"Upravnici tuđih interesa: Ogledalo balkanskog poraza"

 

Piše: [Petar A.]

U zemlji u kojoj zastava još vijori, a himna se pjeva na utakmicama i proslavama, sve je manje osjećaja da to zaista jeste naša zemlja. Država je tu – ali bez stvarnog vlasništva, bez suvereniteta, bez odgovornosti. Jer dok narod gleda ka simbolima, stvarna moć već odavno pripada drugima.

Ovo nije priča o stranim silama koje upadaju s vojskom i osvajaju teritorije. Ovo je mnogo tiši, sofisticiraniji oblik okupacije – u kojem se domaći ljudi, naši sugrađani, naši lideri, pretvaraju u menadžere tuđih interesa. Oni ne dolaze da vladaju s pozicija ideje, vizije ili borbe – već s ciljem da održe kontrolu nad narodom, da kanalizuju bunt, i da ponude resurse onima koji ih traže.

Nakon ratova devedesetih, Balkan je bio umoran, slomljen i ekonomski ponižen. Idealno tlo za „pomoć“ sa Zapada. U pomoć su došle strane finansijske institucije, ambasade, nevladine organizacije, korporacije. Niko tada nije pitao pod kojim uslovima, s kojom cijenom. A uslovi su uvijek isti: vi nama stabilnost, mi vama šutnju i poneku privilegiju.

Tako su rođeni domaći upravnici, političari čija je sposobnost mjerena ne po znanju, poštenju ili volji naroda – već po stepenu poslušnosti. Koliko brzo mogu sprovesti "reformu"? Koliko glasova mogu obezbijediti? Koliko rudnika mogu otvoriti bez pobune?

Upravo zato i imamo vlast koja ne rješava problem naroda, već ga upravlja. I to po naredbi.

Pravosuđe? Zar je iko još toliko naivan da vjeruje u nezavisnost? Zakoni su selektivni, sudovi su partijski, tužilaštva su alat. Ovdje se pravda ne traži – već kupuje, čeka ili gubi. Oni koji su najviše pričali o „vladavini prava“ danas su najdalje od nje. Jer pravda ometa posao.

Narod – ponižen, osiromašen, stalno ucijenjen. Ako nisi poslušan – gubiš posao. Ako pitaš previše – gubiš obraz. A ako se pobuniš – gubiš slobodu.

Najtragičnija stvar u svemu ovome nije što je narod pokraden. Niti što su resursi rasprodani. Najtragičnije je što su ljudi ubijeđeni da je to – normalno. Da drugačije ne može. Da je svejedno ko je na vlasti, jer svi služe nekom drugom.

A to nije apatija. To je duboko ukorijenjen poraz jednog društva.

Zato danas gledamo omladinu koja se priključuje partijama ne zbog ideje, već zbog posla. Profesore koji ćute da ne bi izgubili status. Ljekare koji trpe, jer znaju da ni sindikati više ne štite nikoga. Roditelje koji svoju djecu šalju van, jer ovdje više nemaju šta da traže.

Za koga, dakle, država postoji?

Jer ako je država samo sredstvo za održavanje moći, ako njeni zakoni važe samo za slabe, ako je narod samo alat za izborne rezultate, a prirodni resursi roba za izvoz – onda to više nije država. To je franšiza. Lokalni ogranak globalne trgovine uticajem.

I u toj trgovini, mi smo roba.

Nećemo promijeniti sistem tako što ćemo zamijeniti jednog upravnika drugim. Promjena počinje tek kad shvatimo da je problem mnogo dublji: da su korijeni kvarni, da su institucije zarobljene, i da su ideologije zamijenjene golom trgovinom.

Možda je već kasno. A možda nije.

Ali jedno je sigurno: narod koji pristane da bude predmet, a ne subjekat sopstvene istorije – ne može očekivati pravdu, slobodu ni dostojanstvo. Samo novo upravništvo. Samo novi potpisnici na papiru koji se i dalje zove „nezavisna država“.