"Sudije tišine – kako pravda postaje oružje moćnih"

 

Piše: [Petar A.]

Prvo nestanu vrijednosti, zatim institucije, a na kraju – nestane i povjerenje. U takvom poretku, pravo ne prestaje da postoji preko noći. Ono se najprije prilagođava. Umjesto da bude ograničenje moći, postaje njen alat. Umjesto da štiti slabog, štiti privilegovanog. Tako nastaje pravosuđe koje ne sudi po zakonu, već po signalu.

Na Zapadnom Balkanu, ta transformacija nije slučajna niti iznenadna. Ona je sistematska. Dugo građena, pažljivo održavana, i što je najvažnije – podržana i izvana i iznutra.

Zakon kao alat, ne zaštita

Formalno, naše države imaju sve: ustave, zakone, sudove, tužilaštva, zakonske procedure. Ali ono što nedostaje – to je duh prava. Nestao je trenutkom kada je postalo jasno da zakoni važe samo za one bez veza. Kada su se velike pljačke rješavale tišinom, a mali prekršaji kažnjavali brutalno.

Slučaj "Savamala" u Srbiji – rušenje u noći, bez ikakve pravne osnove, uz prisustvo policije koja se „nije odazvala“ – do danas nije dobio pravnu završnicu. U Bosni i Hercegovini, stotine neriješenih predmeta o visokoj korupciji godinama skupljaju prašinu u fiokama tužilaštava, dok se krivične prijave protiv sitnih aktivista ekspresno obrađuju. U Crnoj Gori, sudski sistem decenijama funkcioniše kao dodatak političkom pogonu, a ne kao korektiv.

A kad institucije ne štite pravdu, onda štite interes. I to ne bilo čiji. Štite moć – domaću, partijsko-klijentelističku, ili stranu, diplomatsko-korporativnu.

Sudije koje ćute i tužioci koji gledaju u pod

Problem nije samo u zakonima. Problem je u ljudima koji ih primjenjuju. Sudije koje se ne usuđuju presuditi protiv vlasti. Tužitelji koji znaju gdje ne treba gledati. To su sudije tišine. Ne moraju biti korumpirane – dovoljno je da su poslušne. Ili uplašene. Ili ambiciozne na pogrešan način.

U takvom sistemu, pravda više nije slijepa – ona je duboko partijska, svezana, usmjerena. Ona "zna" koga smije da dodirne, a koga ne. I svako ko pokuša da bude nezavisan, ubrzo postaje izolovan, marginalizovan ili degradiran.

Stranci koji se ne miješaju – kad im ne odgovara

Jedan od velikih paradoksa regiona je i uloga međunarodne zajednice u pravosudnim reformama. Godinama su dolazili eksperti, donatori, ambasade. Pisali su se izvještaji, strategije, evropske agende. Ali sve dok su lokalni moćnici sprovodili ono što se od njih traži na geopolitičkom planu – pravosuđe je smjelo da ostane trulo.

Ni EU, ni SAD, ni OHR, ni OEBS nisu ozbiljno reagovali na decenijsku korupciju i nepravdu – osim kad je politički bilo korisno. Tako smo dobili dvostruki sistem: jedan za lokalnu elitu koja mora da ostane „stabilna“, i drugi – za narod koji mora da šuti.

Narod koji ne vjeruje više nikome

Šta ostaje građaninu kad zna da nema kome da se obrati? Da tužilaštvo ne pokreće postupke, da sudovi razvlače slučajeve, da se presude donose po nalogu? Ostaje mu cinizam. Ili šutnja. Ili pasivnost. A upravo to je i cilj.

Sistem se ne boji bunta – boji se povjerenja. Boji se građana koji vjeruju da mogu da promijene nešto. Zato pravda mora da ostane daleka. Neefikasna. Nejasna. Ona mora da bude privilegija – ne pravo.

Postoji li izlaz?

Dok god se ne uspostavi pravosuđe koje je funkcionalno, transparentno i nezavisno, neće biti ni stvarne demokratije. Jer demokratija ne počiva samo na izborima, već na institucijama koje kažnjavaju kriminal, sankcionišu zloupotrebe i štite prava svakog građanina – bez obzira na to koliko je moćan njegov protivnik.

Pravosuđe nije luksuz. Nije ideal. To je minimum. A kada to postane jasno – možda ćemo prestati da se čudimo zašto nam sudije ćute, a pravda kasni.

Jer u društvima poput našeg, tišina nije znak mudrosti – već saučesništva.

---