„Narod u tišini – strah, preživljavanje i pasivizacija otpora“

 

Piše: [Petar A.]

Postoje narodi koji su u pobuni, i narodi koji su u zabludi. A onda postoje i oni treći – narodi koji su u tišini. Oni koji su izgubili vjeru, nadu, energiju i volju. Oni koji su svjesni šta im se dešava, ali više ne vide smisao da govore.

To su društva u kojima se narod povukao – ne iz kukavičluka, već iz umora. Umora od prevara, od iznevjerenih protesta, od lažnih obećanja i izigranih izbora. I upravo u toj tišini se krije najdublja posljedica okupacije iznutra – narod više ne traži pravdu. On traži samo da ga puste na miru.

Strah kao sistem upravljanja

Niko ne mora da vam otvori logor da bi vas zatvorio. Dovoljno je da vam zaprijeti otkazom, da vas pozove „odozgo“, da vam uskrati priliku, kredit, dozvolu, bilo šta. Strah je danas fin, tih i precizan. Ne dolazi s pendrekom, dolazi s papirom. Ili ćutanjem.

Ljudi su naučili da ne talasaju. Da ćute na poslu, da se prave da ne vide, da ne potpisuju ništa, da ne komentarišu preglasno. Postali su eksperti u samocenzuri. A sistem to zna i koristi. Svaki oblik otpora se prati, i svaka naznaka bunta se ili kooptira, ili uguši.

Preživljavanje kao ideologija

U zemljama gdje plata ne pokriva mjesec, a računi dolaze redovno, prioritet nije otpor – već preživljavanje. Ljudi ne štrajkuju jer se boje gladi, a ne zato što ne vide nepravdu. Oni znaju sve – ali nemaju kad. Borba za egzistenciju pojela je borbu za dostojanstvo.

Otud i pasivnost. Ne zato što narod ne razumije. Već zato što je shvatio da borba protiv sistema znači gubitak onoga malo što još ima. I onda se narod zatvara. U porodicu, u vikend, u šutnju.

Ucjenjivanje kroz pomoć i milostinju

Vlast zna da se siromaštvo može pretvoriti u alat kontrole. Kroz socijalne kartone, jednokratne pomoći, subvencije i javne radove – narod postaje zavisan. Ne od prava, već od dobre volje. I tako se ponižava. Više se ne traži ono što ti pripada, već ono što „možda može“.

A gdje su prava zamijenjena milostinjom – tu više nema građana. Ima podanika.

Propali pokušaji otpora – i kako su ugušeni

Kada se i pojavi iskra – protesti studenata, radnika, ekoloških aktivista – sistem odmah reaguje:

• Jedne kupi,
• Druge diskredituje,
• Treće ignoriše dok ne oslabe.

Ako protest opstane – proglasi ga „destabilizacijom“. Ako propadne – upotrijebi ga kao dokaz da narod „nije spreman“. U svakom slučaju, ništa se ne mijenja. I narod to zna. Zato mnogi više i ne pokušavaju.

Mediji kao fabrike tišine

U tom procesu ključnu ulogu igraju mediji. Oni više ne informišu – oni filtriraju. Narodu se daje dozirana slika stvarnosti: po malo straha, po malo sporta, po malo trivijalnosti. Svaki impuls bunta mora biti prikazan kao iracionalan, politički motivisan ili uzaludan.

I tako se održava ravnoteža. Ne mir – nego tišina. Ne stabilnost – nego stagnacija.

Može li tišina biti prekinuta?

Tišina naroda nije prirodno stanje. Ona je posljedica razočaranja. Ali tišina nije ni vječna. Jedan trenutak nepravde, jedno nasilje previše, jedan protest koji se otrgne kontroli – može probuditi ono što je dugo tinjalo.

Da bi se to desilo, narod mora da povjeruje da otpor ima smisla. Mora da vidi da nije sam. Mora da osjeti da pravda nije mrtva riječ.

Neće svako biti na prvoj liniji. Neće svi govoriti. Ali mora da postoji jezgro koje će govoriti u ime onih koji još ne smiju. I mora da postoji jasno obećanje: da niko više neće živjeti u tišini, u strahu i u sramoti – u zemlji koja bi trebalo da bude njihova.

Jer kad narod ćuti – vlast ne vlada. Ona se hrani prazninom.

A praznina nije vječna.

„Omladina bez nade i ideala“

 

Piše: [Petar A.]

Na Balkanu više nije pitanje gdje ćeš raditi, već kada ideš. U autobusima, avionima i vozovima sjede najobrazovaniji, najproduktivniji i najpotrebniji članovi društva – mladi ljudi koji bježe od sistema koji ih ne prepoznaje, ne vrednuje i, što je najgore, ne treba.

Omladina je izopštena iz budućnosti sopstvene zemlje.

To nije slučajno. To je rezultat decenijske politike koja je mlade pretvorila u poslušnike, dekoraciju ili statistiku. U obrazovanju, u politici, u zapošljavanju – mladima je ponuđena lažna nada i stvarna nemoć.

Zavođenje ideologijom, a bez ideala

Političke partije, koje bi trebalo da nude vizije i pravce, umjesto toga nude pozicije. U zamjenu za lojalnost, mladi se zapošljavaju u javnim preduzećima, kabinetima, službama – bez stvarne odgovornosti, bez prostora da misle drugačije. Postaju dio partijske vojske, ne zato što vjeruju, već zato što žele da prežive.

Na drugom kraju spektra, nevladin sektor – koji bi trebalo da bude kritički korektiv sistema – često je samo ogledalo stranih interesa. Mladima se nude stipendije, konferencije, programi „liderstva“, koji ih oblikuju po šablonima daleko od realnosti društva u kojem žive. Umjesto znanja i kritičkog mišljenja – dobijaju PR alatke i mreže lojalnosti.

I na kraju, kada shvate da su ili ucijenjeni ili iskorišćeni, ostaje im jedino – odlazak.

Obrazovanje kao iluzija napretka

Mladi završavaju fakultete koji više ne znače ništa. Diplome su devalvirane, znanje nepoželjno, izvrsnost sumnjiva. Oni koji uče, bivaju ismijani kao naivni; oni koji se probiju, najčešće su to učinili preko veza, ne preko truda.

Univerziteti su postali korumpirane ustanove, proizvodne linije za poslušnike. Umjesto da bude mjesto bunta i ideja, obrazovanje je postalo sistem kanalisanja – da ne misliš previše, da se ne pitaš, da naučiš da se prilagodiš.

Iseljavanje kao društveni ventil

Umjesto da riješe problem mladih, vlasti su se odavno pomirile s iseljavanjem kao korisnim procesom. Odlazak mlade populacije je način da se smanji pritisak. Manje nezaposlenih, manje buntovnika, manje pitanja.

Država je postala izvoznik radne snage i potencijala – u zamjenu za doznake iz inostranstva. Niko se ne pita koliko je to štetno dugoročno. Niko ne računa koliko su generacija izgubili, koliko talenata rasuli.

Omladina kao neprijatelj stabilnosti

Kada mladi ne pristaju na ponuđene šeme, sistem ih prepoznaje kao prijetnju. Protesti se omalovažavaju, studentski zahtjevi ismijavaju, slobodno izražavanje sankcioniše.

Jer u društvu koje je naviklo na kontrolu, najopasniji je onaj koji ne traži uslugu, već poštovanje. A upravo to traže mladi koje ovaj sistem gura van – jer ovdje za njih nema prostora. Postoji samo tiha poruka: Ako ti se ne sviđa – idi.

I oni idu. Hiljadama. Svake godine.

Zemlja bez mladosti – zemlja bez budućnosti

Ako je neko i zaboravio, vrijedi podsjetiti: nema naroda bez omladine. Možete imati vođe, institucije, resurse – ali bez mladih koji vide smisao u ostajanju, sve je to mrtva forma.

Zato pitanje nije: Kako ih zadržati? Pitanje je: Kako ponovo zaslužiti njihovo povjerenje?

To nećemo postići partijskim seminarima, ni stipendijama, ni privremenim mjerama. Povjerenje se gradi tako što omladini damo mjesto za dijalog, pravo da griješi, prostor da stvara – i razlog da ostane.

Jer zemlja u kojoj mladi nemaju razloga da ostanu – nije okupirana samo teritorijalno. Ona je prazna iznutra.

„Privatizovana budućnost – kad narod ostane bez zemlje pod nogama“

 

Piše: [Petar A.]

U jednom trenutku, a da to niko nije jasno primijetio, zemlja je prestala da pripada narodu. Planine, rijeke, šume, rude – nekada izvor života, danas su roba. U tabelama, na sastancima iza zatvorenih vrata, u ugovorima na stranom jeziku. A narod, koji se još uvijek ponaša kao da nešto od toga posjeduje, gleda kako mu se budućnost prodaje na rate.

Privatizovana sadašnjost, koncesionisana budućnost – to je nova realnost Zapadnog Balkana.

Zemlja koja je nekad hranila – sad hrani nekog drugog

Nekada se govorilo da je „zemlja svetinja“. U njoj se sahranjuju preci, iz nje se živi, ona se brani. Danas, zemlja je procjena, investicija, "kapitalna prilika". Više se ne brani – nego preprodaje. Na decenije, na vijekove, bez obaveze povratka.

U Srbiji, najglasniji primjer je slučaj Rio Tinta – projekat koji je, pod izgovorom modernizacije, započeo bez saglasnosti naroda, bez iskrene javne debate, i bez odgovora na pitanje: za koga se tačno ovo radi?

U Bosni i Hercegovini, rudnici su davno pali u ruke privatnih firmi, često bez transparentnog procesa, uz masovna otpuštanja radnika i devastaciju lokalnih sredina. U Crnoj Gori, hidroelektrane su date koncesionarima koji crpe rijeke, a zajednici ne ostavljaju ni posao ni infrastrukturu.

Zajednički imenitelj svemu: domaći moćnici posreduju, stranci profitiraju, narod gubi.

Kome pripada budućnost?

Kada država ustupi koncesiju na 30, 50 ili čak 99 godina – to nije samo „privremeno upravljanje“. To je prijenos suvereniteta. Generacije koje se još nisu ni rodile, već su zadužene, ograničene i obavezane da poštuju ugovore koje nisu potpisale. To nije razvoj – to je trajno vezivanje resursa za strane interese.

Investitor dolazi da uzme, ne da gradi. Ako i gradi – to čini s ciljem brze amortizacije, uz maksimalnu eksploataciju. A kada sve iscedi – odlazi. I ostavlja za sobom jalovinu, zatrovanu vodu, iseljena sela, razočarane ljude.

Šta su nam uzeli, a da nismo ni znali?

• Šume – prodaju se kao drvo, a ne kao ekosistem.
• Voda – izvor života pretvoren u flaširanu robu i derivacioni kanal.
• Zemljište – preimenovano, preknjiženo, konvertovano iz društvenog u privatno – bez znanja zajednice.
• Vazduh – zagadjen do mjere opasne po život, ali „u skladu sa zakonskim normama“.
• Obala i more – turistički „razvoj“ koji gura domaće stanovništvo van vlastitog prostora.

Svaki put ista šema: obećanja o radnim mjestima, razvoju, „novom poglavlju“. U stvarnosti – minimalne koristi, maksimalna šteta.

Ko su posrednici? Naši. Uvijek naši.

Najporaznije od svega je to što stranci ne dolaze nasilno. Ugovore im otvaraju naši ljudi. Političari koji se kite razvojnim projektima, gradonačelnici koji „privlače investicije“, ministri koji govore o rastu BDP-a, dok sela oko rudnika nestaju.

Oni ne vide narod. Vide samo brojke. Vide „prilike“. A ako je cijena prevelika – računaju da će oni do tada već biti na nekom sigurnom mjestu, daleko od ekoloških posljedica i socijalnih lomova.

Ko ostaje da živi u toj zemlji?

Oni koji ne mogu da odu. Stariji, bolesni, siromašni. Oni koji nemaju pasoš, već samo uspomene. I gledaju kako oko njih nestaje ono što je nekada bilo zajedničko. Ostaje im tišina. Ili protest. Ali ni jedno ni drugo više ne dopire do vrha.

Jer za razliku od naroda, sistem ima uši samo za kapital.

Može li se zemlja povratiti?

Zemlju ne treba samo braniti oružjem. Treba je braniti zakonom, sviješću i otporom. Svaki ugovor koji ugrožava zajednicu mora da se preispita. Svaki resurs mora da ima pravnu zaštitu. A svaki narod mora da ima pravo da kaže: Ne. Ovo nećete uzeti.

Ne postoji ekonomija vrijedna tog imena ako razara sopstveni narod da bi ugodila nekom investitoru.

Ako ovo društvo želi budućnost, mora prvo da odluči kome ona pripada. I po kojoj cijeni.

"Sudije tišine – kako pravda postaje oružje moćnih"

 

Piše: [Petar A.]

Prvo nestanu vrijednosti, zatim institucije, a na kraju – nestane i povjerenje. U takvom poretku, pravo ne prestaje da postoji preko noći. Ono se najprije prilagođava. Umjesto da bude ograničenje moći, postaje njen alat. Umjesto da štiti slabog, štiti privilegovanog. Tako nastaje pravosuđe koje ne sudi po zakonu, već po signalu.

Na Zapadnom Balkanu, ta transformacija nije slučajna niti iznenadna. Ona je sistematska. Dugo građena, pažljivo održavana, i što je najvažnije – podržana i izvana i iznutra.

Zakon kao alat, ne zaštita

Formalno, naše države imaju sve: ustave, zakone, sudove, tužilaštva, zakonske procedure. Ali ono što nedostaje – to je duh prava. Nestao je trenutkom kada je postalo jasno da zakoni važe samo za one bez veza. Kada su se velike pljačke rješavale tišinom, a mali prekršaji kažnjavali brutalno.

Slučaj "Savamala" u Srbiji – rušenje u noći, bez ikakve pravne osnove, uz prisustvo policije koja se „nije odazvala“ – do danas nije dobio pravnu završnicu. U Bosni i Hercegovini, stotine neriješenih predmeta o visokoj korupciji godinama skupljaju prašinu u fiokama tužilaštava, dok se krivične prijave protiv sitnih aktivista ekspresno obrađuju. U Crnoj Gori, sudski sistem decenijama funkcioniše kao dodatak političkom pogonu, a ne kao korektiv.

A kad institucije ne štite pravdu, onda štite interes. I to ne bilo čiji. Štite moć – domaću, partijsko-klijentelističku, ili stranu, diplomatsko-korporativnu.

Sudije koje ćute i tužioci koji gledaju u pod

Problem nije samo u zakonima. Problem je u ljudima koji ih primjenjuju. Sudije koje se ne usuđuju presuditi protiv vlasti. Tužitelji koji znaju gdje ne treba gledati. To su sudije tišine. Ne moraju biti korumpirane – dovoljno je da su poslušne. Ili uplašene. Ili ambiciozne na pogrešan način.

U takvom sistemu, pravda više nije slijepa – ona je duboko partijska, svezana, usmjerena. Ona "zna" koga smije da dodirne, a koga ne. I svako ko pokuša da bude nezavisan, ubrzo postaje izolovan, marginalizovan ili degradiran.

Stranci koji se ne miješaju – kad im ne odgovara

Jedan od velikih paradoksa regiona je i uloga međunarodne zajednice u pravosudnim reformama. Godinama su dolazili eksperti, donatori, ambasade. Pisali su se izvještaji, strategije, evropske agende. Ali sve dok su lokalni moćnici sprovodili ono što se od njih traži na geopolitičkom planu – pravosuđe je smjelo da ostane trulo.

Ni EU, ni SAD, ni OHR, ni OEBS nisu ozbiljno reagovali na decenijsku korupciju i nepravdu – osim kad je politički bilo korisno. Tako smo dobili dvostruki sistem: jedan za lokalnu elitu koja mora da ostane „stabilna“, i drugi – za narod koji mora da šuti.

Narod koji ne vjeruje više nikome

Šta ostaje građaninu kad zna da nema kome da se obrati? Da tužilaštvo ne pokreće postupke, da sudovi razvlače slučajeve, da se presude donose po nalogu? Ostaje mu cinizam. Ili šutnja. Ili pasivnost. A upravo to je i cilj.

Sistem se ne boji bunta – boji se povjerenja. Boji se građana koji vjeruju da mogu da promijene nešto. Zato pravda mora da ostane daleka. Neefikasna. Nejasna. Ona mora da bude privilegija – ne pravo.

Postoji li izlaz?

Dok god se ne uspostavi pravosuđe koje je funkcionalno, transparentno i nezavisno, neće biti ni stvarne demokratije. Jer demokratija ne počiva samo na izborima, već na institucijama koje kažnjavaju kriminal, sankcionišu zloupotrebe i štite prava svakog građanina – bez obzira na to koliko je moćan njegov protivnik.

Pravosuđe nije luksuz. Nije ideal. To je minimum. A kada to postane jasno – možda ćemo prestati da se čudimo zašto nam sudije ćute, a pravda kasni.

Jer u društvima poput našeg, tišina nije znak mudrosti – već saučesništva.

---

"Upravnici tuđih interesa: Ogledalo balkanskog poraza"

 

Piše: [Petar A.]

U zemlji u kojoj zastava još vijori, a himna se pjeva na utakmicama i proslavama, sve je manje osjećaja da to zaista jeste naša zemlja. Država je tu – ali bez stvarnog vlasništva, bez suvereniteta, bez odgovornosti. Jer dok narod gleda ka simbolima, stvarna moć već odavno pripada drugima.

Ovo nije priča o stranim silama koje upadaju s vojskom i osvajaju teritorije. Ovo je mnogo tiši, sofisticiraniji oblik okupacije – u kojem se domaći ljudi, naši sugrađani, naši lideri, pretvaraju u menadžere tuđih interesa. Oni ne dolaze da vladaju s pozicija ideje, vizije ili borbe – već s ciljem da održe kontrolu nad narodom, da kanalizuju bunt, i da ponude resurse onima koji ih traže.

Nakon ratova devedesetih, Balkan je bio umoran, slomljen i ekonomski ponižen. Idealno tlo za „pomoć“ sa Zapada. U pomoć su došle strane finansijske institucije, ambasade, nevladine organizacije, korporacije. Niko tada nije pitao pod kojim uslovima, s kojom cijenom. A uslovi su uvijek isti: vi nama stabilnost, mi vama šutnju i poneku privilegiju.

Tako su rođeni domaći upravnici, političari čija je sposobnost mjerena ne po znanju, poštenju ili volji naroda – već po stepenu poslušnosti. Koliko brzo mogu sprovesti "reformu"? Koliko glasova mogu obezbijediti? Koliko rudnika mogu otvoriti bez pobune?

Upravo zato i imamo vlast koja ne rješava problem naroda, već ga upravlja. I to po naredbi.

Pravosuđe? Zar je iko još toliko naivan da vjeruje u nezavisnost? Zakoni su selektivni, sudovi su partijski, tužilaštva su alat. Ovdje se pravda ne traži – već kupuje, čeka ili gubi. Oni koji su najviše pričali o „vladavini prava“ danas su najdalje od nje. Jer pravda ometa posao.

Narod – ponižen, osiromašen, stalno ucijenjen. Ako nisi poslušan – gubiš posao. Ako pitaš previše – gubiš obraz. A ako se pobuniš – gubiš slobodu.

Najtragičnija stvar u svemu ovome nije što je narod pokraden. Niti što su resursi rasprodani. Najtragičnije je što su ljudi ubijeđeni da je to – normalno. Da drugačije ne može. Da je svejedno ko je na vlasti, jer svi služe nekom drugom.

A to nije apatija. To je duboko ukorijenjen poraz jednog društva.

Zato danas gledamo omladinu koja se priključuje partijama ne zbog ideje, već zbog posla. Profesore koji ćute da ne bi izgubili status. Ljekare koji trpe, jer znaju da ni sindikati više ne štite nikoga. Roditelje koji svoju djecu šalju van, jer ovdje više nemaju šta da traže.

Za koga, dakle, država postoji?

Jer ako je država samo sredstvo za održavanje moći, ako njeni zakoni važe samo za slabe, ako je narod samo alat za izborne rezultate, a prirodni resursi roba za izvoz – onda to više nije država. To je franšiza. Lokalni ogranak globalne trgovine uticajem.

I u toj trgovini, mi smo roba.

Nećemo promijeniti sistem tako što ćemo zamijeniti jednog upravnika drugim. Promjena počinje tek kad shvatimo da je problem mnogo dublji: da su korijeni kvarni, da su institucije zarobljene, i da su ideologije zamijenjene golom trgovinom.

Možda je već kasno. A možda nije.

Ali jedno je sigurno: narod koji pristane da bude predmet, a ne subjekat sopstvene istorije – ne može očekivati pravdu, slobodu ni dostojanstvo. Samo novo upravništvo. Samo novi potpisnici na papiru koji se i dalje zove „nezavisna država“.

"Heroji jedne prošlosti, taoci jedne sadašnjosti"

Piše: D.B.

---

Banja Luka, juli 2025. — U sjenkama betonskih zgrada i na marginama društva koje su nekada branili, demobilisani borci i ratni vojni invalidi Republike Srpske danas vode svoju najtežu bitku – onu protiv zaborava, siromaštva i institucionalnog prezira. Njihove priče, neispričane ili namjerno ignorisane, ogoljavaju jednu duboko ukorijenjenu istinu: sistem koji su stvarali sada ih odbacuje kao teret.

"Dok je grmilo, bili smo braća. Sad smo samo broj na papiru."

Milan D., bivši pripadnik Vojske Republike Srpske i ratni vojni invalid, gleda kroz napukli prozor svoje jednosobne sobe u prigradskom naselju. Ruka mu podrhtava dok pokazuje dokumentaciju: odbijeni zahtjevi za liječenje, minimalna mjesečna primanja, zakašnjele isplate boračkog dodatka. "Dok je grmilo, bili smo braća. Sad smo samo broj na papiru", kaže tiho.

Stotine, hiljade poput njega dijele istu sudbinu – obespravljeni i marginalizovani, zarobljeni između državne retorike i brutalne stvarnosti. Retorički, vlast ih zove "čuvarima otadžbine". U stvarnosti, isplate kasne mjesecima, a zakoni koji bi ih trebali štititi svedeni su na mrtvo slovo na papiru.

Politička elita i "mit o borcu"

Ironija je surova: dok se politička elita Republike Srpske javno zaklinje u "tekovine borbe", mnogi od njih nisu proveli ni dan na ratištu. Ipak, uživaju beneficije koje premašuju i najoptimističnije snove stvarnih boraca. Njihove plate su desetostruko veće, djeca im školovana na Zapadu, liječenje u Beču i Istanbulu – sve to na račun istog budžeta iz kojeg borci jedva izvlače mrvice.

Jedan od bivših komandanata koji je insistirao na anonimnosti, navodi:
"Vlast koristi borce kao simbol, kao ukras u javnim obraćanjima. U praksi, to je sistemska eksploatacija emocija naroda, dok su stvarni borci – ljudi s ranama, bez zuba, bez terapije – ostavljeni da žive i umiru u tišini."

Utopljeni u statistiku

Prema posljednjim podacima entitetskog Zavoda za boračko-invalidsku zaštitu, više od 68% ratnih vojnih invalida živi ispod granice siromaštva. Prosječna boračka penzija iznosi tek nešto više od 300 KM. Liječenje specijalističko? Rijetko dostupno. Psihološka podrška? Gotovo nepostojeća. A kada pokušaju protestima skrenuti pažnju na svoj položaj, vlast odgovara šutnjom, a ponekad i pendrecima.

"Nismo tražili privilegije. Samo dostojanstvo."

Svetlana, udovica poginulog borca i majka troje djece, govori glasom punim gnjeva, ali bez mržnje:
"Nismo tražili privilegije. Samo dostojanstvo. Djeca nas pitaju zašto živimo gore nego oni koji nisu ni nosili uniformu. Šta da im kažem? Da smo bili naivni? Da smo vjerovali u državu koja nas se sada stidi?"

Može li se sistem promijeniti iznutra?

Iako postoje pokušaji pojedinih opozicionih političara i nevladinih organizacija da se otvori ozbiljan dijalog o statusu boraca, rezultati su tanki. Razlog? Kontrola nad boračkim udruženjima je često politička. Mnogi lideri tih udruženja su kooptirani od strane vlasti – kupljeni funkcijama, privilegijama ili jednostavno ucijenjeni ćutanjem.

Zaključak: Heroji se ne gase, ali gube glas

Ono što se danas dešava demobilisanim borcima i ratnim vojnim invalidima Republike Srpske nije samo socijalna nepravda – to je sistemska izdaja. To je odbacivanje ljudi koji su stavili tijelo između svog naroda i metka. Ljudi kojima su obećani poštovanje i sigurnost, a pruženi su im samo prezir i zaborav.

I dok političke elite grade nacionalni mit na leđima ovih ljudi, istina ostaje uklesana u njihovim šakama, ranama i pogledima: Republiku Srpsku nisu stvorili oni koji danas sjede u kabinetima – već oni koji danas jedva preživljavaju sjećanje na ono što su nekad bili.

---

Ako društvo ne brine o svojim borcima – o svojim herojima – onda to društvo više nije vrijedno njihove žrtve.

Cenu zabluda vlasti plaćaju građani: Republika Srpska na ivici socijalne erozije

 

---

Autor: Zabrinuti građanin

---

Banjaluka, jul 2025. — U trenucima kada vladajuće strukture Republike Srpske slave tobožnji ekonomski rast i „istorijska dostignuća“ u oblasti zdravstva i obrazovanja, stvarnost na terenu govori sasvim drugačijim jezikom: jezikom nezaposlenosti, urušene infrastrukture, masovnog iseljavanja mladih i bolnica koje više liče na ratne ambulante nego na institucije savremenog doba.

Loše procene, još gore posledice

Godinama unazad, vlasti entiteta oslanjale su se na statističke manipulacije, prikazujući rast BDP-a i lažna ulaganja kao dokaze napretka. Međutim, analize koje sam sproveo sa timom ekonomskih i društvenih eksperata otkrivaju nešto sasvim drugo: lažni optimizam samo je zaklonio duboku sistemsku nekompetenciju, korupciju i odsustvo ikakve dugoročne strategije.

U oblasti privrede, promašene subvencije i partijsko zapošljavanje doveli su do gašenja desetina firmi. Prema podacima nezavisne ekonomske mreže Fiscal Watch RS, više od 62% malih i srednjih preduzeća u Republici Srpskoj posluje na ivici zatvaranja, dok je više od 30.000 radno sposobnih građana napustilo entitet samo u proteklih 14 meseci.

Obrazovanje kao poslednja rupa na svirali

Nekadašnji centri znanja danas su pretvoreni u birokratske fabrike diploma. Profesori odlaze u inostranstvo, škole se zatvaraju zbog manjka đaka, a „reforme“ su zamenjene kozmetičkim promenama koje više služe političkom marketingu nego stvarnoj modernizaciji.

„Učimo po programima starim deset, petnaest godina. Nema laboratorija, nema praktične nastave, a studenti izlaze sa fakulteta nespremni za tržište rada“, kaže Marija Đurić, profesorka na Filozofskom fakultetu u Banjaluci.

Zdravstvo: sistem na respiratoru

Ako je obrazovanje „tiha katastrofa“, onda je zdravstvo otvoreni lom. Na terenu, lekari rade s minimalnim sredstvima, pacijenti donose svoje zavoje i lekove, dok se istovremeno milioni maraka troše na reprezentaciju i luksuzne službene automobile.

U UKC RS, najvećoj zdravstvenoj ustanovi u entitetu, zabeleženo je čak 57% povećanje broja pacijenata koji traže lečenje van sistema zbog „neadekvatne nege ili dužine čekanja“. Najveći broj su onkološki i kardiološki pacijenti.

„Mi ovde gasimo požare. Nema strategije, nema ulaganja u ljude. Samo floskule sa konferencija za medije“, kaže jedan doktor iz Banjaluke, koji je želeo da ostane anoniman iz straha za posao.

Društvo u odlasku

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, samo u 2024. godini Republiku Srpsku napustilo je više od 50.000 građana. Uglavnom mladih, visokoobrazovanih ljudi. Oni koji ostaju, žive u sve većoj neizvesnosti.

„Za koga da živim ovde? Za kredit koji ne mogu da vratim, za školu bez učitelja, za bolnicu bez lekova?“, pita se Bojan Petrović, 29-godišnji inženjer iz Doboja koji pakuje kofere za Nemačku.

Ignorisanje realnosti – politička rutina

Umesto suočavanja s problemima, aktuelna vlast nastavlja s narativom „zavere protiv Srpske“, pokušavajući odgovornost za loše stanje da prebaci na opoziciju, nevladin sektor, pa čak i međunarodne organizacije. I dok se opozicija bavi unutrašnjim razmiricama, a mediji pod kontrolom vlasti umanjuju ozbiljnost situacije, građani postaju taoci politike zasnovane na iluzijama.

Zaključak: promene neće doći odozgo

Republika Srpska nalazi se na prelomnoj tački. Da li će se sistem transformisati u korist građana ili će nastaviti da tone pod teretom populizma, korupcije i neznanja, zavisi od pritiska javnosti i kapaciteta društva da se izbori za istinu.

Jer, jedno je sigurno: oni koji su doveli do ovog stanja, neće biti oni koji će ga rešiti.

---