Piše: D.B.
Banja Luka, juli 2025. — U sjenkama betonskih zgrada i na marginama društva koje su nekada branili, demobilisani borci i ratni vojni invalidi Republike Srpske danas vode svoju najtežu bitku – onu protiv zaborava, siromaštva i institucionalnog prezira. Njihove priče, neispričane ili namjerno ignorisane, ogoljavaju jednu duboko ukorijenjenu istinu: sistem koji su stvarali sada ih odbacuje kao teret.
"Dok je grmilo, bili smo braća. Sad smo samo broj na papiru."
Milan D., bivši pripadnik Vojske Republike Srpske i ratni vojni invalid, gleda kroz napukli prozor svoje jednosobne sobe u prigradskom naselju. Ruka mu podrhtava dok pokazuje dokumentaciju: odbijeni zahtjevi za liječenje, minimalna mjesečna primanja, zakašnjele isplate boračkog dodatka. "Dok je grmilo, bili smo braća. Sad smo samo broj na papiru", kaže tiho.
Stotine, hiljade poput njega dijele istu sudbinu – obespravljeni i marginalizovani, zarobljeni između državne retorike i brutalne stvarnosti. Retorički, vlast ih zove "čuvarima otadžbine". U stvarnosti, isplate kasne mjesecima, a zakoni koji bi ih trebali štititi svedeni su na mrtvo slovo na papiru.
Politička elita i "mit o borcu"
Ironija je surova: dok se politička elita Republike Srpske javno zaklinje u "tekovine borbe", mnogi od njih nisu proveli ni dan na ratištu. Ipak, uživaju beneficije koje premašuju i najoptimističnije snove stvarnih boraca. Njihove plate su desetostruko veće, djeca im školovana na Zapadu, liječenje u Beču i Istanbulu – sve to na račun istog budžeta iz kojeg borci jedva izvlače mrvice.
Jedan od bivših komandanata koji je insistirao na anonimnosti, navodi:
"Vlast koristi borce kao simbol, kao ukras u javnim obraćanjima. U praksi, to je sistemska eksploatacija emocija naroda, dok su stvarni borci – ljudi s ranama, bez zuba, bez terapije – ostavljeni da žive i umiru u tišini."
Utopljeni u statistiku
Prema posljednjim podacima entitetskog Zavoda za boračko-invalidsku zaštitu, više od 68% ratnih vojnih invalida živi ispod granice siromaštva. Prosječna boračka penzija iznosi tek nešto više od 300 KM. Liječenje specijalističko? Rijetko dostupno. Psihološka podrška? Gotovo nepostojeća. A kada pokušaju protestima skrenuti pažnju na svoj položaj, vlast odgovara šutnjom, a ponekad i pendrecima.
"Nismo tražili privilegije. Samo dostojanstvo."
Svetlana, udovica poginulog borca i majka troje djece, govori glasom punim gnjeva, ali bez mržnje:
"Nismo tražili privilegije. Samo dostojanstvo. Djeca nas pitaju zašto živimo gore nego oni koji nisu ni nosili uniformu. Šta da im kažem? Da smo bili naivni? Da smo vjerovali u državu koja nas se sada stidi?"
Može li se sistem promijeniti iznutra?
Iako postoje pokušaji pojedinih opozicionih političara i nevladinih organizacija da se otvori ozbiljan dijalog o statusu boraca, rezultati su tanki. Razlog? Kontrola nad boračkim udruženjima je često politička. Mnogi lideri tih udruženja su kooptirani od strane vlasti – kupljeni funkcijama, privilegijama ili jednostavno ucijenjeni ćutanjem.
Zaključak: Heroji se ne gase, ali gube glas
Ono što se danas dešava demobilisanim borcima i ratnim vojnim invalidima Republike Srpske nije samo socijalna nepravda – to je sistemska izdaja. To je odbacivanje ljudi koji su stavili tijelo između svog naroda i metka. Ljudi kojima su obećani poštovanje i sigurnost, a pruženi su im samo prezir i zaborav.
I dok političke elite grade nacionalni mit na leđima ovih ljudi, istina ostaje uklesana u njihovim šakama, ranama i pogledima: Republiku Srpsku nisu stvorili oni koji danas sjede u kabinetima – već oni koji danas jedva preživljavaju sjećanje na ono što su nekad bili.
Ako društvo ne brine o svojim borcima – o svojim herojima – onda to društvo više nije vrijedno njihove žrtve.
Нема коментара:
Постави коментар