Otvoreno pismo ratnog vojnog invalida državnim službenicima Republike Srpske

Poštovani državni službenici,
Pomoćnici ministara, direktori, inspektori, savjetnici, te svi zaposleni u institucijama Republike Srpske,

Ovim putem želim da se obratim svim vama, onima koji nose odgovornost za funkcionisanje sistema, kao i za prava građana naše Republike, a naročito prava onih koji su dali najveći doprinos u njenom stvaranju i odbrani – boraca, ratnih vojnih invalida i demobilisanih boraca.

Razumijem da svi vi svakodnevno nosite težak teret administrativnih odgovornosti, ali, duboko vjerujem, važno je da se sjetite onoga što vas čini službenicima i, na neki način, čuvarima pravednosti. Kao građani, kao borci, kao ljudi koji su dali sve za ovu zemlju, očekujemo od vas da se ponašate prema nama sa istim tim visokim vrijednostima – sa čašću, odgovornošću i poštovanjem zakona koji nas štite.

Nažalost, realnost sa kojom se suočavamo u posljednjim decenijama, a naročito u posljednjih nekoliko godina, ukazuje na ozbiljan problem u postupanjima mnogih institucija prema borcima i ratnim vojnim invalidima. Naša borba nije bila uzaludna, stvorili smo Republiku Srpsku, ali su mnogi od nas suočeni sa administrativnim preprekama koje su postale dio svakodnevnog života u Republici. Zakon, koji je trebalo da bude instrument zaštite, u praksi postaje smetnja, a oni koji su dužni da ga sprovedu, često ga ignorišu ili obmanjuju. Ovo nije samo pitanje poštovanja prava, već pitanje poštovanja naše borbe i našeg opstanka.

Ovdje želim da se osvrnem na specifičan slučaj, koji, nažalost, nije jedini. Kao jedini prosvetni radnik u Republici Srpskoj koji ima status demobilisanog borca i ratnog vojnog invalida, a koji je istovremeno zaposlen u tri osnovne škole u banjalučkoj regiji, suočavam se sa sistematskim opstrukcijama u ostvarivanju svojih prava, naročito prava na penziju. Tri poslodavca, tri administracije, tri direktora – svi su bili obavešteni o mom statusu, svi su bili dužni da postupe u skladu sa Zakonom o PIO, ali svi su ignorisali obaveze koje su imali prema meni. Zakon koji mi garantuje pravo na beneficirani staž, i koji bi mi omogućio da ostvarim penziju sa više od 40 godina staža, ne primjenjuje se, a odgovornost za to pada na sve nadležne institucije.

Nesavjesnost, nesposobnost, ali i potpuna indiferentnost prema ljudima koji su dali svoje najbolje godine života i zdravlje za ovu državu, postala je svakodnevnica. Od sva tri poslodavca, od ministarstava, od institucija koje su dužne da nas RVI štite, jedini odgovor koji sam dobio je administrativna blokada i nevoljnost da se bilo šta ispravi. Iako su svi znali za moj status, jedini način da se nešto postigne bio je podizanje tužbi, koje trenutno stoje na sudu više od godinu dana bez ikakvog odgovora.

Ono što me najviše boli i što smatram najvećom nepravednošću je to što su sve institucije, koje su zakonski odgovorne, u ovom procesu pokazale nedostatak volje i iskrene želje da pomognu. Mnogi od vas su sigurno uvjereni da se sve radilo u skladu sa zakonom, ali na terenu je situacija drugačija. Obaveze prema borcima i ratnim vojnim invalidima nisu samo administrativne procedure, one su pitanje ljudskog dostojanstva i pravde, i ako vi, kao službenici države, ne budete ti koji će se zalagati za njihovu realizaciju, onda ko će?

Apelujem na sve vas, na svakog državnog službenika, da se sjetite da je vaš posao da služite građanima, da čuvate i sprovedete pravdu, i da ne dozvolite da institucije postanu prepreka onima koji traže samo ono što im pripada. Naša prava nisu ništa manje važna od prava bilo kojeg drugog građanina Republike Srpske, i ne bi smelo biti izgovora za to da se ona ne priznaju i ne sprovedu.

Apelujem na odgovornost, poštovanje zakona i čestito postupanje prema onima koji su sačuvali slobodu i opstanak ove zemlje. Nemojte dozvoliti da se borci i ratni invalidi, koji su zaslužili poštovanje, još dublje marginalizuju i ignorišu od strane sistema u državi koju smo mi pomogli da se izgradi.

Zahtjevam da se preispitaju svi propusti i greške koje su napravljene u mom slučaju, kao i da se hitno preduzmu koraci u rješavanju problema sa priznavanjem prava na beneficirani staž i penziju. Ovo je poziv na odgovornost svih vas koji se bavite zakonodavnom, administrativnom i izvršnom funkcijom u našem društvu. Zakon je jasan, ljudska prava su neosporna, i dužnost svih vas je da ih obezbjedite.

Na kraju, pozivam vas da se prisjetite šta znači biti službenik ove države i šta znači služiti njenim građanima, i da na tom putu budete čuvari pravde i poštovanja prava svakog čovjeka u našoj zemlji. Ako to ne uradimo sada, šta ćemo ostaviti budućim generacijama?

S poštovanjem,

Aleksandar Bojić

Svakodnevna problematika nastavnog osoblja u školama

                                         

Ako je nastavnik izolovan i nema podršku od drugih, bilo da je u pitanju pomoć kolega, stručnjaka ili same škole, situacija u kojoj radi postaje još izazovnija. Ipak, postoje strategije koje mogu pomoći da se posao obavi uz maksimalnu efikasnost, čak i u takvim okolnostima:

---

1. Postavljanje jasnih granica i prioriteta

U situaciji kada nastavnik nema podršku, postavljanje jasnih granica postaje ključ za efikasno upravljanje obavezama. Bez postavljanja prioriteta, lako može doći do preopterećenja. Na primjer, ako nastavnik ima grupu učenika sa specifičnim potrebama, važno je da se fokusira na najhitnije zadatke, dok manje urgentni zadaci mogu čekati.

Primjer: Nastavnica Ana ima 25 učenika, ali jedan od njih, Luka, ima ozbiljne emocionalne poteškoće. Iako je njeno opšte opterećenje veliko, ona mora da postavi prioritete. Ana odlučuje da će u periodima kada je najviše pod stresom, svaki dan posvetiti najmanje 10 minuta samo Luki, kako bi pratila njegov napredak i pružila mu odgovarajuću podršku. Ostatak učenika nastavlja da dobija njenu pažnju kroz grupne aktivnosti i zadatke. Za sve ostale obaveze, Ana koristi planiranje, kako bi obezbjedila da se sve obavi na vrijeme.

2. Iskoristiti postojeće resurse unutar škole

Iako nastavnik može osjećati da je izolovan, ipak postoje resursi u školi koje može koristiti. U nekim slučajevima, kolege iz drugih predmeta, pa čak i tehnička oprema, mogu biti od pomoći.

Primjer: Nastavnik Marko predaje matematiku, ali se suočava s izazovima učenika koji ima specifične smetnje u učenju. Iako je sam, Marko se sjeća da škola ima besplatan pristup online platformama za dodatne lekcije i vježbe. On koristi ove alate kako bi omogućio učeniku dodatne zadatke koji odgovaraju njegovim sposobnostima, bez potrebe za osobnim angažmanom drugih kolega. Takođe, koristi materijale koje je prethodno pripremio, kao i školske resurse kao što su računar i projektor, koji omogućuju vizualno objašnjenje i interaktivnu nastavu.

3. Razvijanje strategije za samostalno rješavanje konflikata

Nastavnici koji se nalaze u situaciji da nemaju podršku od kolega ili stručnjaka, moraju razviti strategije za samostalno rješavanje konflikata, posebno kad se radi o roditeljima koji ne prihvataju stručnu pomoć ili ne žele da prepoznaju ograničenja svog djeteta.

Primjer: Nastavnica Ivana već mjesecima ima problem sa roditeljima učenika Petra koji uporno odbijaju da prihvate savjete o tome kako da bolje podrže svog sina. Ivana odlučuje da organizuje vrlo konkretan razgovor sa roditeljima, koji se temelji na činjenicama. Ona prikuplja konkretne primjere iz Petra svog ponašanja u učionici i pokazuje im kako je on usmjeren ka napretku, ali samo ako se u školi i kod kuće usmjere zajednički napori. Takođe, Ivana im šalje linkove ka besplatnim online resursima i forumima gdje mogu potražiti dodatnu pomoć, ali i uputstva o tome kako da se uključe u obrazovanje svog djeteta.

4. Samopomoć i emocionalna otpornost

Kada je nastavnik preopterećen, važno je da se brine o svom mentalnom zdravlju, jer samo tako može da pruži najbolju podršku učenicima. Samopomoć nije samo fizičko opuštanje, već i sposobnost da se zadrži emocionalna ravnoteža u stresnim situacijama.

Primjer: Nastavnica Jelena je iscrpljena od niza napornih dana, sa učenicima koji imaju različite izazove. Tokom dana se osjeća umorno i emocionalno iscrpljeno, pa odlučuje da napravi kratke pauze tokom nastavnih sati. Svakih 10 minuta pred kraj časa, Jelena uzima 2-3 minute za "mentalnu pauzu", diše duboko i fokusira se na pozitivan aspekt svog rada. Ove mini pauze joj pomažu da sačuva energiju i emocionalnu stabilnost, što pozitivno utiče na njenu interakciju sa učenicima.

5. Iskoristiti tehnologiju i online resurse

Tehnologija može biti ključna u organizaciji nastave i komunikaciji s roditeljima, pogotovo kada nastavnici nemaju fizičku pomoć. Mnogi online alati mogu olakšati praćenje napretka učenika, organizaciju nastave i komunikaciju s roditeljima.

Primjer: Nastavnik Dušan koristi Google Classroom kako bi postavio zadatke i resurse za sve učenike. Za učenike kojima je potrebna dodatna pomoć, Dušan koristi Google Meet da organizuje online časove. Na taj način, iako je izolovan, Dušan može efikasno komunicirati sa učenicima i roditeljima, slati zadatke, te pružiti potrebnu podršku. Takođe, u okviru Google Classroom-a, Dušan može pratiti napredak svakog učenika i na osnovu toga prilagođavati zadatke i aktivnosti za svakog učenika posebno.

6. Postavljanje realnih ciljeva

Kada nastavnik radi bez podrške, važno je postaviti realna očekivanja, kako bi izbjegao preopterećenje. Postavljanje ciljeva koji su dostižni u okolnostima u kojima se nalazi može pomoći da se izbjegne osjećaj frustracije.

Primjer: Nastavnica Maja ima učenika koji se bori sa velikim izazovima u učenju, a roditelji nisu voljni da se uključe. Maja shvata da neće moći da napravi velike promjene odmah, pa postavlja realne ciljeve za svakog učenika. Za tog učenika, cilj za mjesec dana je da postigne 10% bolji rezultat na matematičkom testu, a ne da odmah riješi sve njegove teškoće. Maja se fokusira na male, ali mjerljive ciljeve koji će motivisati učenika i pomoći mu da se osjeća uspješno.

7. Iskoristiti profesionalne mreže van škole

Kada se nastavnik osjeća izolovano u školi, može se okrenuti online zajednicama, forumima i grupama koje okupljaju nastavnike i druge stručnjake. Ove mreže često pružaju izvrsnu podršku, razmjenu iskustava, te konkretne savjete za rješavanje problema.

Primjer: Nastavnica Ivana, koja se osjeća izolovano jer nije u mogućnosti da se konsultuje sa kolegama, pridružuje se online grupi nastavnika na Facebooku koja se bavi radom sa učenicima sa specifičnim potrebama. U ovoj grupi, Ivana dijeli svoje iskustvo sa učenikom koji ima problema sa koncentracijom, a kolege joj nude konkretne prijedloge za strategije koje mogu koristiti. Kroz ovakve grupe, Ivana osjeća podršku i povezanost s kolegama, što joj pomaže da se nosi sa izazovima.

---

Zaključak:

Raditi kao nastavnik bez podrške je nesumnjivo teško, ali uz dobru organizaciju, korištenje resursa, i razvijanje strategija za samostalno rješavanje problema, moguće je upravljati čak i vrlo izazovnim situacijama. Postavljanjem realnih ciljeva, korištenjem tehnologije i online resursa, i razvijanjem emocionalne otpornosti, nastavnik može nastaviti da pruža kvalitetnu nastavu i podršku učenicima, čak i kada je u izolaciji. Ključ je u postepenom napredovanju i očuvanju ravnoteže, kako bi se održala efikasnost i dobrobit svih uključenih.

Škola bez političkih uticaja - kako to postići

---

Kada govorimo o interesu naroda, ključno je da obrazovni sistem bude usmjeren ka zajedničkom dobru i opštem napretku društva, umjesto da se koristi za političke ili pojedinačne interese. Korištenje obrazovnog sistema za ispunjavanje interesa naroda znači obezbjeđivanje jednakih šansi za sve, osiguranje kvaliteta obrazovanja i stvaranje obrazovnih politika koje budu dugoročne i koje ne zavise od trenutnih političkih interesa.

Evo kako možemo integrirati interes naroda u akcioni plan s konkretnim prijedlozima:

1. Obrazovni sistem zasnovan na potrebama zajednice

• Prilagođavanje obrazovnih programa lokalnim potrebama: Obrazovni planovi i programi trebaju biti prilagođeni potrebama zajednice, s naglaskom na praktične vještine koje će koristiti djeci i mladima u njihovom svakodnevnom životu, kao i za doprinos razvoju zajednice.

• Podrška ruralnim i nerazvijenim područjima: Potrebno je uvesti posebne mjere za obrazovanje u ruralnim i manje razvijenim područjima, pružajući adekvatne resurse, kao što su učiteljski timovi, infrastruktura, i mogućnosti za daljnje obrazovanje, kako bi se smanjile društvene razlike.

2. Zajednička odgovornost za obrazovni sistem

• Uključenost zajednice u donošenje odluka: Ispod političkih vrhova, zajednice i lokalni akteri trebaju imati ključnu ulogu u procesu donošenja odluka. Ovo može uključivati formiranje lokalnih savjeta za obrazovanje, gdje će roditelji, učitelji, učenici i lokalne vlasti zajedno donositi odluke u vezi sa obrazovnim potrebama.

• Izborni proces zasnovan na obrazovnim pitanjima: Građani treba da budu educirani o obrazovnim politikama kroz javne forume, debate i pristupanje vijećima. Važno je omogućiti biračima da se fokusiraju na obrazovne politike pri izborima, postavljajući obrazovanje kao ključnu temu.

3. Obrazovni standardi zasnovani na javnim potrebama

• Izjednačavanje kvaliteta obrazovanja: Država treba da garantuje jednaku kvalitetu obrazovanja u svim školama, bez obzira na socio-ekonomski status ili geografsku lokaciju. To podrazumijeva uvođenje zajedničkih obrazovnih standarda, ali i prilagođavanje kurikuluma potrebama zajednice.

• Stvaranje javnih resursa za dodatnu edukaciju: Obrazovni programi, kursevi i edukacija treba biti dostupni svim članovima društva, bez obzira na njihov ekonomski status. Ovo uključuje besplatne online kurseve, radionice i obrazovne centre koji će pomoći odraslim osobama da se dodatno obrazuju.

4. Osnaživanje zajedničkih interesa kroz obrazovanje

• Razvijanje kritičkog mišljenja i društvene odgovornosti: Obrazovni sistem treba da promoviše vrijednosti zajedništva, solidarnosti i odgovornosti prema društvu. Učiti djecu i mlade kako da prepoznaju važnost kolektivnog interesa, borbe za zajedničko dobro i aktivnog učešća u društvenim promjenama.

• Projekti i inicijative za zajednicu: Učenici bi trebali učestvovati u društvenim projektima i inicijativama koje direktno koriste njihovoj zajednici (poput ekoloških projekata, humanitarnih akcija i lokalnih volonterskih aktivnosti), čime će razviti svijest o potrebama svojih sugrađana i važnosti kolektivnog djelovanja.

5. Javna kontrola i odgovornost

• Nadzor nad obrazovnim politikama od strane građana: Uvođenje mehanizama za građanski nadzor obrazovnog sistema i transparentnost u trošenju javnih sredstava. Građani bi trebali imati mogućnost da utiču na evaluaciju obrazovnih politika i da traže odgovornost od vlasti u vezi s obrazovnim investicijama.

• Podrška školama i učiteljima: Uvođenje zakona koji osiguravaju stalnu i odgovornu obuku učitelja i nastavnika, kao i poboljšanje njihovih radnih uslova i plata, kako bi se obezbijedio kvalitet obrazovanja za svakog učenika, što je u interesu svih.

6. Obrazovanje za socijalnu inkluziju

• Programi za inkluziju marginalizovanih grupa: U obrazovni sistem treba uključiti specijalizovane programe za obrazovanje djece iz marginalizovanih grupa (npr. romska djeca, djeca sa invaliditetom), kako bi im se omogućilo ravnopravno učestvovanje u društvenom životu i doprinos zajednici.

• Podrška djeci sa teškoćama u učenju: Uvođenje sistema podrške za djecu koja imaju poteškoće u učenju, čime se garantuje da svi imaju jednake šanse za uspjeh, bez obzira na svoje startne pozicije.

7. Zaštita interesa naroda od političkih manipulacija

• Zakonodavni okvir za nezavisnost obrazovnog sistema: Osigurati zakonodavne okvire koji garantuju da obrazovni sistem ne bude podložan političkim manipulacijama, čime se štite dugoročni interesi naroda. To podrazumijeva neovisnost obrazovnih tijela od političkih pritisaka i obezbjeđivanje da političke stranke ne koriste obrazovanje u svrhu političkih ciljeva.

• Pravna zaštita učitelja i učenika: Uvođenje zakonskih mjera koje osiguravaju zaštitu učitelja i učenika od političkih pritisaka i političke instrumentalizacije u obrazovnim institucijama.

8. Transparentnost i odgovornost u obrazovnim ulaganjima

• Javni uvid u raspodjelu budžeta za obrazovanje: Građani treba da imaju uvid u budžetske planove i sredstva koja se izdvajaju za obrazovni sektor, uz obavezne izvještaje o efikasnosti tih ulaganja. Takođe, treba uvesti mehanizme za prijavu nepravilnosti u korišćenju obrazovnih sredstava.

• Finansijska podrška obrazovnim projektima koji odgovaraju potrebama naroda: Investicije u obrazovne projekte i infrastrukturu treba da budu utemeljene na stvarnim potrebama zajednice, a ne na političkim interesima ili kratkoročnim ciljevima.

Zaključak:

Obrazovni sistem mora biti u službi interesa naroda, a ne pojedinaca ili političkih stranaka. Kroz konkretne korake, poput osiguravanja jednakih šansi za sve, transparentnosti, participacije zajednice, i zaštite od političkih manipulacija, obrazovanje može postati ključni faktor za opšti napredak društva. Svi koraci koji se preduzmu moraju biti usmjereni ka jačanju zajedništva, smanjenju nejednakosti i osiguravanju obrazovanja koje služi interesima svih građana.

---

Gubitak povjerenja u lijepu našu RZP

Evo nas u zemlji gdje je povjerenje u politiku postalo rijetkost, kao što je nekad bila rijetkost i pamet. I to povjerenje, koje smo svi smatrali nečim najvrednijim, danas je na nivou izmišljenih obećanja političara, koji nam obećavaju ruže, a donose trnje! O, kako naš narod voli da se zavarava, da vjeruje u svaku šuplju priču, dok se samo smiješi i klimne glavom – kao u onoj narodnoj: „Nema boljeg roga od svog vlastitog.“ No, ne shvatajući da je taj „rog“ samo pusta magla.

Dakle, u ovoj našoj divnoj državi zvanoj Raj na Zemlji za Patrije, gdje politika ima više boja nego što je bilo kad imala u stvarnosti, povjerenje u vlast se svela na nulu. A zašto? Ah, za to su krivi, naravno, naši političari. Da nisu oni, možda bismo još mogli vjerovati u nešto, ali s obzirom na njihove sposobnosti, čak i za obično „kolo“ treba im instruktor. Prvo mjesto u srcima ima korupcija! Pa, to je pravo blago ove zemlje, brate! Koliko god da se trudiš, ako nisi partijski odan, možeš da ostaneš bez svega. A ako si u njihovoj stranci, sve je u najboljem redu – državni poslovi, javni resursi, subvencije... sve se to samo dijeli među onima koji su „dovoljno sposobni“ da dobiju fotelje i pozicije. Svi ostali? Neka se sami snalaze. Što da se trudimo oko tih sitnica kao što su ekonomski problemi i nezaposlenost? To nije naš problem! Ako ne možeš da nađeš posao, znači da ne znaš kako da ga tražiš. Šta tu ima da se objasni!

Pa, onda ta čudna, magična retorika koja dolazi iz usta naših lidera. Sve je to tako lijepo upakovano u patriotizam, nacionalističku priču, ali, eto, tamo negdje izvan naše granice. A unutra? E, tu ne znaš da li se više bojiš svojih vlastitih ljudi ili komšija s druge strane puta. Svi mi, naravno, treba da budemo složni – ali, ako slučajno ne dijeliš iste političke stavove, onda si izdajnik, agent stranih sila ili, u najgorem slučaju, samo običan „neprijatelj naroda“. Ma, zabavljajmo se mi, dok se narod smješta u svoje rogate ideje, zarad kojih će samo oni – političari, naravno – profitirati.

A šta reći o institucijama? O, te su vam institucije, dragi moji, postale samo dekoracija na pozornici na kojoj igraju vrhunski glumci. Zakoni, kao zakoni, postoje, ali šta vrijedi kada pravda i zakon igraju svoju igru samo u korist vlasti? Za sve nas ostale? Ništa! Ko misli da će mu neko obezbjediti pravu pravdu, može da se nasmije, jer tu je samo selektivna pravda. Ako si na vlasti, možeš da prekršiš sve zakone i to je samo "pogrešno shvaćen" postupak ili "zamjena teza". Ako nisi, onda si, očigledno, kriv za sve – i to ne samo za jučerašnje stvari, već i za one koje će se tek desiti!

A kako to da ne spomenemo i našu ekonomiju? Ah, da, šta će nam ekonomija kad imamo politiku koja se previše trudi da obezbjedi samo sebe i svoje. Po tom pitanju, privreda je u stanju slično onome kad ste pokušali da porastete, a negdje u sredini je stao – i nikako da se pomjeri. Zarazili su nas pričama o ulaganjima i privrednom rastu, ali svi ti projekti ne donose ništa osim još više nezaposlenih. Mladi ljudi odlaze u inostranstvo i pitaju se: „Da li smo mi samo politički ukras ovoj zemlji?“ A naša elita? Ona se bavi time kako da pronađe još jedan novi i bolji način da se obogati, zaboravljajući da je naš narod, nažalost, uvijek najmlađi kad je u pitanju zaduživanje.

A, tek mediji! Ah, to je prava komedija! Samo da izvještavaju o nečemu što je u skladu sa vladavinom, ostalo je tabu. Ako novinar ima hrabrosti da piše o stvarima koje „ne odgovaraju“, pa, bolje da se sprema na uzbudljiv život pun prijetnji, blokada, čak i nasilja! Tu nema istine, dragi moji, jer istina je samo ono što je vlast izjavila - tzv "sevisne informacije". Ako nešto nije kako su oni zamislili, onda je to šuplja priča, a ne novinarstvo.

I na kraju – izbori. Oh, izbori, ti divni dani kada svi mi, kao ponosni građani, biramo svoje vođe. Ali samo do trenutka kada shvatimo da je rezultat već unaprijed dogovoren. Nema tu nikakvog pravog izbora. Manipulacije, kupovina glasova, lažni spiskovi – sve to samo čini da političke stranke koje vladaju ne moraju da brinu o protivnicima. Zašto bi se trudile da slušaju narod, kad su već u „prednosti“?

Dakle, šta nam preostaje? Da nas sve ovo ne iznenadi, jer nas iznova podsjeća na stare komedije i teške šale. Politika u Raju na Zemlji za Partije, kao što to kažu naši stari sve izgleda: „Kao kad se pogrešan gost pozove na večeru, sve to izađe naopako, a domaćin misli da je na vrhu svijeta!“ Pa, dragi moji, politika je danas baš tako: uvijek naopako, a narod uvijek sluša – vjerujući u to da će jednoga dana ruže zaista rasti u našem dvorištu, a putevi biti posuti ružinim laticama.

"Obrazovanje na prekretnici: Da li su prosvjetni radnici spremni za promjene?"

Obrazovni sistem u Republici Srpskoj godinama unazad suočava se sa ozbiljnim problemima koji ga vode ka potpunom urušavanju. Umjesto da obrazovanje bude stub razvoja društva, ono je postalo poligon za političke igre, loše reforme i nesposobnost institucija da ga unaprijede. Djeca i mladi, koji bi trebalo da budu nosioci budućnosti, ostaju bez kvalitetnog obrazovanja, a samim tim i bez perspektive za bolji život u svojoj zemlji.

Zapošljavanje preko stranačkih veza

Jedan od najvećih problema u obrazovanju jeste zapošljavanje nastavnog kadra po političkoj liniji, a ne na osnovu stručnosti i kvaliteta rada. Umjesto da u školama predaju najbolji profesori i učitelji, prednost imaju oni sa „vezama“, dok su obrazovani i talentovani ljudi često primorani da traže posao van struke ili napuste zemlju. Ovakva praksa dovodi do toga da djeca ne dobijaju kvalitetno znanje, jer su u učionicama često ljudi koji nisu dovoljno kompetentni za svoj posao.

Postoje brojni primjeri gdje nastavnici sa dugogodišnjim iskustvom i dokazanim rezultatima bivaju otpušteni ili stavljeni u nepovoljan položaj samo zato što nisu dio određene političke strukture. U isto vrijeme, oni koji dobiju posao preko političkih veza često nisu ni dovoljno motivisani da kvalitetno obavljaju svoj posao, što direktno utiče na kvalitet nastave i budućnost učenika.

Zastarjeli nastavni planovi i manjak praktičnih vještina

Još jedan ozbiljan problem jeste zastario nastavni plan i program koji ne prati potrebe savremenog tržišta rada. Učenici se uče nepotrebnim teorijskim podacima, dok su praktične vještine potpuno zanemarene. Na primjer, i dalje se izučavaju teme i metode koje su zastarjele i neprimjenljive u modernom dobu, dok digitalne i tehnološke vještine, koje su ključne za budućnost, gotovo da nisu zastupljene.

Pored toga, u školama i dalje dominira metoda učenja napamet, umjesto razvijanja kritičkog razmišljanja i analitičkih sposobnosti. Učenici nisu podstaknuti da postavljaju pitanja, istražuju i razvijaju kreativnost, već se ocjenjuju isključivo na osnovu memorisanja činjenica. Ovaj sistem proizvodi mlade ljude koji nisu spremni za tržište rada i koji teško nalaze posao jer nemaju praktične vještine koje poslodavci traže.

Loši uslovi u školama i nedostatak sredstava

Mnoge škole u Republici Srpskoj suočavaju se s lošim infrastrukturnim uslovima. U mnogim školama učionice su neuslovne, dotrajale i bez adekvatne opreme. Nedostatak osnovnih nastavnih sredstava, poput udžbenika, kompjutera, laboratorijskih sredstava za prirodne nauke, dodatno otežava kvalitet nastave.

Na primjer, u pojedinim ruralnim sredinama škole i dalje nemaju dovoljno grijanja tokom zime, učenici sjede u hladnim učionicama, a nastavnici se snalaze kako znaju i umiju. Učenici koji žele da se bave naukom ili informatikom često nemaju ni osnovne uslove za rad, dok se u školama u inostranstvu djeca od malih nogu uče programiranju i drugim vještinama budućnosti.

Nedovoljna digitalizacija i tehnološki napredak

Digitalizacija obrazovnog sistema u Republici Srpskoj uglavnom postoji samo na papiru. Iako je digitalna transformacija u školstvu ključna za budućnost, realnost je da se mnoge škole i dalje oslanjaju na zastarjele metode predavanja, bez korišćenja savremenih tehnologija. Onlajn nastava, koja se pokazala kao neophodna tokom pandemije, otkrila je brojne nedostatke sistema – veliki broj učenika nije imao pristup internetu ili adekvatnim uređajima za učenje.

Dok su u razvijenim zemljama školski sistemi prilagođeni digitalnoj eri, u Republici Srpskoj učenici i dalje uče iz zastarjelih knjiga, a pristup digitalnim sadržajima je ograničen. Škole su slabo opremljene, a učitelji i nastavnici nisu prošli adekvatne obuke za upotrebu digitalnih alata.

Masovni odlazak mladih – posljedica lošeg obrazovnog sistema

Možda najalarmantniji pokazatelj urušenog obrazovnog sistema jeste sve veći odlazak mladih u inostranstvo. Mnogi učenici i studenti ne vide perspektivu u Republici Srpskoj jer znaju da ih nakon školovanja čeka loše plaćen posao, nesigurnost i nepotizam. Odlaze u zemlje gdje se znanje cijeni, gdje se vrjednuje trud i gdje imaju priliku za napredak.

Roditelji sve češće odlučuju da šalju svoju decu na školovanje u inostranstvo, jer su svjesni da će tamo dobiti kvalitetnije obrazovanje i bolje šanse za budućnost. U isto vrijeme, visokoobrazovani ljudi koji završe fakultete u Republici Srpskoj često ne mogu da nađu posao u struci, jer se radna mjesta dijele po političkom ključu ili su plate toliko niske da im se ne isplati da ostanu.

Kako spasiti obrazovni sistem?

Rješenja za ovakvo stanje postoje, ali su potrebne ozbiljne reforme i politička volja da se nešto promijeni. Prvi korak je depolitizacija obrazovanja – zapošljavanje nastavnika i profesora mora se vršiti isključivo na osnovu znanja i stručnosti, a ne političke pripadnosti. Takođe, potrebno je modernizovati nastavni plan i program, uvesti više praktične nastave i prilagoditi obrazovanje potrebama savremenog tržišta rada.

Investiranje u škole, modernizacija nastavnih sredstava, uvođenje digitalnih alata i obuka nastavnika su neophodni koraci ka poboljšanju kvaliteta obrazovanja. Takođe, potrebno je podsticati učenike na kritičko razmišljanje, inovacije i preduzetništvo, kako bi nakon školovanja imali šansu da uspješno grade svoju budućnost.

Ako se ništa ne promijeni, obrazovni sistem će nastaviti da propada, a Republika Srpska će se suočiti sa još većim odlivom mozgova i gubitkom kvalitetnog kadra. Bez obrazovanih mladih ljudi, nijedno društvo nema budućnost, a trenutna situacija nije najpovoljnija.

Samo kroz koordinisane napore na svim nivoima, od političkih institucija do samih škola i lokalnih zajednica, moguće je stvoriti obrazovni sistem koji će biti dostojan budućnosti, a ne samo trenutnih potreba. Nažalost, trenutna situacija u kojoj se obrazovanje koristi kao instrument političkih interesa i ličnih ambicija ne može i ne smije biti dugoročno rješenje. Obrazovni sistem mora biti temeljen na stručnosti, inovativnosti i posvećenosti učenju, kako bi se omogućilo da mladi ljudi iz Republike Srpske izgrade konkurentne karijere i doprinesu razvoju svog društva.

Snažna volja i posvećenost reformama, uz podršku svih relevantnih aktera, mogu da stvore temelje za obrazovni sistem koji će djeci omogućiti razvoj svih svojih potencijala i pripremiti ih za izazove modernog svijeta. Ulaganje u obrazovanje nije samo ulaganje u pojedinca, već u budućnost društva u cjelini.

Zbog toga je ključna i saradnja sa međunarodnim organizacijama, kao i uvođenje savremenih standarda i praksa koje su se već pokazale uspješnim u razvijenim zemljama. Naša djeca zaslužuju bolje, a budućnost Republike Srpske zavisi od njihove sposobnosti da se suoče sa svijetom koji je u stalnom razvoju. Ukoliko nastavimo sa zanemarivanjem ovih problema, rizikujemo da ostanemo društvo koje je zaostalo i koje ne može da ponudi bolju perspektivu svojoj djeci.

Obrazovanje nije luksuz, već osnovno pravo i nužna investicija u svaki aspekt društvenog razvoja. Budemo li odgovorni sada, postoji šansa da preokrenemo trenutnu situaciju i damo mladima alat za bolji život, prosperitet i sigurnost. Ako to ne učinimo, izgubićemo najbolje što imamo – znanje, talenat i potencijal naših mladih ljudi.

"Bitka u učionici: Kako sistem opstaju u haosu obrazovanja?"

Sistematsko urušavanje obrazovanja i porodice u Srbiji i okruženju nije slučajnost, već rezultat dugogodišnjih političkih odluka koje su dovele do porasta vršnjačkog nasilja, nesigurnosti i ekonomskog propadanja. Ovi problemi nisu izolovani – slični procesi dešavaju se i u zemljama regiona, poput Bosne i Hercegovine, Crne Gore, Severne Makedonije i Hrvatske. Sve ove države prolaze kroz tranzicione procese koji su omogućili političkim elitama da manipulišu ključnim segmentima društva, ostavljajući građane bez jake institucije obrazovanja, porodične stabilnosti i sigurnosti.

1. Urušavanje obrazovanja – Srbija i region

U svim državama bivše Jugoslavije obrazovni sistem je u stalnoj krizi, a političari koriste reforme da bi ostvarili kratkoročne političke ciljeve, umjesto da rješavaju suštinske probleme.

Srbija: U posljednje tri decenije, obrazovni sistem je prošao kroz brojne reforme koje nisu donijele poboljšanja. Ulaganja su nedovoljna, udžbenici su često podložni političkim manipulacijama, a privatne škole postaju privilegija bogatih. Nastavnici su obespravljeni, a nivo znanja učenika sve niži. PISA testovi pokazuju katastrofalne rezultate, što ukazuje na ozbiljan pad kvaliteta obrazovanja.

Bosna i Hercegovina: Obrazovni sistem je dodatno urušen političkom podjeljenošću – tri različita nacionalna kurikuluma proizvode mlade koji nisu sposobni da se međusobno razumiju i sarađuju. Političari koriste obrazovanje za podsticanje podjela, što doprinosi jačanju ekstremističkih stavova među mladima.

Crna Gora: Obrazovni sistem je podložan političkim i ideološkim uticajima, a česte smjene vlasti dovode do neprestane izmjene nastavnih planova, što stvara nesigurnost i konfuziju kod učenika i nastavnika.

Hrvatska: Iako se ulaže u digitalizaciju, suštinski problemi poput preopterećenosti učenika nepotrebnim informacijama i neefikasnih nastavnih metoda i dalje su prisutni. Politički uticaj na obrazovni sistem je jak, a ideološke rasprave često zasenjuju potrebu za konkretnim reformama.

2. Porodica pod pritiskom ekonomske nesigurnosti i političkih manipulacija

Ekonomska situacija u regionu ima direktan uticaj na porodicu, a politika dodatno otežava njenu stabilnost.

Srbija: Niske plate, nesigurni poslovi i visoki troškovi života onemogućavaju roditeljima da se posvete djeci. Masovni odlazak mladih u inostranstvo dodatno slabi porodice. Socijalne politike su uglavnom populističke i ne rješavaju stvarne probleme.

Bosna i Hercegovina: Visoka nezaposlenost i politička nestabilnost stvaraju osjećaj besperspektivnosti. Porodice su pod pritiskom, a mladi sve češće biraju odlazak u inostranstvo.

Crna Gora i Severna Makedonija: Slično kao u Srbiji i BiH, ekonomska nesigurnost i politička nestabilnost otežavaju porodicama da održe stabilnost, dok se broj razvoda i disfunkcionalnih porodica povećava.

Hrvatska: Iako je ekonomska situacija nešto bolja, mladi i dalje napuštaju zemlju, a porodice se suočavaju s visokim životnim troškovima i nedovoljnom podrškom države.

3. Porast vršnjačkog nasilja – regionalna pojava

Srbija i region bilježe ozbiljan porast vršnjačkog nasilja, što je posljedica urušenog obrazovanja, ekonomske nesigurnosti i političke instrumentalizacije medija.

Srbija: Tragični događaji poput masovnih pucnjava u školama 2023. godine pokazali su koliko je društvo postalo nesigurno. Mediji često glorifikuju nasilje, a sistemski odgovori na problem su površni i populistički.

Bosna i Hercegovina, Crna Gora i Severna Makedonija: Slični problemi s vršnjačkim nasiljem javljaju se i u ovim zemljama, gde su škole sve manje sigurne, a reakcije institucija neadekvatne.

Hrvatska: Iako ima bolje regulisane mere protiv nasilja, i dalje postoje ozbiljni problemi s bullyingom, posebno na društvenim mrežama.

4. Posljedice po društvo – nestabilnost i politička manipulacija

Sve navedene pojave vode ka dubljoj društvenoj krizi u cijelom regionu.

4.1. Rast kriminala i nesigurnosti

Porast nasilja među mladima vodi do sve češće pojave kriminalnih bandi, što je naročito izraženo u Srbiji, Crnoj Gori i BiH.

Građani se osjećaju nesigurno, dok političari koriste ovu situaciju da opravdaju represivne mjere, poput povećane kontrole medija i policijskih ovlašćenja.

4.2. Odliv mozgova i ekonomska stagnacija

Mladi i obrazovani ljudi masovno napuštaju Srbiju, BiH, Crnu Goru i Severnu Makedoniju, što dodatno slabi ekonomije ovih zemalja.

Bez kvalitetne radne snage, privreda stagnira, a političke elite koriste ekonomski očaj stanovništva za učvršćivanje svoje moći.

4.3. Politička manipulacija i slabljenje demokratije

Kada obrazovanje ne razvija kritičko mišljenje, građani su podložniji političkoj propagandi.

Korumpirane elite koriste nesigurnost i ekonomske probleme kako bi održale vlast, plasirajući populističke poruke i lažne reforme.

Polarizacija društva se produbljuje, što vodi ka političkim krizama i potencijalnim sukobima.

Zaključak: Srbija i region – društva u začaranom krugu političke manipulacije

Urušavanje obrazovanja, slabljenje porodice i porast nasilja nisu samo socijalni problemi – oni su dio šire političke strategije koja omogućava korumpiranim elitama da ostanu na vlasti. Srbija i susjedne zemlje nalaze se u začaranom krugu gdje se problemi ne rješavaju, već se koriste za produbljivanje društvenih podjela i kontrolu stanovništva. Ako se ne sprovedu suštinske reforme u obrazovanju, ekonomiji i pravosuđu, region će nastaviti da tone u političku i ekonomsku nestabilnost, dok će mladi – umjesto da budu nosioci promjena – birati odlazak ili pasivnost.

"Država ili narod " - politika u dilemi

 

Svojevremeno akademik Radomir Lukić, profesor na pravnom fakultetu u Beogradu, na svojim početnim predavanjima mladim pravnicima je govorio: „Drage kolege, upamtite od danas pa za ceo život, da je država monopol nasilja i da vlada strahom koji seje preko vojske, policije, tužilaštva ali često i sudova. Zbog toga ćete kao pravnici, braneći čast i ugled struke, morati celog života da budete u sukobu sa državom braneći narod od zle vlasti i njenog terora, jer je svaka vlast zla i opaka“. Brirokratski državni aparat pun je pravnika koji su odustali od časti i ugleda vlastite struke i prodali se za vlast i malo moći koju ona pruža. Narod je zato i smislio poslovicu „Ničija nije do zore sjala“, znajući da u njoj ima više istine i pravde nego svi zakoni i propisi koje vlast donese, a nisu korisni za narod nego okrenuti protiv njega, ne mogu imati podršku naroda nego podršku istomišljenika koje vlast kontroliše. Pravnici branite narod od terora pojedinaca koji su na vlasti, to Vam je moj savjet a na vama je da ovaj savjet prihvatite ili odbacite.

E, dragi moji, ako ne možete da osjetite miris političke "slobode" koju nam serviraju naši dragi "vladari", onda ste očigledno prespavali cijeli život i vjerovatno još vjerujete da će vam neko ispuniti obećanje da će donijeti parče sreće dok ponekad, iznad glave, nešto padne. Kad pogledate te naše političare, što su uzeli vlast, državu, pa čak i zdrav razum – sjetite se, oni su svi "spasitelji" nacije, "borci" za narod, ali da, samo dok im fotelje ne zadrhte. Onda se dočepaju naroda, tako onako, kao kad vam kažu da će vam kupiti zube, pa na kraju ostane samo obećanje i ni cuka ni zuba.

U ovoj našoj divnoj zemlji, gdje je narod zaista samopouzdano "sposoban" da vjeruje svakom ko mu obuče odelo i kaže da je "spasioc", nije ni čudo da političari uzimaju sve što mogu. Oni se bore – o da, borba je to velika – ali, borba nije za narod, ne, borba je to da ostanu tamo gdje su: na čelu sistema, u tom kraljevstvu lažnih obećanja i lažne demokratije. Pored narodnog straha, oni stvaraju strah i od toga, po stari običaj, prave kapital. Zbog njih narod mora da pati. Ali kad im popusti fotelja, kad odjednom nestane "narodnog mira", e onda to svi mi moramo biti "u borbi" za državu, za opstojnost nacije – ali ne, naravno, oni misle da treba da se bore za svoje fotelje, za svoje pozicije, da se nadaju i mole. I sve to pod izgovorom da bi, ako oni odu, došao neki "stranac" da nam zabije čavle u kapu!

Naravno, tu dolazi narod. Naročito mladost. E, dragi moji, ta omladina naša koja se bori za nešto bolje, za nešto više od obećanja koja nikada neće biti ispunjena. Ta omladina koja traži slobodu, da donese vlastitu sudbinu, da ima nešto što je njeno, a ne nešto što joj "lepo obećaju", iako znaju da će im samo još jedno obećanje biti upakovano u šuplje fraze i marketing.

I ti isti političari, koji zadužuju sve nas i pritisnu nas kao stari dugovi, prave predstavu da je "njihova borba" najvažnija za opstanak nacije. Kao da bi došlo do potopa ako se oni povuku, kao da nas čekaju opaki jeleni ili kakve druge zvijeri da nas pojedu. Naravno, svi znamo da im nije do države, ni do naroda, nego samo do vlasti, jer vlast je očigledno ona koja daje svjetlucave fotelje i omogućava da se ide na skupove u luksuznim limuzinama.

I šta se dešava? Mladi, svi oni koji nisu još potpuno obmanuti, oni bježe! Gledaju svuda oko sebe, a tamo... negdje daleko ima prostora za bolji život, lakše disanje, slobodniji od njih, jednostavno, odlaze. Jer tu,  oni koji ostaju i bore se za vlast, nisu vidjeli ni pravde, ni poštenja, ni nečega što bi im omogućilo da stvaraju porodicu ili bar da spavaju mirno u svojoj postelji.

Na kraju, jedino što nam preostaje je da učimo na greškama. Jer, budimo iskreni, kad neko pokupi našu sreću onako žmureći, a mi se smijemo jer nam se tako "sviđa" – to je onda baš prava narodna satira, koju ne treba da zaboravimo, a ni da ponavljamo.