U jednom malom selu, koje je ležalo između brda i rijeka, a bilo isto tako blizu i međudržavne granice, živio je stari Đed Simo, po nadimku, jer je uvijek nosio dug kaput i šubaru i hodao k'o da svijet nije vrijedan ni da ga pogleda. Niko nije znao tačno odakle je, ali svi su znali da je za sve znao. Bio je poput svojevrsne političke enciklopedije, koju je svako malo pritisnuo čajnikom da nešto novo izmislimo.
Jednog dana, po starom običaju, Đed Simo je okupio čitavo selo ispod stare lipe da im iznese najnovije informacije o stanju u "velikoj Bosni". I svi su mu obavezno vjerovali, čak i kad nije imao pojma o čemu je pričao.
"Slušajte ovo," počeo je Đed Simo, "u Bosni sad svi govore da je bolje nego ikad, a svi smo isto jadni! Gledam ih na TV-u, kako se smiju, a ispod stola im noge drhte. To vam je kao kad ti nešto poklone, pa ti ne možeš da se zahvalite jer ne znaš da li je to poklon, ili je samo neki gadan dug."
Njegova publika, kojoj je bilo jasno da Đed Simo ni sam nije siguran šta govori, obavezno je klimala glavama.
"Pa nije samo to," nastavio je Đed Simo. "Na izborima svi obećavaju i ništa ne ispune. Ja se sjetim kad je onaj novi ministar obećao da će napraviti autoput kroz naše selo. Mi, naravno, svi čekamo, misleći, možda baš dođe do nas neki put, ali ništa. I sad pitam ljude: 'Gdje je autoput?' A oni mi odgovaraju: 'Autoput je na papiru, samo što nije u realnosti!'"
Svi su se smijali, iako nisu znali je li to smiješno ili tužno. I tako je prošlo sat vremena, dok je Đed Simo bez stida prešao i na najnoviju temu.
"Šta vam kažem," rekao je Đed Simo, "sadašnje vlasti kao i prije, svak’ na svoju stranu, samo što sad svi traže izgovore da bježe u inostranstvo. Nekad su ljudi bježali iz straha, a sada bježe jer, kad vidiš našu situaciju, pa da ne bježiš, bio bi lud. Oni što ne bježe, kao da misle da će im bolji dani doći. E, kad bi barem dani dolazili, a ne samo smjena ministara!"
Svi su klimali glavama. Bio je to trenutak potpune suglasnosti, jer svi su znali da ništa ne razumiju, ali svi su isto tako znali da je tako i bilo uvijek. Sve te politike, te smjene, ti protesti i štrajkovi – to je bilo kao da gledaš kako ti komšija mjenja plavi auto za crveni, pa kad ga pogledaš, shvatiš da je isti onaj auto koji je i prije imao, samo sad nosi novo ime.
I kako bi Đed Simo završio jednu anegdotu, odmah bi počeo novu.
"Sjećam se, kad sam bio mlad, govorili su da će nas spasiti Evropa. Pitao sam nekog iz gradova šta to znači, i on mi reče: 'To je kao kad ideš u Njemačku da se naučiš kako da budeš kao oni, a kad se vratiš, zaboraviš sve što si naučio jer tebi se tu sve svidi.' A znate šta? Ja sam otišao u Njemačku prije tri godine, samo da bih vidio da ti ljudi, koji imaju sve, zapravo nemaju ništa! I pitam se: 'Kad su ti ljudi toliko bogati, kako onda i mi nismo? A oni čekaju na svoju socijalnu pomoć!'"
Svi su se opet smijali, iako su znali da je to istina.
"Sjećam se još jedne priče," nastavio je Đed Simo. "Jednom sam išao na gradilište, i tamo je bio radnik koji mi je rekao: 'Gledaj, Đede, kako ja radim, a ništa ne zaradim.' Ja pitam: 'Pa zašto ne ideš na bolje? Imaš li neku šansu?' A on mi odgovara: 'Ma kakva šansa, sve je to samo kvazi-posao! Dođe ti strana firma, i sve uzme, a tebi ostane samo prašina!'"
A opet su svi klimali glavama, jer su znali da je sve to tačno.
"Zato, dragi moji," završio je Đed Simo, "sve ćemo to preživjeti. Nije kraj svijeta, samo se zemlja malo zadrmala. A kad se zemlja zadrma, ne možeš očekivati da ti asfalt ostane glatki. Niko nije kriv, osim nas svih, što vjerujemo u te političare i njihove autoputeve na papiru."
Svi su još jednom klimali glavama, a onda su svi istovremeno počeli da se raspadaju od smijeha, jer to je jedini način da preživeš sve što se dešava u Bosni i Hercegovini – smijati se dok te ne zabolimo stomak. I tako je prošla još jedna dan u tom malom selu, gdje su svi znali da će sutra opet biti isto, ali su se barem nasmijali.
I tako je, dok su svi još uvijek raspravljali o političarima i autoputevima, Đed Simo odlučio podijeliti još jednu priču, koju je svima ispričao s nekim posebnim smiješkom, onim smiješkom koji je znao samo on, kad je htio da se svi slažu, ali i da se dobro nasmiju.
"Znači ovako, dragi moji," započeo je Đed Simo, "nedavno sam otišao do one stare fabrike koja je tu na kraju sela. Sjećam se kad je bila u punom pogonu – dimnjaci su pušili, ljudi su dolazili na posao, svi su imali nešto u džepu, a i u glavi im je bilo jasno: 'Ako radiš, imaš za život!' E, sad… sad, ništa. Sjedim ispred fabrike, i pitam čuvara: 'Šta se ovo dešava, sine?' A on mi odgovara: 'Đede, fabrika je u stečaju.' Ja ga pitam: 'Stečaj? Pa šta je to?' On mi kaže: 'Ma ništa, Đede, to ti je kad se svi slože da ništa ne rade, pa svi na kraju propadnu!'"
Svi su se nasmijali, jer znali su – u Bosni je stečaj postao sinonim za sve što ne ide. A Đed Simo je nastavio:
"Pa pitam ja njega, čuvara: 'Dobro, a gdje su sad svi radnici?' Kaže on: 'Ma, neki su se povukli u penziju, a neki otišli za inostranstvo. Ne možeš ti ovde ništa naći, Đede. Otišlo je sve.' A ja kažem njemu: 'A šta ćemo sad, da čekamo da nam dođe neki investitor da spasi fabriku?' On mi odgovara: 'Investitori? Ma, Đede, investitori ti dođu tu, prošetaju, kažu da je lijepo, a onda odu. I nikada se ne vrate.'"
Zrakom je proletio smijeh, ali Đed Simo je samo nastavio kao da je izgovorio najobičniju istinu.
"Da vam kažem još nešto, dragi moji," rekao je Đed Simo, "u Bosni sad svi govore da se mora ulagati u industriju, u fabrike, u proizvodnju. A ja kažem: 'Dobro, gdje su ti ljudi što to obećavaju? Kad su oni posljednji put imali fabriku koja nije bila u stečaju ili koja nije bila prodana nekome izvan zemlje?' Ovdje svi traže neki način da prežive, ali industrije nisu više ono što su bile. Pa kad pogledaš na šta je sve ovo ličilo, reći ćeš: 'To je bio raj, ali samo dok je trajao.'"
Svi su klimali glavama, jer su znali da Đed Simo nije pričao samo o jednoj fabrici, nego o cijeloj Bosni. Zatvorene fabrike, nestale industrije, a svi su slušali političare koji su im obećavali čuda, a ništa nije dolazilo.
"Pa, sjetim se još jedne priče," nastavio je Đed Simo, "prije nekoliko godina, kad su otvorili onu novu fabriku za proizvodnju obuće. Svi su se veselili, a ja kažem: 'Jeste li sigurni da će to opstati?' I kažu mi: 'Ova fabrika je sigurna, Đede, bit ćemo konkurentni.' I šta mislite? Ubrzo su počeli da šalju obuću u izvoz, ali je cijena proizvodnje bila tako visoka, da su svi odustali. I tako su te nove fabrike postale samo magla. Priče o proizvodnji, o radnim mjestima, o sjajnoj budućnosti… sve je to bilo kao ona priča o autoputu – lijepo zvuči, ali kad pogledaš dublje, sve je ostalo samo na papirima."
Svi su opet klimali glavama, jer su znali da su Đed Simo u pravu. I tako je, iz priče u priču, Đed Simo natjerao sve da razmisle o tome koliko su obećanja zapravo bila samo laži.
"Zato, dragi moji," završio je Đed Simo, "nemojte se zavaravati da će nas spasiti neki investitor ili neka nova fabrika. Ovdje, kod nas, u Bosni i Hercegovini, spas je samo u nama samima. Ako ne možemo od svog rada da živimo, da ne pričam o fabrikama i velikim projektima, pa čega onda očekivati? Ali, još uvijek imamo neku nadu, i to je ono što nas drži. Možda ćemo se jednog dana probuditi i shvatiti da je najbolje što imamo to što imamo – a to je smeh i snaga da preživimo, ma koliko bili na dnu."
I svi su opet počeli da se smiju, jer u toj istini, u toj jednostavnoj svakodnevici, bili su svi zajedno. I kako god se sutra zvalo – fabrika, industrija, ili jednostavno dan u kojem će opet sve biti isto – Đed Simo je znao jednu stvar: preživjeti ćeš samo ako umiješ da se smiješ.
I kad je Đed Simo otišao kući, svi su se složili: "Ima on možda više godina od nas, ali je živio dovoljno da bi znao kako se preživljava u Bosni. A to, vjerujte, ne naučiš u školi."
