Приказа странице прошлог месеца:

понедељак, 21. април 2025.

KULTURNO NASLJEĐE NAŠEG NARODA

 



(šta nam ostane kad nam sve uzmu)

Znaš kako kažu – mali narod, velika duša. Ali danas, kad ti dušu mjeri broj lajkova, kad se istorija skroluje kao feed, i kad se pamet prodaje za sitniš, kulturno nasljeđe malih naroda postaje kao onaj stari kredenac u babinoj kući – svi znaju da postoji, niko ga ne otvara.

Mali narodi imaju ono što se ne kupuje na rasprodaji: pjesmu bez autora, priču bez korica, običaj koji traje duže od države. Imamo gusle, a nemamo ko da ih sluša. Imamo pjevače bez mikrofona, pjesme bez publike, jezik koji gubimo po jedan padež dnevno.

I šta radimo s tim?

Pa... često ništa. Dok velike nacije snimaju dokumentarce o svom siru i kamenu, mi se raspravljamo čiji je ćevap i čija je pjesma „starija“. Dok oni otvaraju muzeje, mi zatvaramo biblioteke. A narod bez sjećanja? E, to ti je narod bez kičme. Lomi se na svakom vjetru.

Zamisli narod koji ima epsku poeziju stariju od nekih imperija – i danas se pita da li je to „zastarjelo“. Ili narod koji ima četiri godišnja doba u jednoj nošnji, a ne zna više ni kako se ta nošnja oblači.

Kulturno nasljeđe nije ukras – to je oružje

Ne za rat, nego za opstanak. Kad ti otmu zemlju, a ostane ti riječ – još postojiš. Kad ti sruše kuću, a ti znaš kako se pravi – još se možeš vratiti. Kad ti izbrišu ime, a ti znaš ko si bio – još imaš šansu.

Zato je kulturno nasljeđe kao gitara u rukama čovjeka koji nema ništa drugo – možda nemaš vojsku, ali imaš pjesmu koja traje duže od metka.

Problem je što danas svi hoće da budu neko drugi

Danas su svi u fazonu: „Ajde da budemo svjetski, da budemo moderni.“ A niko da bude svoj. Pjevamo engleski kroz nos, a zaboravljamo bećarac. Učimo istoriju sa Netflixa, a nismo pročitali ni jednu narodnu bajku djetetu pred spavanje. Ukratko – prodajemo svoje, da bismo platili tuđe.

Ali neće to još dugo moći. Jer kad posljednja baba zaboravi koju pjesmu je pjevala dok je sijala, i kad posljednji deda zaboravi kako se loži rakija – gotovi smo. Postaćemo fusnota u tuđim knjigama. Ili još gore – kraj poglavlja koje niko ne čita.

Prijetnje – nova ratišta

Nekad je kulturno nasljeđe rušila vojska. Danas to rade – algoritmi.
Prva prijetnja? Internet bez korijena. Sve ti je dostupno, ali ti više ništa nije važno. Nađeš staru pjesmu online, ali je ne osjetiš – jer dok si došao do refrena, već ti iskače novi video mačke na rolama. Površnost jede dubinu, a tradicija je „dosadna“ jer traje duže od 15 sekundi.

Druga prijetnja? Globalizam bez identiteta. Svako mjesto liči na neko drugo – isti brendovi, ista muzika, ista plastika, isti engleski slogani na majicama, iako se niko ne zna ni potpisati svojim imenom kako treba.

Treća prijetnja? Turbo-folk i instant zabava. Umjesto da djeci pjevamo uspavanke koje su nam babe pjevale, puštamo autotune od kojeg i kompjuter dobije nervni slom. A i ono malo kulturnog sadržaja što imamo, svelo se na „ko je s kim spavao i šta je obukla na sahranu.“

I ne zaboravi – jezik. Naš najjači bastion. Uništavamo ga malo po malo – engleske riječi guramo gdje ne treba, padeže više niko ne zna, a narodne izreke zamijenjene su tik-tok trendovima.

A može i drugačije, znaš?

Možemo uzeti to što imamo – naš jezik, naše priče, naše zvuke, slike i ludila – i pretvoriti to u nešto živo. Ne u suvenir, nego u način života. Da nas nije sram što smo mali. Jer mali narodi nisu mali po duši, nego po površini. A dušu nam niko ne može uzeti ako je mi sami ne zaboravimo.

Kulturno nasljeđe našeg naroda nije ukras za turiste. To je ono zbog čega znaš ko si kad se probudiš. To je ona stvar zbog koje ti srce zaigra kad čuješ pjesmu koju nisi čuo dvadeset godina. To je tvoje. I ne smiješ ga dati. Niti zaboraviti. Niti se praviti da nije važno.

Jer kad sve ode, kad se svi svetovi promijene – mali narodi će opstati samo ako znaju šta im je ostalo.

A ostalo nam je mnogo – samo to moramo početi da volimo. I da živimo. Ne da se pravimo važni, nego da budemo ono što jesmo.





Imati obavezu prema čovjeku, narodu i budućnosti


Prijatelju, sestro, brate,

Nema čovjeka koji je slobodan, a da nije svjestan svojih obaveza. Sloboda bez odgovornosti nije ništa drugo do prazna riječ, nalik na brod bez pravca ili državu bez naroda.

Ja, kao čovjek među ljudima – imam obavezu. I to ne prema nekoj apstraktnoj ideji, već prema stvarnom čovjeku, narodu koji me je odgojio, i prema vremenu koje će doći, vremenu naše djece, vremenu budućem.


Imati obavezu prema čovjeku

Imati obavezu prema svakom radniku koji odlazi na posao prije izlaska sunca. Prema rudaru koji svakog dana silazi u dubinu zemlje da bi drugi imali svjetlo. Prema radnici koja za šivaćom mašinom provede osam sati da bi neko imao odijelo na leđima. Prema nastavniku koji podučava djecu, ne zbog plate, nego zbog vjere u obrazovanje.

Ti ljudi su temelj naše zemlje. Oni ne traže slavu. Oni traže poštovanje, pravdu i priliku da žive dostojno. Moja obaveza je da ih ne iznevjerim. Da ih zaštitim od izrabljivanja, da se pobrinem da svaki njihov trud bude cijenjen i prepoznat.

Nisam nikada zaboravio da je prvi čovjek koji mi je dao hljeb bio običan seljak, koji nije imao ništa osim zemlje i poštenih ruku. Ako sam tada naučio šta znači poštovati čovjeka, onda mi je jasno – moja dužnost je da nikada ne dignem glavu iznad naroda.


Imati obavezu prema narodu

Naš narod je preživio ono što bi druge nacije uništilo. Ratove, razaranja, borbu za nacionalni identitet, okupacije. Ali nismo pokleknuli. Nismo pristali da budemo tuđi, sluge ili robovi. U borbi za slobodu, narod naše republike – od sjevera do juga, od istoka do zapada – stajao je zajedno.

 Niko nije pitao ko je ko. Svi su znali – imamo jedan cilj: slobodu i dostojanstvo.

Zato trebamo imamti obavezu prema narodu da očuvamo tu teško stečenu slobodu. Da nikada ne dozvolimo da nas razne podjele oslabe, da nas mržnja pojede iznutra. Zadatak državnika i političara nije da vlada, već da služi narodu. Jer prava vlast dolazi iz naroda i za narod.


Imati obavezu prema budućnosti

Naš narod nije više mlad. Naša omladina danas ne treba obećanja i bajke. Ona treba priliku. Školu, znanje, posao, stan i vjeru da se trud isplati. Imati obavezu prema svakom učeniku koji sjedi u školskoj klupi u Trebinju, prema studentu koji u Banjaluci sprema ispite do kasno u noć, prema mladoj doktorici u Prijedoru koja dežura cijelu noć da bi spasila život.

Imati obavezu prema svakom djetetu koje trči po livadi i vjeruje da svijet može biti bolji. Ako mi ne izgradimo puteve, škole, bolnice, fabrike – ko će? Ako mi ne budemo uzor u odgovornosti, u poštenju i radu – kakvu poruku šaljemo onima što dolaze poslije nas?

Prijatelji moji, niko od nas nije ovdje slučajno. Svaki čovjek nosi odgovornost. I ne treba da se pita: "Šta će društvo meni dati?" – već: "Šta ja mogu dati društvu?"

Obaveza nije kazna. Ona je izraz povjerenja. Kad ti društvo da odgovornost, to znači da vjeruje u tebe. A kad ti imaš obavezu prema čovjeku, narodu i budućnosti – ti si već na putu da budeš bolji čovjek.

Zato pozivam svakoga – i studenta i đaka , i učitelja i roditelja, i majku i političara – da ne bježi od svoje obaveze. Jer samo kada preuzmemo odgovornost za svoje riječi, djela i sutrašnji dan, tek tada možemo reći da smo dostojni onoga za šta su naši preci ginuli.

I neka se zna: imamo jednu domovinu, jedan narod, jednu budućnost – i svi zajedno, rame uz rame, moramo joj služiti. Ne iz straha. Ne iz navike. Nego iz poštovanja. Jer samo tako možemo da gradimo slobodu koja ne traje godinu, nego vijekove.




"Temelji u pijesku" - kriza odgovornosti

 


U učionicama i amfiteatrima, među knjigama i ekranima, sve češće se osjeti odsustvo onog temeljnog: volje da se uči, da se razumije, da se raste. Učenici, studenti, pa čak i profesori ponekad djeluju kao da su izgubili vjeru u svrhu znanja.

U jednoj srednjoj školi u Sarajevu, nastavnik je nedavno rekao: "Rijetko ko više postavlja pitanja iz radoznalosti. Sve se svelo na: hoće li ovo biti na testu?" A kada su učenici zamoljeni da napišu esej bez pomoći interneta – njih pola je predalo prazan papir. Druga polovina je tražila "još vremena". Nije manjkalo inteligencije, već navike da se misli svojom glavom.

Na univerzitetima širom regiona, raste broj naručenih seminarskih radova i korišćenja AI alata bez prave samostalnosti. Profesori znaju, ali često ćute – jer se i od njih traži samo forma, ne sadržaj.

U poslovnom svijetu, slika je slična. U jednoj firmi u Novom Sadu, mladi pripravnik odbio je da uradi dodatni zadatak riječima: "To nije u opisu mog posla." Nije bilo ljutnje, već hladne jasnoće. Poslodavac je slegnuo ramenima. "Tako je danas, nema više onog entuzijazma iz vremena kad sam ja počinjao."

U jednoj zagrebačkoj IT kompaniji uveli su tihu praksu "petkom bez e-maila", želeći podstaći timsku saradnju i ličnu inicijativu. Rezultat? Prvih mjesec dana – tišina. Niko ništa nije radio što nije morao. Kasnije su, uz razgovor i promjenu pristupa, stvari krenule na bolje – ali ne preko noći. Potrebna je bila strpljiva gradnja kulture odgovornosti.

U porodici, možda najosjetljivijoj tački društva, stvari su još složenije. U jednom domu za stare u okolini Nikšića, starica od 84 godine rekla je: "Ne zamjeram svojoj djeci što su me ovdje ostavila. Samo žalim što ih nisam naučila kako se ostaje uz čovjeka." Nisu svi odnosi bez ljubavi – ali mnogi su ostali bez osjećaja obaveze.


Zaključak: Povratak sebi

Ono što danas nazivamo "krizom odgovornosti" nije nova pojava – ali je postala dublja, tiša, i sveprisutnija. To nije buka pobune, već šapat odustajanja. A upravo u toj tišini krije se opasnost. Jer društvo koje prestane vjerovati u vrijednost truda, znanja i brige – polako se urušava iznutra.

Rješenja postoje, ali nisu brza. Potrebno je da škole nagrađuju trud, a ne samo rezultate. Da firme njeguju povjerenje i daju prostor za ličnu odgovornost. Da porodice ponovo postanu mjesta gdje se ne odgaja samo dijete, već i čovjek.

I, iznad svega, da prestanemo tražiti krivce u drugima – i počnemo od sebe. Od male, svakodnevne odluke da se posao završi kako treba. Da se učeniku kaže: "Znam da možeš bolje." Da se djetetu pokaže da briga nije slabost, već snaga.

Jer samo kada obaveza postane prirodan izraz naše ljudskosti – a ne teret – možemo se nadati društvu koje neće tonuti u tišinu, već rasti u smjeru smisla.




понедељак, 14. април 2025.

U svakodnevnom životu nešto se dogodilo i tada nastaje prošlost


Jeste li se ikada zapitali kada to tačno sadašnjost prestaje i pretvara se u prošlost? U svakodnevnom životu, sve to izgleda jednostavno – nešto se dogodilo i to je sada prošlost. Ali ako malo dublje razmislimo, shvatimo da to nije baš tako jasno.

Zapravo, granica između sadašnjosti i prošlosti je poprilično neuhvatljiva. Pa hajde da zajedno zaronimo u jedno malo filozofsko razmišljanje.


📍 Šta je uopšte sadašnjost?

Kada kažemo „sada“, na šta tačno mislimo? Taj trenutak u kojem to izgovaramo već je – prošao. Gotovo da ne možemo uhvatiti „sada“ jer ono stalno klizi naprijed, pretvarajući se u ono što je bilo.

Poznati filozof sv. Augustin je još prije više od 1500 godina rekao:
„Šta je vrijeme? Ako me niko ne pita, znam. Ako me pitaju, ne znam.“
I zaista, svi mi osjećamo vrijeme, ali kada pokušamo objasniti šta je to sadašnjost, stvari postanu mutne.


🧠 Kako naš mozak vidi vrijeme?

Zanimljivo je da naučnici kažu da naš mozak zapravo kasni. Mi ne doživljavamo svijet baš onako kako se događa, već sa malim zakašnjenjem – svega par milisekundi. To znači da ono što mi mislimo da je „sada“ već tehnički pripada prošlosti.

Mozak koristi mali „vremenski prozor“ od oko 2-3 sekunde da bi složio sve informacije koje dobija i pretvorio ih u osjećaj sadašnjeg trenutka. Tako da – naš „sadašnji trenutak“ je zapravo kompjuterski render jednog sićušnog komada prošlosti.


🔬 A šta kaže fizika?

Ako uključimo i fiziku, stvari postaju još zanimljivije. Prema teoriji relativnosti Alberta Einsteina, vrijeme nije apsolutno. Sadašnjost nije ista za sve – zavisi od brzine i gravitacije. To znači da ono što je sada za mene, možda već jeste prošlost za nekog drugog.

U filozofiji postoje i različite teorije vremena:

  • Prezentaizam – samo sadašnjost postoji, prošlost i budućnost su iluzije.

  • Eternalizam – prošlost, sadašnjost i budućnost svi podjednako „postoje“, kao što postoje različite lokacije u prostoru.

  • Teorija rastućeg bloka – prošlost i sadašnjost postoje, a budućnost se tek dodaje kako vrijeme ide.

U zavisnosti od toga koju teoriju prihvatimo, mijenja se i odgovor na pitanje kada prošlost počinje.


💔 Prošlost u srcu

A sad malo intimnije. Nekad prošlost ne počinje onog trenutka kad se nešto dogodi, nego kad mi to prihvatimo. Možda ste izgubili nekoga, doživjeli prekid, preselili se – ali stvarno osjećate da je to prošlost tek nakon što prođe neko vrijeme.

Drugim riječima, prošlost nije samo ono što se dogodilo, već ono što više ne osjećamo kao sada.


📚 Zaključak: Prošlost je klizava

Dakle – kada nastaje prošlost? Odgovor je: odmah. Ili nikad. Ili... zavisi.

Filozofski gledano, prošlost nastaje u trenutku kad sadašnjost prođe. Psihološki, kad se s njom pomirimo. A fizički, zavisi od toga gdje i kako stojimo u svemiru.

Vrijeme nije jednostavna traka po kojoj hodamo. Ono je poput rijeke – uvijek u pokretu, uvijek drugačije, a mi stalno plovimo njime, pokušavajući da uhvatimo ono što je upravo prošlo.




среда, 2. април 2025.

"Igra u sjeni: Dominacija kroz prikrivene mehanizme"

 Bosna i Hercegovina, kao država smještena u srcu Balkana, često se nalazi u specifičnom geopolitičkom i ekonomskom okruženju koje nije imuno na ekonomske i političke utjecaje. Iako nije uvijek očigledno, brojni faktori ukazuju na to da Bosna i Hercegovina može biti, direktno ili indirektno, uključena u "igru" velikih država koje, putem suptilnih metoda, ostvaruju uticaj na njenu unutrašnju politiku, ekonomiju i međunarodne odnose.

1. Geopolitička pozicija i strateški interesi: Bosna i Hercegovina se nalazi na raskrsnici između Zapadne Evrope i Balkana, što je čini važnim geopolitickim "punktom" za velike sile. Država je, s obzirom na svoje strateško geografsko mjesto, predmet interesa i EU, NATO-a, Rusije, Sjedinjenih Američkih Država i drugih velikih međunarodnih aktera. Ove sile često koriste različite mehanizme, od političkih i diplomatskih pritisaka do ekonomskih ulaganja, kako bi oblikovali unutrašnju politiku i ekonomske tokove u zemlji.

2. Ekonomska zavisnost i strani kapital: Bosna i Hercegovina je, poput mnogih drugih malih država, ekonomski ovisna o stranim ulaganjima, kreditima i međunarodnoj pomoći. Službena politika zemlje uključuje procese pristupanja EU i NATO-u, što može značiti određeni oblik "međusobne zavisnosti" prema velikim silama koje donose ekonomske uslovi i političke smjernice. Kroz bilateralne sporazume, inostrani kapital je uključen u ključne industrije, poput energetike, infrastrukture i bankarskog sektora. Na primjer, mnoge privatizacije ili ulaganja u Bosni i Hercegovini dolaze od međunarodnih korporacija, a uslovi pod kojima se ta ulaganja ostvaruju često odgovaraju interesima velikih ekonomskih blokova.

3. Uloga međunarodnih institucija i vanjski pritisci: Pored toga, Bosna i Hercegovina je pod stalnim uticajem međunarodnih institucija poput Evropske unije, Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Svjetske banke, kao i drugih organizacija. Iako ove organizacije nude financijsku pomoć i podršku, također nameću ekonomske i političke reforme koje su često u interesu šireg globalnog tržišta ili geopolitičkih ciljeva. Reformama koje podrazumijevaju smanjenje državne intervencije u ekonomiji, liberalizaciju tržišta ili smanjenje socijalnih davanja, Bosna i Hercegovina postaje zavisna o uslovima koje postavljaju vanjski faktori. Na primjer, krediti od MMF-a dolaze uz određene uslove koji mogu oblikovati ekonomske politike, često u pravcu koji nije uvijek u skladu s unutrašnjim interesima ili potrebama građana.

4. Politička fragmentacija i vanjski utjecaji: Politička situacija u Bosni i Hercegovini, koja je već duboko podijeljena etničkim linijama (Bošnjaci, Hrvati i Srbi), omogućava različitim velikim silama da na različite načine vrše utjicaj. Na primjer, zemlja se suočava s različitim pristupima političkih snaga, uz podršku raznih vanjskih aktera. Ove sile, bilo kroz diplomatske kanale ili ekonomske inicijative, mogu podupirati određene političke frakcije i stavove, što dodatno komplicira unutrašnju politiku. Rusija, Sjedinjene Američke Države, EU i Turska su samo neki od igrača koji koriste različite mehanizme kako bi postigli vlastite strateške ciljeve u zemlji, često kroz političke pritiske, podršku određenim političkim strankama ili podršku specifičnim inicijativama.

5. Uticaj medija i javnog mnijenja: Kao i u drugim malim državama, vanjski interesi mogu imati značajan uticaj na oblikovanje javnog mnijenja u Bosni i Hercegovini. Mediji, posebno oni koji imaju strane vlasnike ili su pod uticajem međunarodnih interesnih grupa, mogu oblikovati stavove javnosti prema političkim pitanjima, ekonomskoj politici ili odnosima s drugim državama. Na primjer, izvještavanje o određenim vanjskim prijetnjama ili krizama može stvoriti pritisak na političare da donesu odluke koje odgovaraju vanjskim silama, a ne nužno interesima zemlje.

6. Pristupanje EU i NATO-u kao oblik "međunarodne integracije": Jedan od najvidljivijih vanjskih uticaja u Bosni i Hercegovini dolazi kroz proces pristupanja Europskoj uniji i NATO-u. Iako su ove institucije predstavljene kao prilike za razvoj i stabilnost, u stvarnosti proces integracije često podrazumijeva usklađivanje unutrašnjih politika i ekonomskih strategija prema zahtjevima EU i NATO-a. Ovaj proces, iako koristan u smislu stabilizacije i reformi, također znači da Bosna i Hercegovina postaje dijelom šire političko-ekonomske igre u kojoj velike sile (posebno EU i SAD) imaju značajnu kontrolu nad ključnim odlukama i smjernicama zemlje.

Zaključak: Bosna i Hercegovina svakako nije izuzeta od scenarija u kojem velike države koriste suptilne metode, od ekonomske pomoći do političkog utjecaja, kako bi oblikovale unutrašnje odluke u zemlji prema vlastitim interesima. Iako na prvi pogled djeluje kao da je država suverena, Bosna i Hercegovina se često nalazi pod vanjskim pritiscima i u poziciji ovisnosti prema velikim silama. Kroz ekonomske odnose, političke veze, vanjske financijske poticaje i utjecaj na medije, Bosna i Hercegovina postepeno postaje integrirana u globalne tokove koji, iako se predstavljaju kao razvojni, u stvarnosti često služe interesima većih i moćnijih aktera.



Starina Simo priča o stanju u Bosni

 U jednom malom selu, koje je ležalo između brda i rijeka, a bilo isto tako blizu i međudržavne granice, živio je stari Đed Simo, po nadimku, jer je uvijek nosio dug kaput i šubaru i hodao k'o da svijet nije vrijedan ni da ga pogleda. Niko nije znao tačno odakle je, ali svi su znali da je za sve znao. Bio je poput svojevrsne političke enciklopedije, koju je svako malo pritisnuo čajnikom da nešto novo izmislimo.

Jednog dana, po starom običaju, Đed Simo je okupio čitavo selo ispod stare lipe da im iznese najnovije informacije o stanju u "velikoj Bosni". I svi su mu obavezno vjerovali, čak i kad nije imao pojma o čemu je pričao.

"Slušajte ovo," počeo je Đed Simo, "u Bosni sad svi govore da je bolje nego ikad, a svi smo isto jadni! Gledam ih na TV-u, kako se smiju, a ispod stola im noge drhte. To vam je kao kad ti nešto poklone, pa ti ne možeš da se zahvalite jer ne znaš da li je to poklon, ili je samo neki gadan dug."

Njegova publika, kojoj je bilo jasno da Đed Simo ni sam nije siguran šta govori, obavezno je klimala glavama.

"Pa nije samo to," nastavio je Đed Simo. "Na izborima svi obećavaju i ništa ne ispune. Ja se sjetim kad je onaj novi ministar obećao da će napraviti autoput kroz naše selo. Mi, naravno, svi čekamo, misleći, možda baš dođe do nas neki put, ali ništa. I sad pitam ljude: 'Gdje je autoput?' A oni mi odgovaraju: 'Autoput je na papiru, samo što nije u realnosti!'"

Svi su se smijali, iako nisu znali je li to smiješno ili tužno. I tako je prošlo sat vremena, dok je Đed Simo bez stida prešao i na najnoviju temu.

"Šta vam kažem," rekao je Đed Simo, "sadašnje vlasti kao i prije, svak’ na svoju stranu, samo što sad svi traže izgovore da bježe u inostranstvo. Nekad su ljudi bježali iz straha, a sada bježe jer, kad vidiš našu situaciju, pa da ne bježiš, bio bi lud. Oni što ne bježe, kao da misle da će im bolji dani doći. E, kad bi barem dani dolazili, a ne samo smjena ministara!"

Svi su klimali glavama. Bio je to trenutak potpune suglasnosti, jer svi su znali da ništa ne razumiju, ali svi su isto tako znali da je tako i bilo uvijek. Sve te politike, te smjene, ti protesti i štrajkovi – to je bilo kao da gledaš kako ti komšija mjenja plavi auto za crveni, pa kad ga pogledaš, shvatiš da je isti onaj auto koji je i prije imao, samo sad nosi novo ime.

I kako bi Đed Simo završio jednu anegdotu, odmah bi počeo novu.

"Sjećam se, kad sam bio mlad, govorili su da će nas spasiti Evropa. Pitao sam nekog iz gradova šta to znači, i on mi reče: 'To je kao kad ideš u Njemačku da se naučiš kako da budeš kao oni, a kad se vratiš, zaboraviš sve što si naučio jer tebi se tu sve svidi.' A znate šta? Ja sam otišao u Njemačku prije tri godine, samo da bih vidio da ti ljudi, koji imaju sve, zapravo nemaju ništa! I pitam se: 'Kad su ti ljudi toliko bogati, kako onda i mi nismo? A oni čekaju na svoju socijalnu pomoć!'"

Svi su se opet smijali, iako su znali da je to istina.

"Sjećam se još jedne priče," nastavio je Đed Simo. "Jednom sam išao na gradilište, i tamo je bio radnik koji mi je rekao: 'Gledaj, Đede, kako ja radim, a ništa ne zaradim.' Ja pitam: 'Pa zašto ne ideš na bolje? Imaš li neku šansu?' A on mi odgovara: 'Ma kakva šansa, sve je to samo kvazi-posao! Dođe ti strana firma, i sve uzme, a tebi ostane samo prašina!'"

A opet su svi klimali glavama, jer su znali da je sve to tačno.

"Zato, dragi moji," završio je Đed Simo, "sve ćemo to preživjeti. Nije kraj svijeta, samo se zemlja malo zadrmala. A kad se zemlja zadrma, ne možeš očekivati da ti asfalt ostane glatki. Niko nije kriv, osim nas svih, što vjerujemo u te političare i njihove autoputeve na papiru."

Svi su još jednom klimali glavama, a onda su svi istovremeno počeli da se raspadaju od smijeha, jer to je jedini način da preživeš sve što se dešava u Bosni i Hercegovini – smijati se dok te ne zabolimo stomak. I tako je prošla još jedna dan u tom malom selu, gdje su svi znali da će sutra opet biti isto, ali su se barem nasmijali.

I tako je, dok su svi još uvijek raspravljali o političarima i autoputevima, Đed Simo odlučio podijeliti još jednu priču, koju je svima ispričao s nekim posebnim smiješkom, onim smiješkom koji je znao samo on, kad je htio da se svi slažu, ali i da se dobro nasmiju.

"Znači ovako, dragi moji," započeo je Đed Simo, "nedavno sam otišao do one stare fabrike koja je tu na kraju sela. Sjećam se kad je bila u punom pogonu – dimnjaci su pušili, ljudi su dolazili na posao, svi su imali nešto u džepu, a i u glavi im je bilo jasno: 'Ako radiš, imaš za život!' E, sad… sad, ništa. Sjedim ispred fabrike, i pitam čuvara: 'Šta se ovo dešava, sine?' A on mi odgovara: 'Đede, fabrika je u stečaju.' Ja ga pitam: 'Stečaj? Pa šta je to?' On mi kaže: 'Ma ništa, Đede, to ti je kad se svi slože da ništa ne rade, pa svi na kraju propadnu!'"

Svi su se nasmijali, jer znali su – u Bosni je stečaj postao sinonim za sve što ne ide. A Đed Simo je nastavio:

"Pa pitam ja njega, čuvara: 'Dobro, a gdje su sad svi radnici?' Kaže on: 'Ma, neki su se povukli u penziju, a neki otišli za inostranstvo. Ne možeš ti ovde ništa naći, Đede. Otišlo je sve.' A ja kažem njemu: 'A šta ćemo sad, da čekamo da nam dođe neki investitor da spasi fabriku?' On mi odgovara: 'Investitori? Ma, Đede, investitori ti dođu tu, prošetaju, kažu da je lijepo, a onda odu. I nikada se ne vrate.'"

Zrakom je proletio smijeh, ali Đed Simo je samo nastavio kao da je izgovorio najobičniju istinu.

"Da vam kažem još nešto, dragi moji," rekao je Đed Simo, "u Bosni sad svi govore da se mora ulagati u industriju, u fabrike, u proizvodnju. A ja kažem: 'Dobro, gdje su ti ljudi što to obećavaju? Kad su oni posljednji put imali fabriku koja nije bila u stečaju ili koja nije bila prodana nekome izvan zemlje?' Ovdje svi traže neki način da prežive, ali industrije nisu više ono što su bile. Pa kad pogledaš na šta je sve ovo ličilo, reći ćeš: 'To je bio raj, ali samo dok je trajao.'"

Svi su klimali glavama, jer su znali da Đed Simo nije pričao samo o jednoj fabrici, nego o cijeloj Bosni. Zatvorene fabrike, nestale industrije, a svi su slušali političare koji su im obećavali čuda, a ništa nije dolazilo.

"Pa, sjetim se još jedne priče," nastavio je Đed Simo, "prije nekoliko godina, kad su otvorili onu novu fabriku za proizvodnju obuće. Svi su se veselili, a ja kažem: 'Jeste li sigurni da će to opstati?' I kažu mi: 'Ova fabrika je sigurna, Đede, bit ćemo konkurentni.' I šta mislite? Ubrzo su počeli da šalju obuću u izvoz, ali je cijena proizvodnje bila tako visoka, da su svi odustali. I tako su te nove fabrike postale samo magla. Priče o proizvodnji, o radnim mjestima, o sjajnoj budućnosti… sve je to bilo kao ona priča o autoputu – lijepo zvuči, ali kad pogledaš dublje, sve je ostalo samo na papirima."

Svi su opet klimali glavama, jer su znali da su Đed Simo u pravu. I tako je, iz priče u priču, Đed Simo natjerao sve da razmisle o tome koliko su obećanja zapravo bila samo laži.

"Zato, dragi moji," završio je Đed Simo, "nemojte se zavaravati da će nas spasiti neki investitor ili neka nova fabrika. Ovdje, kod nas, u Bosni i Hercegovini, spas je samo u nama samima. Ako ne možemo od svog rada da živimo, da ne pričam o fabrikama i velikim projektima, pa čega onda očekivati? Ali, još uvijek imamo neku nadu, i to je ono što nas drži. Možda ćemo se jednog dana probuditi i shvatiti da je najbolje što imamo to što imamo – a to je smeh i snaga da preživimo, ma koliko bili na dnu."

I svi su opet počeli da se smiju, jer u toj istini, u toj jednostavnoj svakodnevici, bili su svi zajedno. I kako god se sutra zvalo – fabrika, industrija, ili jednostavno dan u kojem će opet sve biti isto – Đed Simo je znao jednu stvar: preživjeti ćeš samo ako umiješ da se smiješ.

I kad je Đed Simo otišao kući, svi su se složili: "Ima on možda više godina od nas, ali je živio dovoljno da bi znao kako se preživljava u Bosni. A to, vjerujte, ne naučiš u školi."


уторак, 1. април 2025.

Mehanizmi zaštite u obrazovnom sistemu - kako spriječiti zloupotrebe

 


Zloupotrebe u obrazovnom sistemu mogu se javiti na nekoliko nivoa, uključujući donošenje odluka na lokalnom nivou, raspodjelu resursa, implementaciju obrazovnih politika i izbor nastavnog kadra. Važno je prepoznati te rizike i poduzeti konkretne mjere kako bi se zaštitili interes naroda i spriječile zloupotrebe. Evo nekoliko prijedloga kako obezbijediti da predloženi akcioni plan ne bude zloupotrebljen:

1. Jasna i precizna definicija ovlaštenja i odgovornosti

  • Definisanje ovlaštenja za donošenje odluka: Treba jasno definisati koje odluke mogu donositi lokalni savjeti ili obrazovni savjeti na lokalnom nivou. Odluke o obrazovnim programima, zapošljavanju kadra, raspodjeli sredstava i implementaciji politike moraju biti transparentne i strogo definirane zakonodavstvom.

  • Kontrola donošenja odluka o zapošljavanju: Da bi se spriječila politička manipulacija u zapošljavanju nastavnog osoblja, potrebno je uspostaviti transparentne i objektivne kriterijume za izbor učitelja i direktora. Ovi kriterijumi trebaju biti javni, a proces selekcije treba biti nadgledan od strane nezavisnih komisija.

2. Ostvarivanje potpune transparentnosti u obrazovnim politikama

  • Pristup podacima o obrazovanju: Savjeti i obrazovne vlasti moraju redovno objavljivati izvještaje o donošenju odluka, raspodjeli budžeta, rezultatima obrazovnih reformi i kvalitetu obrazovanja. Građani i zainteresovane strane moraju imati uvid u ove izvještaje.

  • Transparentnost u korištenju javnih sredstava: Sredstva koja se izdvajaju za obrazovni sektor trebaju biti transparentna i podložna javnoj kontroli. Svaka sredstva koja se ulažu u obrazovanje treba pratiti sa jasno definiranim izvještajem o utrošku, što uključuje nabavku opreme, plaće nastavnog osoblja, školsku infrastrukturu itd.

3. Nezavisni nadzor i revizija obrazovnih institucija

  • Revizija obrazovnih politika i odluka: Nezavisni revizorski organi treba da kontrolišu sprovođenje obrazovnih politika, kao i provedbu javnih tendera, nabavki i drugih administrativnih procesa. Ti organi treba da rade van političkog uticaja i da iznose izvještaje koji su dostupni javnosti.

  • Sistemi za prijavu nepravilnosti: Zaposleni u obrazovnim institucijama i građani treba da imaju mogućnost anonimnog prijavljivanja bilo kakvih nepravilnosti ili zloupotreba, kao što su korupcija, nepotizam ili zloupotreba pozicija u obrazovnom sektoru. Osobe koje prijavljuju nepravilnosti trebaju biti zaštićene od odmazde.

4. Preventivna kontrola političkog uticaja

  • Zakonodavni okvir koji sprječava političke manipulacije: Obrazovni sistem mora biti zaštićen od direktnog političkog uticaja kroz zakonodavne mjere koje osiguravaju njegovu autonomiju. Političari ne bi smjeli imati mogućnost direktnog uticaja na obrazovne politike ili kadrovske promjene u obrazovnim institucijama.

  • Nezavisnost obrazovnih institucija: Uvođenje zakonskih mjera koje omogućuju autonomiju obrazovnih institucija, uključujući školske odbore i univerzitetske fakultete. Ovi organi trebaju donositi odluke bez političkog uplitanja, a bilo koji oblik političkog uticaja mora biti zakonom zabranjen i sankcionisan.

5. Obrazovni savjeti i komisije sa reprezentativnim sastavom

  • Uključenje svih relevantnih aktera u obrazovnu politiku: Obrazovni savjeti ili komisije na lokalnom i nacionalnom nivou treba da uključuju različite aktere: predstavnike obrazovnih institucija, roditelje, predstavnike sindikata, nevladine organizacije, stručnjake i predstavnike zajednice. Ovaj kolektivni pristup smanjuje rizik od zloupotrebe odluka koje bi mogle biti u korist samo političkih ili pojedinačnih interesa.

  • Kreiranje komisija za nadzor obrazovnih politika: Nadzorne komisije koje prate primjenu obrazovnih politika trebaju biti nezavisne i imati mogućnost evaluacije rada lokalnih savjeta i drugih obrazovnih tijela. Takođe, ove komisije trebaju imati vlast da sprovedu preporuke i sankcionišu nepravilnosti.

6. Edukacija i obuka za prevenciju zloupotreba

  • Trening za donosioce odluka: Članovi obrazovnih savjeta, direktori škola i drugi ključni donosioci odluka trebaju redovno prolaziti obuke koje uključuju teme kao što su etika u obrazovanju, upravljanje resursima, sprečavanje korupcije i političkih manipulacija. Na taj način se smanjuje mogućnost da pojedinci zloupotrebe svoje pozicije.

  • Edukacija za građane i zajednicu: Obrazovanje građana o njihovim pravima u obrazovnom sistemu, uključujući pravo na transparentnost, informiranost o donošenju obrazovnih odluka i aktivno učešće u procesima donošenja odluka, doprinosi smanjenju prostora za manipulacije.

7. Implementacija sistema odgovornosti

  • Mekanizmi za sankcionisanje zloupotreba: Ako se otkrije zloupotreba ili korupcija u obrazovnom sektoru, potrebno je da postoji jasna procedura za sankcionisanje odgovornih lica. To može uključivati smjenu, disciplinske mjere ili čak krivične odgovornosti, ovisno o težini prekršaja.

  • Obavezna javna izvještavanja o reformama: Svake godine, u okviru predložene reforme obrazovanja, potrebno je obezbijediti javno izvještavanje o napretku, poteškoćama i ostvarenjima. Građani, nastavnici i stručnjaci trebaju biti informirani o tome šta je ostvareno u okviru obrazovnih politika i koje su mjere poduzete da bi se izbjegle zloupotrebe.

Zaključak:

Da bi se spriječila zloupotreba sistema obrazovanja, važno je uspostaviti jasne i transparentne mehanizme za kontrolu i nadzor, te osigurati da obrazovni savjeti i drugi organi odgovaraju isključivo interesima zajednice, a ne političkih ili pojedinačnih interesa. Transparentnost, odgovornost, nezavisnost i edukacija ključni su faktori u borbi protiv zloupotreba i očuvanju integriteta obrazovnog sistema.