Vršnjačko nasilje

(očigledan primjer propadanja sistema obrazovanja)

 

Negativan demokratski i istorijski razvoj

Odlazak demokratije sa političke scene desiće se u trenutku kada prihvatimo brutalnu istinu da ne postoji izvorna grčka (utopijska) demokratija nego imperijalističkim ambicijama nametnuta američka demokratija nastala prije oko 200 godina. Sve je počelo od američke Deklaracije o nezavisnosti. Takav model demokratije Amerikanci su preuzeli od evropskih zemalja Francuske, Holandije i Britanije ugradivši ju u novonastalu državu, SAD. Izvoz takve parlamentarne demokratije traje i trajaće, a Zapad (EU i Amerika) se trudi da svoje viđenje građanskih sloboda, demokratije i demokratskih procesa nametne čitavom svijetu. U takvom „svijetu demokratije“ nema zakona koji se ne može kupiti i to se radi otvoreno preko finasiranja političkih partija ili finansiranja preko nevladinih organizacija i fondova koristeći na hiljade lobista koji će uticajem na parlament dovesti do harmonizacije pravnog sistema u državi. Lobiranja demokratijom (vlasnika demokratije) imaju za cilj da se svim sredstvima, od školstva do medija, ponište zdrav ljudski razum, zdravorazumsko razmišljanje. Građani (narod), pod uticajem i zahtjevima „vlasnika demokratije“ gube bitku i padaju u kolektivnu depresiju s potpunim gubitkom smisla daljeg života i rada, a procesi migracije na Zapad dešavaju se zbog sluđenosti naroda koji „slamku spasa“ vidi u odlasku s roditeljskog ognjišta. To u suštini i jeste cilj „vlasnika demokratije“ da dobiju jeftinu i kvalifikovanu radnu snagu za svoje imperijalističke namjere, opstanak industrije i rast vlastite privrede. Razlozi dešavanja ovih procesa su veoma jednostavni. Istraživanjem javnog mnijenja u zemljama Zapada bilježi se pad povjerenja građana u parlament ili kongres, što utiče na pad povjerenja prema svojim vladama, dovodi do velikih građanskih nemira i pada nacionalnog dohotka. Svježa radna snaga, pridošla iz nerazvijenih zemalja, još uvijek nije pod uticajem tih trendova i dobrodošli su na Zapad.

Tranzicije koje su uticale na porodice

Liberalizacija, uvođenje demokratije i demokratskih procesa u naše tradicionalno (patrijarhalno) društvo ostavili su duboke tragove na porodicu i porodične zajednice. Porodične zajednice su, unazad sto godina, bile privredni pokretači i snaga nekadašnjih država na prostorima Balkana, ali su trebale da ostanu takva snaga i danas. Velike i razvijene zemlje Zapada ne mogu uticati na države koje su ekonomski jake, a porodične zajednice stabilne i posvećene napretku. Takve zajednice brojale su više desetina članova sa osnovnim kapitalom od nekoliko desetina hektara obradive zemlje i šume, stočnim fondom od više hiljada različitih grla stoke, a to se i tada i danas smatra značajnim kapitalom. Zapadne sile morale su preduzeti određene korake da takve države i zajednice u njima izgube svoju snagu. Morale su biti pokorene ili uništene, a najbrži način za provođenje njihovog cilja bili su ratovi. Prvi i Drugi svjetski rat uticali su direktno na populaciju ratom zahvaćenih zemalja i na osnovne ćelije društva, a to je sama porodica i porodične zajednice. Prevelika sloboda koju je demokratija sa Zapada dovela na naše prostore nije u naš narod,  u naše porodice i porodične zajednice, došla postepeno. Takve procese danas zovemo tranzicija, a u nju smo natjerani bez svoje volje. Tranzicija nam je nametnuta nasilno od strane zapadnih zemalja, kao i sve ostalo što nam se dešavalo kroz istoriju, svi ratovi koji su na ovim prostorima vođeni. Nije nam dato dovoljeno vremena da se prilagođavamo tim procesima kroz nekoliko naraštaja. Morali smo ubrzano da hvatamo korak sa industrijski razvijenim zemljama poslije odlaska Osmanskog carstva sa ovih prostora ili poslije raspada Austro-Ugarske imperije. U poslednjih sto godina prošli smo kroz tri tranzicije: jednu prije i poslije Prvog svjetskog rata, drugu u toku i poslije Drugog svjetskog rata, a treća se desila poslije raspada SFRJ i građanskog rata izazvanog raspadom Jugoslavije. Svaka od njih ostavila je traga na društvene odnose, državno uređenje, a najviše na sam narod i porodice (zajednice). Zemlje Zapada su znale da će olakšati sebi posao ako jake porodične zajednice dovedu na rub egzistencije, dovodeći tako države u tranziciji do populacionog minimuma ili ako ih trajno unište. Svaki rat je ostavio dosta siročadi i samohranih roditelja koji nisu bili spremni da podnesu traume izazvane ličnim gubitkom i brzo se oporave. Često su to bili nenadoknadivi gubici, jer su stradali svi članovi porodice. Države koje su se formirane poslije ratova nisu bile u stanju da prihvate radikalne demografske promjene i gubitke (milionske ljudske žrtve) koji su ostavile višedecenijske tragove na privredu i njen privredni rast, zbog nedostatka radno-sposobnog stanovništva. Zemlje Zapada su takvo stanje sebično koristile i bez imalo srama otimale sve prirodne resurse novonastalih država: počevši od Kraljevine Jugoslavije, preko FNRJ pa sve do država nastalih raspadom bivše SFRJ. Zapad je svaki put koristio iste metode i slabosti država nasljednica pa su sa novoizabranim vlastima pravili dogovore o iskorištavanju prirodnih resursa tih zemalja da bi osigurali uloženi kapital.  Procesi takvih intervencija na državnom nivou su značajno uticali na sve niže nivoe i direktno uticali na porodice koje su dobrovoljno ili prinudno migrirale iz sela u gradove ili iz jedne države u drugu. Migracijama su tradicionalni porodični odnosi, kulturološke i druge vrijednosti bivali zaboravljani ili mijenjani, jer se više nisu mogli prenositi s koljena na koljeno zbog gubitka jedne ili čak dvije generacije njenih članova stradalih u ratnim vihorima. Preživjeli članovi bili su prisiljeni da se bore za goli opstanak u novoj sredini sami, najčešće, bez pomoći države koja nije imala, u tom trenutku, ni materijane ni kadrovske resurse da im pomogne. Takve promjene dovele su do nestanka svih vrijednosti i veza koje su njegovane generacijama s koljena na koljeno i hiljadama godina u porodičnim zajednicama.

Korona virus i medijsko sluđivanje stanovništva

Svakodnevno se u medijima govori o vršnjačkom nasilju u školama i analiziraju se razlozi koji su doveli do rasta tog trenda. Svi smo izgleda zaboravili ili od učiteljice života, istorije, nismo naučili ništa šta se dešavalo na ovim prostorima unazad nekoliko decenija. Nakon skoro tri decenije od poslednjih ratnih dešavanja kada smo pomislili da su stvari u društvu počele konačno da se normalizuju pojavila se nova pošast, pandemija COVID-19. Svaka država je na sebi svojstven način štitila građane od virusa COVID-19 i prilagođavala se trenutnoj situaciji. Sva prethodna dešavanja, pored korona virusa, samo su dodatno uticale na porodicu i narušile odnose u njoj. Izolacija i distanciranje ljudi, u tom periodu, dovele su do otuđenosti čovjeka od čovjeka tako da ne treba ništa da nas čudi ako su mjere koje su primjenjivane tada ostavile traga na djecu, njihovo mentalno zdravlje i zdravlje njihovih porodica. Medijsko, svakodnevno, bombardovanje da se treba strogo pridržavati propisanih mjera ostavlja traga na psihu svakog čovjeka, a naročito na osobe u razvoju, na djecu. Nastava na daljinu, izdvojenost od vršnjaka i nemogućnost bliskog kontaka sa njima bila je možda nužna u tom periodu, ali posljedice odvojenosti i nedovoljni socijalni kontakti licem u lice ostavile su „praznine“ u njihovom razvoju. Sada su te posljedice vidljive i svakoga dana postaju sve više uočljive. Uočljive su u tolikoj mjeri da izazivaju odbojnost i netrpeljivost prema vršnjacima s kojim se ne mogu uklopiti u školi, u naselju ili u grupi, a kod pojedinaca izaziva potrebu za fizičkim duelom i razračunavanjem na brutalan način, vršnjačkim nasiljem. Vršnjačko nasilje predstavlja konačan, izvršni, oblik demokratije nastao pod uticajem imperijalističkih ambicija razvijenih zemalja i njen trajni naćin kontrolisanja zemalja u tranziciji. Ljudi su u takvim trenucima najosjetljiviji, kada se nešto dešava njihovoj djeci, tada prihvataju sve (svaki oblik kontrole i manipulacija na sebe) samo da djeca budu pošteđena. Psihološki oblici demokratskog uticaja putem medija ili tačnije rečeno specijalnog psihološkog rata prema cjelokupnoj populaciju države u tranziciji osjetili smo nekoliko puta na vlastitoj koži, ali izgleda da nam je kolektivno pamćenje slabo i iz svega toga nismo izvukli nikakvu pouku za budućnost. Sve do sredine 70-tih godina 20.vijeka imali smo jedan od najboljih školskih sistema sa kvalitetnim nastavnim kadrom, odličnim nastavnim planovima i udžbenicima čiji je nastavni sadržaj svako dijete lako moglo usvojiti i savladati. Osposobljenost i znanje tadašnjih učenika i studenata bila je na veoma visokom nivou što se vidjelo u potražnji stručnjaka sa naših prostora svuda u svijetu. Diplome su im bile priznate u svakoj zemlji, a vrata svih kompanija bila su im širom otvorena. Takvim rejtingom se danas ne možemo pohvaliti jer je uništen provođenjem različitih neuspjelih reformi u sistemu, od osnovnog pa sve do visokog obrazovanja.  Prihvatali smo sve loše ili nekvalitetno tuđe, a svoje dobro odbacivali i mijenjali.

Kako prepoznati nasilje među vršnjacima

O problemu nasilja među vršnjacima se sve više govori, ali i primjećujemo da je sve veći broj djece izloženo različitim oblicima nasilja u vlastitom okruženju. Naše društvo nije prepoznalo prave „uzroke“ vršnjačkog nasilja nego se bavi samo evidentiranjem slučajeva vršnjačkog nasilja i formalnim aktivnostima. U rješavanju ovog problema mora biti iskrene posvećenosti od strane svih faktora koji se bave pomenutom problematikom. Referalni mehanizmi su samo formalni alati koji bilježe mnogobrojne oblike ugroženosti s kojim se susrećemo u radu s djecom, ali njima ništa ne postižemo u rješavanju dugo godina nakupljanih problema. Naravno da mora postojati evidencija slučajeva koji odstupaju od pravila ponašanja u školi, na času, u svakodnevnom životu i sl. Ali, potrebna je i akcija da se spriječi dalja eskalacija jer smo svjedoci da učestalost i brutalnost vršnjačkog nasilja raste iz dana u dan. U mnogim razvijenim zemljama otišlo se dalje i više u istraživanju „uzroka“ i samoj prevenciji nasilja.

Istraživenje u Njemačkoj

Njemačka je u svojim istraživanjima uočila ono čega smo svi mi svjesni i osjećamo da se dešava, korijene problema vršnjačkog nasilja. Njihova istraživanja su pokazala da vršnjačko nasilje nastaje kao reakcija koja štiti djete od ponovljene emocionalne ugroženosti, predstavlja odbrambeni mehanizam kojim se dijete brani od bola ili povrede izazvane nekontrolisanim emocijama i ispadima bijesa. Prema istraživanjima njemačko društvo ne želi da tolerišu nezrele i neozbiljne zahtjeve svoje omladine koja više cijeni dokolicu, nerad i izbjegavanje obaveza nego posao koji im se svakodnevno postavlja. „Ti mladi ljudi imaju ograničene sposobnosti koncentracije, percepcije, izdržljivosti i sposobnosti uspostavljanja kontakata i komunikacije“, navodi se u izvještaju njemačke agencije. Uzroke slabosti mlade generacije rođene poslije 1990-ih, prema istraživanju vide u pretjeranoj zaštiti roditelja i želji da zaštite svoje dijete od svega, što prema njihovom mišljenju „ugrožava njegovu bezbjednost i njegovu ličnost“. „ Roditelji djecu pretvaraju u slabiće“. Primjećeno je da ove generacije nemaju entuzijazma, strasti i želje da nešto steknu i nauče, a zabrinjava i nedostatak poštovanja prema starijim, naročito prema onima koji ih uče i osposobljavaju za život i rad. Čitave generacije mladih u Njemačkoj pristupaju zadatim obavezama nerealno, očekujući da im se prvo ispune prava i želje koje imaju, uslovljavajući poslove i prigovarajući da nemaju dovoljno slobodnog vremena za odmor. „Umorni su od silnog posla i moraju da se odmore“. Posao, bilo koje vrste i obaveze sa kojima se susreću su za njih previše stresne. Umjesto toga: „Radije bi da odu kući da se odmore“. Tvrdnje njemačkih istraživača i stručnjaka idu toliko daleko da kvalifikuju ove generacije kao nesposobne za život, a glavne krivce za nedostatak posvećenosti snose njihovi roditelji. Mentalno zdravlje ovakve djece, koje nikada ne nailaze na prepreke,  je tabu da ne uče da se samostalno razvijaju. Učeći kako da izdržavaju sukobe i tenzije predstavlja normalan proces razvoja zdravih ličnosti - mentalno stabilnih i sposobnih da donose važne životne odluke za sebe i svoju porodicu kasnije. Ako su uskraćeni za takva iskustva njihovo mentalno zdravlje biće ugroženo. Prema istraživanju 56% mladih u Njemačkoj pripada ovoj kategoriji ugroženosti. U svojim izjavama navode da žele raditi samo onoliko koliko moraju a da pritome žive dobro i lagodno.

Porodica, dijete i škola

Odrastanjem od najranijeg djetinjstva pa do pojave vršnjačkog nasilja (najčešće u pubertetskom periodu) dijete je svakodnevno izloženo „napadima“ na njegovo mentalno zdravlje. Ako u porodici ne pronađe adekvatnu zaštitu i posvećenost roditelja da im pomognu u savlađivanju razvojnih poteškoća desiće se da nakupljena ljutnja, bijes i nezadovoljstvo eskaliraju iz blažih u teže oblike. Disfunkcionalne porodice nisu u stanju da same identifikuju problem i reaguju na vrijeme, često probleme skrivaju zbog neželjene reakcije i straha od osude okoline. Nakupljeni bijes djeteta eskalira u agresiju koja postaje opasna i za okolinu, ali i za samu osobu. Škole su prve institucije koje mogu da uoče i reaguju na vršnjačko nasilje, a sve ostale institucije koje imaju dodirnih tačaka s djecom trebaju da budu uključene u razvijanje programa pomoći. Organizovanje škole u kojoj će postojati grupne terapije kontrole bijesa i agresivnosti kod ugrožene djece treba biti prioritet svih institucija, ustanova koje rade s djecom i roditeljima, a ne da se formalno evidentiraju stanja uz izgovor da su ustanove nemoćne da reaguju i preduzmu bilo kakve korake bez saglasnosti roditelja. Očekivati da roditelji daju pristanak da njihovo dijete bude „etiketirano“ je apsurd, nešto našta oni neće pristati, čak i po cijenu da nesvjesno ugroze mentalno zdravlje i razvoj djeteta. Naravno da nećete dobiti pristanak roditelja kada roditelji nisu ni svjesni ni osposobljeni da uoče i sagledaju problem, kada su oni uzrok i dio problema. Roditelji će se uvijek pravdati izgovorom da žele najbolje svojoj djeci, a ta „ljubav“ i pretjerana zaštita su ključni i dovodi do ove pojave. Pretjerana zaštita onemogućava da djeca stiču vlastita iskustva i donose samostalne odluke, da uče da se sama snalaze i prave greške, da ih ispravljaju i stiču samopouzdanje. Svijet ne funkcioniše na takav način, kakav „zaštitnički roditelji“ žele, da se njihovoj djeci udovolji i ispuni svaka želja, nego funkcioniše tako da ne mogu uvijek dobiti ono što požele. Ako djeca od najranije dobi shvate da im nije sve dostupno, onda će se postepeno prilagođavati na životne izazove. Ali, ako se pretjerano zaštićeno dijete naglo izloži, u nekom trenutku svog razvoja, naglim promjenama i uskraćivanjima – njegova ljutnja neće biti baš bezazlena nego će rasti i razvijati se dok ne kulminira u agresiju,  izlive bijesa, nasilja i reakcije na okolinu i sve prisutne. Djeca su unazad nekoliko godina zapostavljena od strane roditelja, a oslonac u rješavanju svakodnevnih problema s kojim se susreću sve više izostaje, tako da oni rješenje problema traže u svom bližem okruženju (najčešće je to ulica i starija vršnjačka skupina sklona problematičnom ponašanju). Optužbe su neozbiljan i zlonamjeran čin, a predstavljaju skretanje pažnje i prebacivanje odgovornosti sa porodice na institucije i ustanove. Odgovornost , primarno, treba tražiti na drugom mjestu. Nedostatak socijalizacije u najranijoj dobi formiranja ličnosti djece mogu dovesti do otuđenosti i nespremnosti djeteta da prihvati razna uskraćivanje u životu naročito kod porodica sa jednim djetetom, ali i porodica sa više djece koja žive u mjestima udaljenim od naselja. Njihovo odrastanje i sticanje iskustva, pogotovo socijalnih vještina su oskudna sve do polaska u školu. U školi se, u tom periodu, ne snalaze najbolje i počinju prvi problemi naročito ako su roditelji zaokupljeni „borbom za život“ i brinu o tome kako prehraniti porodicu. Ono na čemu treba preventivno raditi jeste stvarati obavezu kod roditelja da ne zanemaruju potrebe svoje djece i staviti akcenat na prevenciju u najmlađem uzrastu. Djecu koja su prepuštena sama sebi,nedostatak oslonca dovodi do ljutnje i nekontrolisanih ispada, jer sunemoćna da sama pronađu izlaz iz nastalih situacija. Pogrešno kućno vaspitanje i kultura ponašanja u kojem se ljutnja i reakcije djeteta ne smiju izražavati i biti vidljive za okolinu dovode do toga da djeca ne znaju kako da reaguju na ono što kod njih uzrokuje ljutnju. Lutnju počinju potiskivati i okretati prema sebi samom, što dovodi do nakupljanja nezadovoljstva,  bijesa i agresije u njima, a njeno nagomilavanje može eskalirati u fizičke oblike nasilja jer je to jedini njima poznat način da riješe nastali problem. Osjećaju se ugroženo i njihov odbrambeni mehanizam, mehanizam opstanka (životinjski instinkt) se aktivira. Niko im do tada nikad nije ponudio drugačije rješenje, a roditelji nisu uočili problem zato što nisu obučeni za takav posao, a škole nisu na vrijeme reagovale i idalje ne reaguju na pravilan način.

Rad u školama

Apelovanje javnosti na svijest prosvjetnih radnika da nisu dovoljno posvećeni djeci, da su “zalutali i nisu za ovaj posao“, da nedovoljno rade na vaspitnom planu su zlonamjerne i nepromišljene zato što niko od pomenute javnosti ne pita prosvjetare da li su „umorni“ od svakodnevog napada na njih kao ličnosti i profesionalce koji ozbiljno rade svoj posao. Osude dolaze od ljudi koji skoro ništa ili veoma malo znaju o poslovima i opterećenjima kojima su prosvjetni radnici svakodnevno izloženi. Prosvetni radnici su jedini stvarni oslonac koji djeca imaju i posvećeni su djeci u svakoj prilici dok borave u školi i van nje, ali to nije dovoljno zato što su vaspitni propusti, nastali prije nego što su djeca pošla u školu, nisu korigovali na vrijeme. Vaspitnu zapuštenost iz najranijeg doba nije moguće ispraviti „preko noći“ ako škole nemaju mehanizme preventivnog djelovanja. U školama postoje mehanizmi i alati za evidentiranje i savjetodavni razgovor, ali ne i način prevencije, način rješavanja i uklanjanja problema. Osmišljavanje projekata i programa kontrole agresivnosti i bijesa, radionica za emocionalnu stabilnost učenika mogu biti dio preventivnih mjera, ali moraju postati sastavni dio svih obrazovnih sistema, naročito u osnovnim školama jer se tu sve više uočavaju i ispoljavaju različiti oblici vršnjačkog nasilja. Školski timovi za prevenciju i kontrolisanje aktivnosti učenika bili bi dio operative koja direktno provode sve planirane zadatke kod vršnjačkih skupina kod kojih su uočena neprimjerena ponašanja. Dok se takvi programi, timovi ili savjetovališta za roditelje, radionice i projekti ne uvedu u sistem školstva i dalje ćemo se susretati sa porastom vršnjačkog nasilja i drugim oblicima devijantnog ponašanja koje ugrožavaju mentalno zdravlje djece i ugrožavaju njihovo bezbjedno okruženje. Mediji nisu kontrolisani i cenzurisani, a sadržaji koji obiluju nasiljem, agresijom, seksom i drugim projekcijama nisu primjerena djeci i treba ih sistemski zakonom regulisati i kontrolisati. Čitav set aktivnosti za kontrolu trebaju biti u primjeni u svim ustanovama i institucijama obrazovnog sistema i segmentima društva. Trebamo postati odgovorno društvo u cjelini, koje misli na svoju budućnost, a djeca su naša budućnost.

Timski rad

Timovi moraju da prate napredak učesnika terapije i preduzimaju potrebne aktivnosti za poboljšanje ovog programa (projekta). Polaznicima škole (radionice) kontole agresivnosti i izgradnju emocionalne stabilnosti ne treba dozvoliti da sami biraju koje aktivnosti mogu, a koje ne mogu raditi u toku terapija zato što oni nisu dovoljno mentalno razvijeni da samostalno odlučuju. Mora postojati stroga disciplina sve do prvih pozitivnih pomaka i poboljšanja mentalnog zdravlja. Tek nakon toga mogu se pojedine mjere ublažavati, ali uz stalno praćenje voditelja programa. Same mjere, odluke i sprovođenje, moraju se timski donositi (nikako pojedinačno ili da pojedinac odlučuje o njihovom provođenju).

Emocionalno stanje djece

Emocionalna stanja djece mogu da variraju od blažih manifestacija do jakog bijesa ili afektivnog stanja. Kada ljutnja pređe granicu i eskalira postaje destruktivna, razarajuća, i često bez mogućnosti kontrole agresivnog stanja kod djeteta u tom trenutku, što može dovesti i njega i njegovu okolinu do problema koje se ogledaju u svim sferama života i rada. Čin argesije nastaje kada loša procjena lične ugroženosti, kod mentalno nezrelog pojedinca, aktivira njegov odbrambeni mehanizam na pogrešan način. Na agresiju odgovara jedinom mjerom koja mu se čini primjereno u tom trenutku – napadom, zato što ne poznaje drugačiji način rješavanja ugroženosti. Naučiti kako kontrolisati takva stanja može se provesti uz stručnu pomoć osoba koja poznaje metode kontrolisanja takvog stanja. Djeca trebaju da budu sposobna da jasno odrede svoje potrebe i načine na koje će ih ispuniti, a važno je da znaju da pritom ne ugrožavaju potrebe drugih osoba. Neželjena ljutnja i bijes dovode do stanja koja narušavaju njegovo mentalno zdravlje, a izlivi agresije utiču i na mentalno stanje i kvalitet života drugih osoba s kojim se susreće. Djecu koja su sklona ispadima i koja ne mogu kontrolisati svoje emocije treba hitno uključivati u program prevencije. Primjeri dobre prakse pokazuju da kontrola bijesa kod djece u najranijoj dobi pokazuju odlične rezultate.

Vaspitno djelovanje

Pravi i iskren pristup u pravilnom vaspitanju djeca dobiju kada se susretnu sa učiteljem ili učiteljicom. Od njih dobiju prve prave tačne informacije i odgovore na probleme s kojima se susreću u odrastanju. Ali, treba znati da škola i prosvjetari nisu u mogućnosti da vode ozbiljne razgovor u kojima im ukazuju na ponašanje i ophođenje prema drugima ako su djeca došla u zapuštenom stanju iz osnovne ćelije društva, porodice. Sa vaspitno zapuštenom djecom u osnovnoj školi (naročito u periodu puberteta) je prekasno ukazivati na probleme u ponašanji i apelovati na svijest da takvo stanje nije primjereno za njegov uzrast. Tada se mora djelovati radikalnijim mjerama, zato što djeca tada ne žele da prihvate ličnu odgovornost, kao što to ne prihvataju ni njihovi roditelji ( smatrajući druge odgovornim i da su ih doveli do takvog stanje jer nisu bili pored njih kada je trebalo). Pronalaze razne izgovore, okrivljuju sve i svakoga za propuste i ispade. U tim ispadima djeca imaju značajnu podršku roditelja (koji su i sami u djetinjstvu prolazili kroz slične situacije) ili bližeg vršnjačkog okruženja (posmatrača nasilja koji se solidarišu sa počiniocem).  

Upotreba mobilnih telefona

Navešću još jedan primjer koji dosta utiče na mentalno zdravlje djece. Na našim prostorima (prostorima bivše Jugoslavije) možemo da uočimo odsutvo jedinstvenog stava koji onemogućava prosvjetne radnike da jedan „mali problem“ riješe.  Taj „mali problem“ je upotreba i korištenje mobilnog telefona. Pedagozi, logopedi i drugi stručnjci koji se bave razvojem najmlađih upozoravaju da zbog pretjerane upotrebe mobilnih telefona sve više djece ima problem održavanja pažnje na nastavi, učenja i verbalnog izražavanja što dovodi do poteškoća u savladavanju nastavnog gradiva. U isto vrijeme, od strane roditelja, postoji pritisak na prosvjetare da djeci ništa ne pokazuju i ništa ih ne uče. Na aktivima se ukazuje da korištenje mobilnih telefona, ali ne samo u školama nego uopšte korištenje telefona u najranijoj dobi, predstavlja ogroman problem za djecu, školu i cijelo društvo. Korištenjem telefona djeca kod kuće previše vremena provode uz mobilne aparate, pa bi bar u školi trebalo da komuniciraju s vršnjacima i da se više druže s vršnjacima (uočen nedostatak socijalizacije u najranijoj dobi). U komunikaciji na relaciji škola i roditelja dolazi se do situacije da dio roditelja jeste za to da se telefoni „zabrane“, a dio želi da u svakom trenutku zna gdje mu je dijete. Ti roditelji pokazuju pretjeranu zaštitu o kojoj smo u ranije navedenom spominjali.

Iako je Zakon jasno definisao da se zabranjuje upotreba telefona na nastavi, đaci to mahom ne poštuju i nađu način da ga koriste u školama. Na času krišom šalju poruke, surfaju na Internetu, dopisuju se između sebe ili traže da odu u toalet i tamo koriste telefon. Većina roditelja je svjesna ovog problema, ali ne znaju šta da preduzmu. Ne snalaze se u ovoj situaciji i treba im pomoć. Kao što se roditelji ne mogu složiti i zauzeti jedinstven stav isto tako se i na višim nivoima vlasti ne mogu složiti oko ovog pitanja. Za donošenja zakonskog rješenja dovoljan je samo jedan lobista u parlamentu, koji se ne slaže sa uvođenjem zabrane, i prijedlog zakona neće nikada proći. Ovu globalnu pojavu treba sistemski riješiti, a ključni u odlučivanju su roditelji, ali oni nemaju rješenje i svjesno prebacuju odgovornost najčešće na školu. Predstavnici RPZ RS kao nadležna institucija izjašnjavaju se da nisu u materijalnoj i kadrovskoj mogućnosti da se ozbiljnije prihvate posla u rješavanju ovakvih poteškoća i da za njih saznaju putem medija.

 „ Svaki napredak tehnike i tehnologije traba da služi kao olakšica u svakodnevnom životu, a ne kao njegov gospodar. Promocija pravilne upotrebe i korištenja savremenih dostignuća treba biti zadatak svih institucija u državi, ali ona mora krenuti iz porodice, iz osnovne ćelije društva. Djeca modele ponašanja nose iz porodice, a kasnije i iz vršnjačke grupe u kojoj rastu“, navode iz Zavoda.

Pogrešno sagledavanje i pristup od strane roditelja

Ocjenjivanje rada prosvjetnih radnika (koliko je složen njegov posao, koliko vremena i energije oduzima učitelju ili nastavniku da nauči nečemu dijete i osposobi ga za život) nije zadatak koji roditelji imaju u društvu, prije svega iz poštovanja koje bi trebali da imaju zato što je i tog roditelja neko učio i stvorio čovjeka od njega. Ako sami roditelji nisu dovoljno naučili ili nisu dovoljno osposobljeni to nije propust učitelja nego učenika koji nije posvetio više pažnje ličnom razvoju, ali i do propusta u porodičnom vaspitanju koje treba da pokazuje svako dijete prema starijim osobama, kako u samoj porodici tako i van porodice, prema svima sa kojima se susreće u životu i od kojih nešto nauče.

"Istinska edukacija (učenje osnovnih pojmova i vaspitanje) započinje kod kuće. Ne možete kriviti školu da ne uči djecu životnim i vaspitnim vještinama. Roditelj je prvi učitelj, škola je samo nadogradnja", učitelj Miro Pandur.

Uloga roditelja je da daje sve od sebe, da bude posvećen prema djeci, da ih uče tradicionalnim vrijednostima porodice i društva, moralu, vaspitanju, poštovanju drugih osoba. Da vode računa o svom zdravlju i zdravlju drugih ljudi. Da vole i pomažu svoje roditelje, braću i sestre - to je osnovni zadatak roditelja i predstavlja najbolju prevencija koju društvo može da primjeni u sprečavanju nastanka i razvoja vršnjačkog nasilja. To ne samo da je osnovni zadatak roditelja nego i cilj kome treba da teže svi građani i država, cjelokupno društvo koje bilježe populacioni pad zato što je poznato da samo države sa brojnim stanovništvom (preko 100 miliona) imaju budućnost i mogu se oduprijeti uticaju velikih sila, imperijalističkim ambicijama njihovim multinacionalnih kompanija i korporacija. Takve države i zajednice ne prihvataju stavove da djeci treba sve dopustiti i udovoljavati a da im se prethodno ne ukaže na obaveze koje u porodici i društvu trebaju da ispune.

Tradicionalne vrijednosti porodice

Uništavanje porodice i porodičnih vrijednosti koje su u patrijarhalnim porodicama postojala do prije pedeset-šezdeset godina dovele su do otuđenosti, najprije u samim porodicama a kasnije su se reflektovale na cijelo društvo. Porodične vrijednosti su važan faktor duhovnog i moralnog vaspitanja djece u savremenom društu, a stalnu brigu o tome treba da vodi svaki roditelj. Države koje još uvijek njeguju patrijarhalne odnose u porodici mogu opstati u ovim turbulentnim vremenima zato što ne dozvoljavaju da se hiljadu godina tradicije i usavršavanja (njegovanja) porodičnih i tradicionalnih vrijednosti društva tako lako zaborave i odbace. Njegovanje tradicionalnih porodičnih vrijednosti koja se izgubila u brzom ritmu savremenog života predstavlja spas i možda jedino rješenje otuđenosti čovjeka od čovjeka, otuđenosti roditelja od  djece, propadanja društva i urušavanje sistema vrijednosti koje su hiljadama godina održavali porodicu na okupu, davali nadu za životom i vjeru u bolju budućnost. Svaki narod, sam za sebe i bez uticaja drugih naroda, treba pronaći način da povrati izgubljene tradicionalne i moralne vrijednosti svog društva i osigura da se one u budućnosti ne izgube ili promjene nagore tako da nove vrijednosti ne dovedu do daljeg propadanja porodice i društva.

 

Marketinški koncept u obrazovnom sistemu

Tema treba da pojasni ulogu i značaj marketing alata, odnosno sam značaj i ulogu psihologije marketinga „velikih ekonomija“ na obrazovni sistem Republike Srpske. Načini kako savremeni pristup marketingu utiču na korisnika usluga vaspitno-obrazovnih ustanova, na njegove potrebe, ulogu i uticaj na društvo, sistem vrijednosti, obrazovanje, motivaciju, interesovanja, uticaj mase na pojedince, uzroke ponašanja, obrade informacija i odlučivanje o korištenju usluga vaspitno-obrazovnih ustanova osnovni su predmet i zadatak proučavanja teme. Javne vaspitno-obrazovne ustanove (u daljem tekstu Škole) ili države koja u poslovanju primjenjuju zakone tržišta postaju lideri koje konkurencija teško može da prati. Na globalnoj svjetskoj sceni, danas, se mogu vidjeti i razlikovati veliki ekonomski kontrasti kao i izražena podjeljenost na bogate i siromašne, razvijene i nerazvijene. Nikada se u cijelosti ne mogu sagledati svi problemi određenog tržišta, ali se mogu stvoriti uslovi da države u tranziciji i konzumenti uspješno prate -  brzo reagujući na sve promjene tržišnih uslova, stvarajući na taj način savremeno društvo u kojoj potrošač nije pripadnik bezlične mase pojedinaca koji mišljenje o sebi temelje na osnovu svog materijalnog stanja. Ovaj novi kulturni konzument posjeduje svoj identitet i njeguje prave vrijednosti koje su zajedničke u svim razvijenim državama.

Rukovodeći se hiljadugodišnjim iskustvima slobodnog tržišta moderne države naučile su kako da upravljaju ekonomijama. Proučavajući ta iskustva, došle su do zaključaka koje trebaju poštovati, da se u inflaciji ne treba rasipnički ponašati, a da u recesiji nije dobro stezati kaiš i štedjeti. Štednja, pogotovo u zaradama, ne dovodi do blagostanja jer smanjena potrošnja stanovništva vodi u recesiju i stvara nezadovoljstvo javnog mnjenja, a ne dovodi do povećanja tražnje i privrednog napretka ekonomije zemlje. Budžet i državna kasa se ne pune visokim poreskim stopama, nego niskim, koje će stanovništvu stvoriti mogućnost da ostavljaju više dohotka za potrošnju, za zadovoljavanje vlastitih potreba, a time i do nove tražnje, koja opet utiče na povećanje proizvodnje i razvoj ekonomije. Politička moć zemlje, bez obzira koja politička opcija bila na vlasti, zavisi od ekonomske snage države.

Ekonomije država koje se oslone u svome razvoju na zakonitosti slobodnog tržišta i tržišne privrede, postaće svjetske velesile. Uslužna preduzeća, a time i vaspitno-obrazovne ustanove koja posluju primjenjujući zakone tržišta postaju lideri koje konkurencija teško može da prati. Na globalnoj sceni, danas, se mogu vidjeti i razlikovati veliki ekonomski kontrasti kao i izražena podjeljenost na bogate i siromašne, razvijene i nerazvijene. Nerazvijenost, siromaštvo, oskudica robe, netržišno privređivanje prouzrokovani su odsustvom znanja o vlastitim mogućnostima i spoznaje o snazi globalnog tržišta. Nedovoljna razvijenost domaćeg tržišta i nedostatak zdrave konkurencije, prisustvo vjerskih predrasuda i različitih ideoloških pogleda, kao i mnoštvo različitih društveno-ekonomskim barijera mogu izazvati sumnju u poslovni uspjeh. Ali, sve navedene nedostatke možemo otkloniti stvaranjem zdravog modela otvorenog tržišta sastavljenog od slobodne konkurencije sa uticajem tržišnih mehanizama koji omogućavaju stvaranje zdrave konkurencije tamo gdje je nema, izjednačavajući „tas na vagi“ između ponude i tražnje.

Bez postojanja takvog, slobodnog tržišta svi poslovni subjekti bi izgubili orjentaciju krećući se u njemu, a država bi postala „komandant“ čije se naredbe ne bi razumjeli, a još teže provodili. Da bismo shvatili njihov značaj i ulogu moramo pojasniti osnovne pojmove i faktore koji utiču na tržište i potrošače, a posebno značaj i ulogu psihologije (marketinga) u brojnim poslovnim aktivnostima.

Iskustveno saznanje koje se stiče vremenom traži mnogo odricanja i strpljenja, a to često ne susrećemo u poslovnom ambijentu na prostorima Bosne i Hercegovine, pogotovo je izraženo unutar entiteta Republike Srpske jer su mnoga preduzeća ugašena u samom startu - prvoj godini poslovanja. Tehnološka ekspanzija, koja je počela u evropskim zemljama neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata, dovela je do strahovito brze organizacijske i strategijske rekompozicije tadašnjih preduzeća, a vojna tehnologija i proizvodni potencijali počeli su se koristiti za civilne potrebe. Uspon potrošačkog društva u Evropi često se identifikuje s amerikanizacijom evropske ekonomije i neraskidivo su vezani s istorijom evropskog kapitalizma i kulture.[1] Amerika je u XX vijeku postala svjetski vođa konzumerizama,[2] a potrošačko društvo širom svijeta razvijalo se pod uticajem i evropskih i američkih kompanija.

Potrošačko društvo postalo je sredstvo manipulacije i propagande, ali i dio američkog kulturnog imperijalizma usmjerenog ne samo prema ideološkim neprijateljima nego i prema ostatku svijeta. Stanovništvo ratom opustošene Evrope vapilo je za proizvodima koja su im nedostajala tokom ratnog perioda, a potrebe za boljim uslovima života su svakodnevno rasle. Te potrebe potrošača su prepoznate, angažovani su stručnjaci iz različitih naučnih oblasti da razvijaju novi koncept koji će se baviti istraživanjem ponašanja potrošača. Naučne discipline kao što su psihologija, sociologija, socijalna psihologija, kulturna antropologija i ekonomske nauke pomogle su razvoju tadašnjeg marketinga. Saznanjima do kojih su došle ove discipline razvijao se novi koncept koji ističe da preduzeća treba da postoje samo da bi zadovoljila potrebe potrošača. Ovakva potrošačko orjentisana marketing filozofija predstavlja suštinu marketing koncepta i razvoj novog modela društva - potrošačkog. Identična situacija desila se na prostorima BiH i RS poslije građanskog rata 1995. godine.

1.      

2.      

2.1.      

1.     Pojam psihologije marketinga

Psihologija marketinga predstavlja novu i primjenjenu poslovnu disciplinu, nastalu u uslovima savremenog i razvijenog potrošačkog društva, a bavi se istraživanjem tržišta, psihologijom potrošača (njegovog opažanja, sistema vrijednosti, stavova, motiva, navika, crta ličnosti), psihologijom uspješnog dizajniranja robe (boja, oblik, veličina), kao i prirodom oglašavanja (reklamna poruka mora biti uočljiva, jasna, privlačna, laka za pamćenje itd.) i uticajem ekonomske propagande na porast nekog proizvoda ili usluge. U savremenoj psihologiji marketinga ne obraća se pažnja samo na istraživanje, često nesvjesnih i iracionalnih motiva za kupovinu, već i na stvaranje određenih potreba za kupovinom izvjesnih proizvoda (statusni simbol, simbol sigurnosti, seksualne potencije itd.). Iza uspješne marketinške akcije (ispitivanje tržišta, kreiranje i lansiranje novog proizvoda, reklamiranje putem oglasa i spotova, praćenje efekata oglašavanja itd.) danas stoje čitavi timovi stručnjaka (osim psihologa tu su ekonomisti, sociolozi, slikari, režiseri itd.).

Psihološki marketing  treba da postane alat, instrument preduzeću ili javnim ustanovama, u našem primjeru školama, koje žele da sebi i svome proizvodu ili usluzi obezbjede mjesto na otvorenom obrazovnom tržištu i prikažu ga u što boljem svjetlu. Naravno, sve to uz poštovanje ekonomskih zakonitosti, zakona tržišta, novih standarda kvaliteta i zadovoljavanja potreba potrošača. Svaka usluge treba rezultirati stvaranje povjerenja korisnika prema pružaocu usluge. Kаkо је Adam Smit rеkао: “Nе оčеkuјеmо mi vеčеru оd dоbrоdušnоsti mеsаrа, pivаrа i pеkаrа, vеć оd njihоvоg čuvаnjа vlаstitоg intеrеsа“. Veće povjerenje u pružaoca usluge ili uslugu donosi finansijsku stabilnost, sredstva koja stimulišu pružanje kvalitetnih usluga, veća snižavanja troškova, a niži troškovi utiču na cijenu usluge - što stvara veće uslove za opstanak.

To je suština čitavog sistema tržišne privrede – tj. stvaranje povjerenja potrošača. Povjerenje potrošača održava u životu čitav sistem (samim tim i obrazovni) i dovodi u ravnotežu tržišne mehanizme.

-   Kako postići da povjerenje bude na odgovarajućem nivou?

Taj odgovor treba sebi dati u zadatak psihologija marketinga. Greška je pojedinaca ili Ustanova[3] koji misle da su oni ti koji drže sve konce u svojim rukama, koji sebe nazivaju vladarima obrazovnog tržišta. Živeći u zabludi, ubjeđuju sebe da mogu kontrolisati cjelokupno obrazovno tržiše te zemlje, zaboravljaju da se bez poštovanja ekonomskih tržišnih zakona „točak sudbine“ začas okrene u korist nekog drugog. 

2.     Zadaci psihologije marketinga

Upoznavanje potreba učenika, roditelja i drugih zainteresovanih (u daljem tekstu Korisnika), otkrivanje načina odlučivanja i ponašanja te otkrivanje razlika među korisnicima neke su od glavnih zadaća psihologije marketinga. Psihologija marketinga (PM) postala je mješovita disciplina koja se ubrzano razvilja otkako je masovni neizdiferencirani marketing zamijenjen strategijom usmjerenom na potrošača ili korisnika usluga.

3.     Novija istraživanja

Na savremenom tržištu usluživenje (a obrazovanje spada u sektor uslužnih djelatnosti) se ne odvija bez teškoća i zastoja. Poslovanje preduzeća, u našem slučaju školskih ustanova,  izloženo je riziku i neizvjesnosti, istraživanje tržišta postaje nužnost od koje zavisi budućnost poslovnog uspjeha javnih obrazovnih ustanova. Istraživanjem tržišta ne mogu se ukloniti rizici u poslovanju ali se mogu znatno ublažiti. Loše osmišljen obrazovni sistem dugoročno ugrožava kvalitet života svih građana koji žive na ovim prostorima. Vaspitno-obrazovne ustanove trebaju se funkcionisati na isti način kao i svako drugo proizvodno ili uslužno preduzeća, gledajući iz tog ugla možemo i njih tretirati na isti način, kako u organizacionom tako i svakom drugom pogledu. Škole mogu vršiti istraživanja vlastitih tržišta i na osnovu dobijenih rezultata istraživanja praviti vlastite razvojne planove.

Predmet istraživanja tržišta može se svrstati u osnovna područja, kao što su:

a) istraživanje opšte situacije u društvu,

b) istraživanje tržišta u užem smislu i

c) istraživanje instrumenata marketiga koji pružaju alate za implementaciju kvaliteta.

Svaki istraživački plan treba da sadrži sledeće osnovne elemente:

·  cilj istraživanja

·  izvore informacija za istraživanje

·  metode istraživanja (prikupljanje, obrada i analiza  informacija)

·  vrijeme potrebno za istraživanje

·  troškove istraživanja.

Prema oblasti istraživanja u kojoj se pretežno koriste metode istraživanja se mogu podijeliti na:

·  metode istraživanja pruženih usluga

·  metode istraživanja cijena (troškova) usluga

·  metode istraživanja distribucije znanja

·  metode istraživanja promocije

·  metode istraživanja konkurencije i dr.

Na osnovu istraživanja tržišta, stručnih analiza i razvijenog sistema planiranja vrši se formiranje odgovarajuće ponude usluga u skladu sa uočenim potrebama i zahtjevima potrošača. To je ključni dio marketing-aktivnosti uslužnog preduzeća (školskih ustanova).

Uslovi tržišta nas tjeraju da se mijenjamo

Da građani osjete poboljšanje uslova života država mora se upustiti u ozbiljne sistemske promjene. Pojedinac, ma koliko bio sposoban i moćan, ne može sam postići značajnije rezultate – riječi su sociologa Srećka Mihajlovića. Kozmetičke promjene nisu sistemsko rješenje, gledano dugoročno, ne mogu dati značajnije rezultate na duže staze. Prije dvadesetak godina kultura je bila simbol otpora nepravdi zapadnog svijeta prema zemljama u tranziciji, nacionalističkim težnjama i zatvorenosti koja je prirodni protivnik kulturnog napretka. Kultura, jednog naroda, je motor promjene društvene svijesti. Danas smo svjesni da je pridošli kapitalizam i konzumerizam je svojevrsni dio paket-aranžmana američkog socio-kulturološkog modela modernog čovjeka[4]. Ono što sigurno možemo odmah preduzeti jeste da sebe i vlastite stavove mijenjamo i prilagođavamo uslovima u kojima se nalazimo. Ali, čim uspijemo da ostvarimo mali uspjeh počinjemo da se uljuljkavamo u vlastite snove, nerealne nade i zanosimo da će se time nastaviti neko drugi baviti i da smo mi do sada dovoljno učinili. Apsurdno je očekivati da pojedinac (lider- vođa naroda) donese rješenje svih problema zabluda je od koje patimo već više stotina godina. Hitno nam je potrebna promjena svijesti, ali ne pojedinačna nego kolektivna promjena svijeti o vitalnim interesima našeg društva.

4.     Sistem vrijednosti

Sistem vrijednosti koje preduzeća, samim tim i vaspitno-obrazovne ustanove, trebaju izgraditi, kako bi bili što usmjereniji na Korisnike, moraju biti:

-   Posvećeni smo svojim klijentima

Posvećenost klijentima počinje s razumjevanjem njihovih potreba. Svi napori škole mjere se uspjehom koji se postižu unošenjem novih dimenzija u kvalitet aktivnosti i života korisnika. Prilikom zadovoljavanja potreba klijenata sve treba biti podređeno visokom kvalitetu, smanjenim troškovima i brzoj i kvalitetnoj usluzi. Kreiranjem, proizvodnjom i isporukom visokokvalitetnih proizvoda (upotrebljivo znanje), ali i uslugom klijentima, pružiće i stvoriti dodatnu vrijednost – stvoriti brend koji će biti odraz njihove ličnosti, statusa i ispuniti njihova očekivanja.

-   Težiti savršenstvu ponude

Bezbjednost (sam kvalitet usluge koji omogućava bezbjedno korištenje) treba prožimati svaki segment poslovanja i da škole obezbjeđivanje kvaliteta smatraju svojom prevashodnom odgovornošću. Bez obzira na to koliko je dobra usluga, treba nastojati da se učini još boljom. Težiti savršenstvu ne prestaje sa ostvarenom uslugom, već se proteže i na sve druge poslovne aktivnosti i procese vaspitno-obrazovne ustanove.

-   Prepoznavati vrijednost svojih zaposlenih

Najvrijedniji resurs školskih ustanova jesu ljudi. Njihov integritet mora da se poštuje, a zasluge da se prepoznaju i cijene (trebaju se adekvatno nagraditi). Zaposleni traba da participiraju u odlučivanju, trebaju slobodno davati prijedloge o načinu unapređivanja poslovanja i iznositi konstruktivne kritike. Prioritet menadžmenta škole je njihova edukacija kao i zadovoljstvo na poslu, jer uspjeh i napredak škole upravo zavise od sposobnosti i energije zaposlenih, ali i od njihove posvećenosti cilju, to jest, od njihove težnje da klijentima isporuče uslugu iznad očekivane.

-   Poslovati odgovorno i poštovati svoje okruženje

Odgovorno poslovati znači raditi ono što je ispravno, graditi dobar odnos sa dobavljačima, korisnicima usluga i ostalim poslovnim partnerima, uvažavati socijalne ali i ciljeve okruženja u svakoj pori poslovanja ustanove, kao i ozbiljno shvatati svoju obavezu da se posao vodi na način koji poštuje svijet oko nas. Društvena odgovornost prema zajednici u kojoj živimo, ali i mnogo šire - briga je i za životnu sredinu (npr. izgradnja ekološke svijesti).

-   Biti odgovorni smo prema vlasnicima kapitala

Odgovornost škole jesu i vlasnici kapitala (Vlada i Ministrarstvo). Uvijek treba voditi računa o finansijskim performansama. U svemu što radi treba se nastojati stvoriti balans između rasta kvaliteta usluga i troškova.

-   Uvijek gledati napred, u budućnost

Neumorno eksperimentisati s novim idejama i iznalaziti inovativne načine kako bi neprestano poboljšavali i pomjerali sopstvene granice. Istraživanja moraju biti kontinuirana, inovativni programi razvijani, a nova oprema kupljena (redovno pratiti napredak nauke i tehnologije). Godišnji plan rada i kvalitet usluge prema krajnjim korisnicima se moraju ispoštovati u predviđenim rokovima. Mora postojati spremnost da stalno preispitujute sebe, što većina i čini jer je to danas, u procesu globalnih promjena, postalo veoma važno ne samo za napredak već i za sam opstanak na tržištu (obrazovnom sistemu).

 

5.     Stavovi koje imaju

Korisnici usluga imaju različite stavove prema uslugama vaspitno-obrazovne ustanove, školskim objektima, vannastavnim aktivnostima, korištenju Interneta u nastavi itd. Cjelokupno ponašanje Korisnika - npr. konzistentnost korištenja usluge, preporuke drugima, rangiranje, uvjerenja, procjene i namjere – povezano je sa stavovima. Sa aspekta ponašanja Korisnika stav je naučena sklonost ponašanja na dosljedno prihvatljiv ili neprihvatljiv način u odnosu na odredjeni objekat - školu. Stavovi se uče. To znači da se stavovi bitni za ponašanje djece i roditelja formiraju kao rezultat direktnog iskustva u pogledu pružene usluge, informacija dobijenih od drugih ili izlaganja uticajima informacija dobijenih od strane masovnih medija. Stavovi imaju motivacioni kvalitet tj. oni mogu da podstaknu konzumente prema određenom ponašanju ili da ga odbiju od određenog ponašanja. Stavovi su dosljedni, ali se i mijenjaju. Korisnici obično koriste nove usluge koji su povezane sa njenim željenim kvalitetom – stvorenim slikom o školskoj ustanovi. Njihov povoljan stav prema imenu imidžu škole, često je rezultat ponovljenog zadovoljstva sa drugim uslugama dobijenim od strane te vaspitno-obrazovne ustanove. U situacijama kada korisnici nastoje da riješe problem ili zadovolje potrebu, oni obično formiraju stavove o uslugama na osnovu izloženosti uticaja indirektnih podataka i sopstvenim saznanjima.

Formiranje stavova nastalo je pod velikim uticajem ličnog iskustva, porodice i prijatelja, direktnog marketinga škole i medija. Stavovi prema uslugama se formiraju prije svega na osnovu direktnog iskustva isključivo putem probe i ocjene same usluge. Shvatajući značaj direktnog iskustva, škole bi trebale nastojati da stimulišu probu novih usluga ponudom besplatnih usluga ili stimulacijom usluga koja omogućava korištenje uz određeno smanjene troškove i vrijeme realizacije usluge. U komunikacijama sa drugima posebno sa porodicom, bliskim prijateljima i poštovanim pojedincima osobe formiraju stavove. Porodica je posebno važan izvor uticaja na formiranje stavova jer uglavnom obezbedjuje osnovne vrijednosti i niz ključnih uvjerenja.

Stretegije promjene stavova

Stavovi su povezani sa određenim grupama, društvenim događajima ili predmetima. Moguće je mijenjanje stavova prema  uslugama i kvaliteti isticanjem njihovih odnosa sa određenim društvenim grupama, događajima ili pojedincima. Stavovi se mogu mijenjati i promjenama komponenti multiatributivnih modela, kao što su:

1. mijenjanje relativne ocjene atributa,

2. promjena uvjerenja o kvalitetu usluge,

3. dodavanje atributa i

4. promjena ukupnog rangiranja kvaliteta usluge.

Kada je kategorija usluge prirodno podjeljena prema određenim karakteristikama ili koristima koje privlače određene segmente potrošača, ustanove obično imaju mogućnost da ubjede korisnike da pređu u drugu grupu, tj. da preferiraju drugu verziju usluga. Vaspitno-obrazovne ustanove mogu da utiču na promjenu stavova uticajem na promjenu relativne ocjene atributa. Centralni pravac je posebno važan za promjenu stava kada je motivacija korisnika ili sposobnost ocjenjivanja predmeta stava velika tj. do  promjene stava dolazi jer korisnici aktivno traže informacije bitne za sam predmet stava. Kada su korisnici spremni da ulože napor radi shvatanja učenja ili ocjene raspoloživih informacija o predmetu stava, učenje i promjena stava sprovode se putem centralnog  pravca.

6.     Razlozi istraživanja ponašanja Korisnika

Razlozi istraživanja ponašanja Korisnika su višestruki i mogu biti lični i profesionalni. Istraživanje koje vaspitno-obrazovne ustanove provode pomažu im da bolje shvate i analiziraju odluke koje donosi korisnika prilikom konzumacije, kao i mogućnost izbjegavanja nepovoljnih uticaja nekvalitetnih usluga. Proučavanje ponašanja korisnika za predstavnike društvenih nauka omogućava bolje razumijevanje i objašanjavanje uticaja na ponašanje u različitim situacijama potrošnje, a ujedno daje uvid u cjelokupno ljudsko ponašanje. Menadžmentu škola omogućava da na osnovu rezultata istraživanja postave i unapređuju marketinške strategije i akcije. Razumjevanje i predviđanje ponašanja korisnika obezbjeđuje im izrazitu konkurentsku prednost na tržištu (koja se primjećuje kod pojedinih privatnih ustanova). Pad poslovne sposobnosti i stečaj često su uzrokovani pomanjkanjem iskustva koja su izazvana pretjeranim opuštanjem zbog početnih uspjeha u poslovanju i prestankom intenzivnog rada i priprema za promjene uslova poslovanja, tj. do promjene ponašanja korisnika na tržištu na kojem posluje škole,

Institucije sistema bi trebale više posvetiti pažnje nefinansijskoj podršci, i to: u operacionalizaciji misija, vizija i različitih koncepata, strategija i politika; koordinaciji subjekata koji se javljaju kao sistemska podrška razvoju obrazovanja; definisanju zajedničkog, nacionalnor interesa u razvoju ovog sektora i njegovog mjesta u ukupnom privrednom razvoju zemlje; kvalitetnim kombinacijama nefinasijske i finansijske podrške razvoju obrazovnog sistema; licenciranju i akreditaciji stručnjaka koji pružaju pomoć privrednim subjektima; reorganizaciji agencija za podršku i razvoj sektora; povećanje saradnje lokalnih, nacionalnih i međunarodnih organizacija koje se bave pitanjem podrške razvoju sistema školstva. Na međunarodnom tržištu prisutna je veoma oštra i jaka konkurencija u ovoj oblasti, što znači da će uspešno poslovati samo ona školske ustanove koja su najbolje razumjela potrebe krajnjih korisnika usluga. Prema usvojenom razvojnom konceptu, sa orijentacijom na korisnike, sa poslovima se počinje tamo gde su korisnici, a ne gde se nalazi sjedište škole i odvija usluga. Poznata je činjenica, u praksi ekonomsko razvijenih zemalja svijeta, da vaspitno-obrazovne ustanove koja su prihvatila marketing koncept i njegovu filozofiju, imaju dobro organizovane i druge funkcije u  njemu, kao što su: kvalitet usluge, finansije, istraživanje i razvoj, kadrovska funkcija i sl. Osnovni razlog istraživanja ponašanja korisnika usluga je prikupljanje informacija. Informacije koje one dobiju iz istraživanja određuje i ukazuje i na “ekonomsko zdravlje” nacije[5]. Pored toga vladine organizacije imaju zadatak da pomoću dobijenih informacija zaštite interese potrošača, a koriste ih kao osnovu za formulisanje i donošenje zakona i drugih regulativnih propisa i mjera.

Istraživanje obezbjeđuje tri vrste informacija[6]. Prva, pomaže menadžmentu škole da se lakše orijentišu na prave problem kako bi izbjegli nepovoljne reakcije tržišta. Druga, pribavlja činjenice o veličini i strukturi tržišnih segmenata, demografskim karakteristikama stanovništva, stilu života i dr. Treća, na rezultate na kojima su zasnovane mnoge teorije koje su se pokazale izuzetno korisnim u poslovnoj praksi i koje su postale esencijalne u formiranju marketinških aktivnosti školskih ustanova.

Državne agencije i institucije trebaju uzeti učešća u redefinisanu pravnih okvira koji će regulisti formiranje i rad inovacionih centara[7], Instituta obrazovanja, transfera znanja i rezultata, naučne i tehničke saradnje i istraživanja u ustanovama u cilju razvoja kvalitetnih usluga i zaštite intelektualne svojine.

Inovacije treba shvatiti kao kontinuirano poboljšanje usluga i procesa unutar školske ustanove. Posljednjih godina mnoga škole suočavaju se sa borbom za opstanak na tržištu (zatvaranje škola). Vlada, u cilju sprečavanja ove pojave, treba pomoći identifikovati postojeće uslužne kapacitete i izvršiti procjenu za naredni period na osnovu čega će se modifikovati programi podrške razvoja i primjene inovacija.

Konkurentnost na stranom tržištu predstavlja ključno pitanje za BiH i RS. Važan zadatak predstavljaće prilagonavanje obrazovnih i naučno-istraživačkih usluga potrebama nove tržišne privrede. Za puno aktiviranje ekonomskog potencijala RS važno je da obrazovanje i programi obuke kadrova budu prilagoneni potrebama svih sektora, a naročito sektora tržišta rada. Republička Agencija, u saradnji sa Ministarstvom prosvete i kulture, ispitaće načine na koje se obrazovni i naučno-istraživački resursi mogu prilagoditi potrebama tržišne ekonomije i saradnje između sektora. Osnovna svrha svih vrsta istraživanja jeste obezbjeđivanje povećanja uspjeha poslovanja i smanjenje rizika na najmanji mogući nivo na osnovu prikupljenih informacija.

7.     Obrazovanje – segment društvenog sistema Republike Srpske

Ogroman uticaj potrošačka kultura Zapada ostavila je traga u svim segmentima našeg društva - kako na svakog pojedinca tako i na (ekonomiju, zdravstvo, politiku…) razvoj i reformu školskog sistema poslije građanskog rata u BiH. U savremenim razvijenim društvima glavni pokretači razvoja čine nauka i edukacija (obrazovanje i vaspitanje). Zbog sve veće važnosti obrazovanja za ukupan nacionalni razvoj zemlje u razvijenim zemljama Evropske unije i svijeta, razvoj ljudskih resursa se kod njih tretira kao nacionalni prioritet. U našem društvenom sistemu, kakav postoji u jednoj maloj zemlji kao što je Republika Srpska, prepoznat je kao prioritetan zadatak razvoj ljudskih resursa jer svaki aspekt nacionalnog razvoja ostvaruju ljudi, tako da razvoj ljudskih resursa u RS treba postati naš nacionalni prioritet. Obrazovanje, kao bitan segment društvenog sistema Republike Srpske, postaje garant održivog nacionalnog razvoja koji obezbjeđuje uspješnu integraciju u EU, čuva nacionalni identitet njegovanjem kulturne baštine naroda koji žive na ovim prostorima i obezbjeđuje permanentan lični razvoj svakog pojedinca – svakog građanina Republike Srpske. Republika Srpska mora biti maksimalno otvorena prema Evropi i svijetu. Stub razvoja svakog društva čine obrazovanje i vaspitanje, koje ujedno doprinosi poboljšanju kvaliteta života svih njenih građana, bilo direktno ili indirektno.

Naša konkurentnost u svijetu obezbjediće se prije svega putem komunikacije i integracije obrazovnog kadra, učenika i studenata, kako sa ekonomski razvijenim zemljama zapadnih kultura, tako i sa zemljama tranzicionih ekonomija u našem okruženju. Od visokog školstva se očekuje da na ovom putu zauzme lidersku poziciju, te da kreira i vodi reformske procese kroz cjelokupnu institucionalnu strukturu obrazovnog sistema Republike Srpske.

Obrazovni sistem Republike Srpske prolazi kroz reformske procese, od početka ’90, na svim nivoima obrazovanja. Sistemske promjene predškolskog vaspitanja i obrazovanja, osnovnoškolskog, srednjoškolskog i visokoškolskog obrazovanja, do obrazovanja odraslih, sprovode se kroz integralni koncept cjeloživotnog učenja s ciljem stvaranja moralnog savremenog društva zasnovanog na znanju.

Institucije obrazovnog sistema, zajedno sa porodicom kao najvažnijom institucijom, predstavljaju “temelje” svake nacije, kako na društvenom tako i na ekonomskom planu. Kao takve zahtijevaju značajne ekonomske resurse u budžetu svake zemlje, na kojima ne smiju da se prave uštede. U svijetu, stvoren je jak međunarodni pokret koji se zalaže za uvođenju savremenih procedura obezbjeđivanja kvaliteta (standarda kvaliteta), koje trebaju osigurati da nacionalni obrazovni sistemi budu efektivni koliko je to moguće.

U svim oblastima djelovanja i rada svakog društva neophodno je uspostaviti sisteme kvaliteta (bilo da spadaju u osnovne vrijednosti jednog društva, poslovnu etiku, moralne principe i standarde... ili u obrazovne standarde). Shodno tome uspostavljanje sistema kvaliteta u obrazovanju utiče na razvoj društva u cjelini. Poboljšanje kvaliteta u bilo kojoj  od navedenih oblasti utiče na poboljšanje kvaliteta života ljudi. Samoevaluacija se nalazi u samom centru sistema kvaliteta obrazovanja. Škole tada postaju ustanove profesionalaca i stručnjaka koje su dobile mogućnost da planiraju sopstveni razvoj i da budu ravnopravni partneri prosvjetnim vlastima u unapređivanju i obezbjeđivanju kvaliteta cijelog obrazovnog sistema. Škola koja samostalno može da utvrdi i vrednuje efekte svog rada i života, bilo u cjelini ili pojedinim njenim segmenata i koja samokritino zna da osmisli i unaprijedi vlastiti razvoj na dobrom je putu da izgradi sopstveni sistem obezbjeđivanja kvaliteta.

8.      Zaključak

Potreba za promjenama u obrazovnom sistemu toliko su očigledni da se svi ljudi koji su odgovorni za stanje u obrazovanju nalaze pod velikim pritiskom. Ti zahtjevi su samo normalna posljedica naše životne stvarnosti – svakodnevnih promjena u svijetu, burnih društvenih procesa, naglog naučno i tehnološkog razvoja. Naravno da takva dinamičnost i složenost traži jednu novu viziju škole - dinamičnu školu koja se fleksibilno prilagođava životnim okolnostima. Niko od nas ne želi neefikasnu i nekvalitetnu školu. Svi se slažemo oko toga da sva djeca zaslužuju obrazovanje koje će im osigurati da ostvare svoje pune potencijale (postignu svoj maksimum u toj starosnoj dobi) imaće daleko veće šanse da postanu dobri i odgovorni građani našeg društva.

Pri kreiranju obrazovne politike, obrazovne vlasti moraju voditi računa o njenim različitim aspektima i složenosti problemetike koju ona obuhvata. Javno (formalno) obrazovanje se finansira iz budžeta i najčešće je jedan od najvećih budžetskih korisnika. Međutim uštede u budžetu ne bi smjele dovesti u pitanje kvalitet tog obrazovanja. Obrazovnim vlastima mora biti cilj kvalitetna škola.

Jedan od najbitnijih uslova za kvalitet, u bilo kojoj organizaciji, jeste zadovoljstvo potrošača, odnosno korisnika. Učenik je krajnji korisnik obrazovne usluge i pri kreiranju obrazovne politike potrebno je voditi računa o njegovim potrebama, zahtjevima i očekivanjima.

Kvalitet obrazovanja, u najširem smislu, predstavlja ukupne rezultate procesa obrazovanja. Osnovu za ocjenu kvaliteta obrazovnog procesa čine obrazovni ishodi (očekivani ishodi) koji obuhvataju znanje, sposobnosti, vještine i stavove učenika koji se stiču kroz formalno obrazovanje. Uspješnost obrazovanja ogleda se i u procentu učenika koji završavaju pojedine nivoe obrazovnog sistema. Bivši centralizovani obrazovni model nije se puno bavio pedagoškom vrijednošću nastavnog procesa. Za uspjeh u obrazovanju smatrao se određeni nivo do kojeg su učenici bili sposobni da usvoje ponuđeno znanje i da ga reprodukuju. U planskoj ekonomiji (bivše SFRJ) svijest o činjeničnim informacijama bila je važnija od njihove primjene.

U narednom periodu strategije razvoja u prvi plan se postavljaju zadaci unapređenja kvaliteta obrazovanja, povećanjem efektivnosti i efikasnosti obrazovnog sisitema. Prije svega to podrazumijeva stvaranje uslova za implementaciju savremenih obrazovnih metoda i tehnika primjenjenih od kvalitetnog i kompetentnog obrazovnog i naučnog kadra.[8]

U svijetu postoji pedagoški pokret – škola bez prisle, u kojem svi subjekti: učenici, roditelji i nastavnici mogu zadovoljiti svoje temeljne potrebe (postavljene životne ciljeve). To znači da će nastavnik biti profesionalac i voditelj (pedagog) koji vodi učenike kroz proces vaspitanja i obrazovanja do upotrebljivog znanja i iskustava potrebnih za život. Radno okruženje u kvalitetnoj školi je bez prisile, a napredovanje učenika temelji se na učenikovoj samoprocjeni. Učenici postaju spremni uložiti trud kako bi obrazovanjem dodali kvalitet svome životu. Kvalitetna škola temelji se na teoriji izbora - čiji je tvorac američki psiholog i psihijatar dr William Glasser.

Teorija izbora uči nas da je čovjek unutrašnje motivisano biće koje izborom svog ponašanja nastoji zadovoljiti jednu ili više svojih osnovnih psihičkih potreba. Ona ukazuje na izuzetan značaj stvaranja kvalitetnih međuljudskih odnosa kao osnove psihičkog zdravlja pojedinca i temeljnog preduslova prevencije svih sociopatskih pojava našeg doba.

Takođe treba znati da ne postoji univerzalna formula za kvalitet po kojoj se on postiže. On treba da je zamišljen kao proces stalnog poboljšavanja (inovacija) i težnje da se svaka stvar uredi što bolje (preduzmu odgovarajuće mjere poboljšanja). Možemo koristiti koncepte i modele koje nam stručnjaci preporučuju, ali moramo stvoriti svoj vlastiti model kvaliteta, koji takođe moramo stalno posmatrati (analizirati) i preuređivati (poboljšavati).

---

[1] Peter N. STEARNS, Consumerism in World History. The Global Transformation of Desire, 2nd ed., New York – London, 2006., str. 17.; Gary C. CROSS, “Consumerism”, Encyclopedia of European Social History from 1350 to 2000, vol. 5, New York, 2001., str. 77.

[2] P. N. STEARNS, n. dj., 40., str. 46.

[3] Javnih  ustanova

[4] Opis stanja u savremenom društvu dao je Čharlie Chaplin u svojim filmovima, naročito u „Modernim vremenima“

[5] Branko R. Maričić, Ponašanje potrošača, osmo izmjenjeno i dopunjeno izdanje, Centar za izdavačku djelatnost Ekonomskog fakulteta, Beograd, 2008., str.39.

[6] John C. Mowen and Michael S. Minor, Consumer Behavior, First edition, Prentice Hall, New Jersey, 2000., str. 6.

[7] http://www.sme.ba/index.php?option=com_content&view=article&id=87:cip-okvirni-program-za-konkurentnost-i-inovacije&catid=41:msp-u-bih&Itemid=40

[8] Stručni tim Ministarstva, Strategija razvoja obrazovanja Republike Srpske za period 2010-2014., Banja Luka, 2009., str. 2.