Republika Srpska - proces koji je u ekspanziji

 

Republika Srpska unutar Bosne i Hercegovine ne mora se nužno odvijati kroz formalni politički akt ili nasilnu transformaciju. Mnogo realniji i tiši oblik nestanka odvija se pred očima građana — kroz proces unutrašnjeg raspadanja izazvan političkom dekadencijom, društvenom letargijom, moralnom erozijom i generacijskom indiferentnošću. U takvom kontekstu, ideja Republike Srpske kao ozbiljne i održive političke i društvene zajednice sve više gubi sadržaj i svrhu, ostavljajući za sobom samo simboliku bez suštine.

---

Politička dekadencija: Sistem u službi samoodržanja moći

Politička scena Republike Srpske, kao i šire u BiH, već godinama ne proizvodi strateške ideje niti vizije razvoja. Umjesto toga, dominira partikularizam, interesna zatvorenost i rigidna kontrola institucija. Političke elite opstaju na vlasti kroz perpetuiranje konflikta, simulaciju ugroženosti, te stalnu proizvodnju "unutrašnjih i vanjskih neprijatelja". U takvom ambijentu, razvojni diskurs je potisnut marginalnim nacionalističkim narativima koji, iako emocionalno rezonantni, ne nude nikakva rješenja za egzistencijalne probleme građana.

Odsustvo odgovornosti, netransparentnost i hronični nedostatak reformi pretvaraju institucije u puko administrativno sredstvo opstanka moći. Sve to rezultira padom povjerenja građana u sistem — ne samo u političke lidere, već i u samu ideju entiteta kao funkcionalne zajednice.

---

Društvena letargija: Umor od života bez perspektive

Društvo u Republici Srpskoj karakteriše sve veći stepen apatije i rezignacije. Ljudi više ne vjeruju da njihov glas ima težinu, da institucije služe građanima, niti da se sistem može mijenjati iznutra. Egzistencijalna borba postaje svakodnevna norma, a osnovni instinkt sve više postaje — odlazak.

U takvom stanju, kolektivna volja za napredak biva paralizovana. Ljudi pristaju na status quo jer ne vide alternativu. Javna debata je osiromašena, mediji su ili pod političkom kontrolom ili u funkciji senzacionalizma, dok civilno društvo jedva da funkcioniše. Odsustvo konstruktivne kritike i javne diskusije samo učvršćuje osjećaj da je sve već unaprijed izgubljeno.

---

Građani bez vjere u boljitak: Psihologija poraza

Ono što najviše zabrinjava nije samo loše stanje u kojem se društvo nalazi, već sve dublje ukorijenjena svijest da boljitak nije moguć. Ljudi ne traže više rješenja, već izlaze. Simbolički i bukvalno. Broj odlazaka mladih i radno sposobnih ljudi iz Republike Srpske alarmantno raste, a čak i oni koji ostaju često ne vide perspektivu unutar sistema. Time zajednica gubi najvažniji resurs — ljudski kapital.

U tom procesu dolazi do tihe delegitimizacije same ideje Republike Srpske. Nije riječ o osporavanju njenog postojanja spolja, već o gubitku smisla njenog postojanja iznutra — kod onih koji bi je trebali nositi, razvijati i braniti.

---

Omladina: Generacija bez motiva

Mladi u Republici Srpskoj sve više pokazuju nezainteresovanost za društvene procese, obrazovanje i profesionalni razvoj. Obrazovni sistem je zastario, bez inovacija i usmjerenosti ka tržištu rada. Znanje se ne vrednuje, već se često ismijava. Umjesto da budu nosioci promjena, mladi sve više prihvataju pasivnu ulogu posmatrača, ili planiraju da odu iz zemlje odmah po završetku školovanja.

To stvara paradoks: sistem ulaže u obrazovanje, ali proizvodi kadrove za druge zemlje. Država ne uspijeva da ponudi uvjete u kojima bi ti mladi ljudi poželjeli ostati. Rezultat je demografska erozija i intelektualno pražnjenje zajednice.

---

Segmenti društva bez mjesta u sistemu

Osim mladih, i drugi slojevi društva — radnici, intelektualci, preduzetnici, ljudi iz kulture i nauke — sve više bivaju marginalizovani. U sistemu koji preferira poslušnost nad stručnošću, političku lojalnost nad znanjem, i klijentelizam nad meritokratijom, mnogi gube osjećaj smisla i svrhe.

Kultura, nauka i obrazovanje su sistematski zapostavljeni, a javni prostor se svodi na političke mitinge, nacionalne parade i rijetke sportske uspjehe. Umjesto da afirmiše stvaralaštvo, zajednica se sve više zatvara u sebi, gubeći kapacitet za obnovu i inovaciju.

---

Zaključak: Nestanak iznutra, a ne izvana

Republika Srpska neće nestati tako što će neko "ukinuti" njen status. Ako nestane, to će biti rezultat unutrašnjeg procesa — samorazgradnje kroz gubitak funkcionalnosti, smisla, vjere u budućnost i sposobnosti da zadrži svoje ljude. Politička dekadencija, društvena apatija, demografsko pražnjenje i intelektualna oskudica čine temelje tog procesa.

Ostaje pitanje — ima li još vremena za zaokret? Da li je moguće osnažiti građane, revitalizovati institucije, reformisati obrazovanje i obnoviti društveni dijalog? Odgovor nije u političkim parolama, već u konkretnim, bolnim, ali nužnim reformama i buđenju svijesti. Bez toga, Republika Srpska neće nestati kao ideja — već kao zajednica koja ima smisla da postoji.

Obrazovni sistem Republike Srpske - ogledalo političke dekadencije

U savremenom društvu, obrazovanje bi trebalo biti svjetionik razuma, utočište znanja i temelj slobodnog mišljenja. Međutim, ono što danas svjedočimo u Republici Srpskoj jeste nešto duboko uznemirujuće: obrazovni sistem više ne oblikuje slobodnog čovjeka, već poslušnog podanika. U ovom članku razmatram kako i zašto obrazovni sistem u Republici Srpskoj gubi svoj izvorni smisao, uzimajući u obzir rastući uticaj politike i političara, koji, u maniru kasnorimskih imperatora, koriste obrazovanje ne kao sredstvo oslobađanja, već kao alat za kontrolu.

I. Obrazovanje kao prostor slobode (ili njegov gubitak)

Izvorni smisao obrazovanja – od grčkog paideia – bio je oblikovanje čovjeka kao cjelovitog bića: moralnog, intelektualnog, estetskog. Cilj nije bio puko prenošenje znanja, već uzdizanje duha. Međutim, u društvu gdje je politika sveprožimajuća, obrazovanje više nije autonomno; ono je pretvoreno u ideološki instrument.

U Republici Srpskoj danas svjedočimo sistematskom potkopavanju tog izvornog smisla. Nastavni planovi se ne osmišljavaju prema stvarnim potrebama učenika ili globalnim obrazovnim trendovima, već prema dnevno-političkim interesima. Umjesto razvoja kritičkog mišljenja, mladi se uče ponavljanju dogmi; umjesto dijaloga – nameće se monolog vlasti. Prosvjetni radnici postaju administrativni izvršioci birokratskih naredbi, a ne slobodni nosioci duha.

II. Politizacija znanja i banalizacija vrijednosti

U filozofskom smislu, znanje ne smije biti neutralno u odnosu na istinu. Ali u politički obojenom obrazovnom sistemu, znanje se sve više pretvara u sredstvo manipulacije. Istina se zamjenjuje "istinom vlasti". Udžbenici se revidiraju kako bi odgovarali političkom narativu dana, istorija se piše selektivno, a književnost se svodi na niz “sigurnih” autora koji ne postavljaju suvišna pitanja.

Ovo je korak ka duhovnom ropstvu. Jer, kako nas je učio Kant, prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti – a nezrelost je upravo ono što se sistemski njeguje kada mlade učimo da ne preispituju, da ne sumnjaju, da se ne bune.

III. Akademska korupcija: degradacija znanja u korist lojalnosti

Još jedan simptom ovog procesa je sveprisutna akademska korupcija. Diplome se dijele šakom i kapom, često kao plijen političke pripadnosti ili sredstvo kooptacije. Političari postaju profesori, dekani, rektori – ne zbog zasluga, već zbog političkog kapitala. Time obrazovni sistem postaje parodija samoga sebe.

Ne postoji veći poraz za jedno društvo od onog trenutka kada studenti shvate da je važnije biti lojalan nego pametan, da je korisnije ćutati nego razmišljati. U takvom ambijentu ne rađa se znanje – rađa se cinizam, apatija i kolektivna intelektualna anemija.

IV. Škola kao produžena ruka ideološke države

Škola bi morala biti prostor u kojem dijete otkriva sebe, svijet i druge; prostor igre, stvaranja i učenja. Ali ako škola postane mjesto gdje se uči isključivo poslušnost i gdje su teme koje nisu “po volji” vlasti zabranjene ili ignorisane, tada škola više nije obrazovna institucija – ona je kaznionica duha.

Ima li veće ironije od toga da se na časovima demokratije uči o slobodi govora, dok se profesorima u zbornici šapuće da paze šta govore na društvenim mrežama?

V. Kuda vodi ovaj put?

Na dubljem nivou, sve ovo ne govori samo o obrazovanju. Obrazovni sistem Republike Srpske je ogledalo društva: onog u kojem dominira kratkoročna politička korist nad dugoročnim razvojem, lojalnost nad kompetencijom, strah nad slobodom. Ako se ovaj trend nastavi, rezultat neće biti samo loše obrazovani ljudi, već ljudi nesposobni da misle slobodno – a to je najopasniji oblik ropstva.

Zaključak: Povratak smislu

Jedini izlaz iz ove spirale propadanja jeste povratak izvornoj svrsi obrazovanja – razvoju slobodnog, odgovornog i mislećeg bića. To zahtijeva depolitizaciju obrazovnog sistema, vraćanje autonomije univerzitetima i školama, te istinsku valorizaciju znanja, kritičkog mišljenja i kreativnosti.

Kao što reče Platon, „nacija koja zanemari obrazovanje mladih, osuđena je da propadne“. Možda je vrijeme da se ponovo prisjetimo te istine – ne kao citata u udžbeniku, već kao upozorenja koje odzvanja u stvarnosti svakog dana.

Jer, onog trenutka kada obrazovanje prestane da bude most ka istini, ono postaje put ka ništavilu. A to ništavilo, u tišini učionica bez slobode, već šapuće svoje prve riječi.