"Cajke" su oko nas

"Folk je narod. Turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora s unutrašnjim sagorjevanjem. Turbo folk je sagorjevanje naroda. Turbo folk nije muzika. Turbo folk je miljenica širokih narodnih masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sistem ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime." – autor izjave, Rambo Amadeus.

Autor ovog termina i najveći kritičar tog muzičkog žanra, mješavine arapsko-turskog, grčkog, ciganskog i starog srpskog melosa, ukršten sa zapadnom popularnom muzikom i disko ritmovima. U naše domove ušao je krajem osamdesetih: tada su se stidljivo štancale i na tržnicama prodavale kasete "cajki"- (najbolja metafora Turbo folk estrade, subkulture i njenih pobornika), onako ispod tezge, zajedno s drugom ilegalnom i polulegalnom robom, poput cigareta bez markice i lažnih parfema.

Ali pravu eksploziju cajke su doživjele u drugoj polovini devedesetih, kad su po prvi put izašle iz sumnjivih tezgi u blatnjavim uličicama na rubovima grada, u koje pristojan građanski svijet nije nikad zalazio što zbog društvenog ugleda, a što zbog lične sigurnosti, i zaposjele luksuzne klubove u središtu. turbo folk je balkanska verzija MTV-ja, koja propagira novu vrstu hedonizma. novac koji prati ovaj muzički žanr, po zaradama prati farmaciju. kako u BiH nema kritične mase, postala je utočište takve muzike kojoj se čude i interpretatori turbo folka. Uzalud su bili svi pokušaji urbane srednje klase, desetkovane prvo komunizmom a zatim ratnim previranjima, prizivajući kulturne sadržaje u pokušaju obuzdavanja navale cajki na bastion mirnih gradskih naselja, sa pločnicima od granitnih kocki i drvoredima uz uredno poslagane četverospratnice iz kojih dopiru zvukovi šansona, jazza, ili starogradskih pjesama, kakvim su se navikli buditi i odlaziti na počinak. Subkultura cajki, i sav razorni primitivizam koji ju je pratio, ubila je nadu da će ovi prostori tek tako raskrstiti s kulturnim uticajem turbo folk primitivizma. On se nakon rata vratio, u svojoj najgoroj formi. turbo folk je rezultat bunta mladih. Više nije važan kvalitet, nego emocionalno pražnjenje.

Muzika koja je prije rata u većim gradovima bila strogo određena za sve one koji nisu željeli biti izloženi podsmjehu i preziru građanske sredine, pa i isključenju iz društva - slušanje cajki bilo je prije rata prekršaj nepisanih društvenih pravila negdje u rangu latentnog seksa ili prostituisanja na željezničkoj i autobuskoj stanici - odjednom se pojavila, izašla iz magle, zadobila pravo građanstva i postala dio mainstream kulture, i preselila s rubova grada i čađavih seoskih krčmi ravno u luksuzne klubove u centru, s čijih su mramornih umivaonika odjednom kćerke nekad uglednih gradskih porodica vukle crte kokaina zajedno s manekenkama, spoznorušama, i kćerkama skorojevićke elite. Nekada tabuizirana i žigosana kao trash, izašla je iz ormara i izazvala kulturnu revoluciju kao i gay pride: ono što je do jučer bilo društveno neprihvatljivo, postalo je najednom in, cool i neizbježno. Demokratija je zaživjela u svom najperverznijem obliku, pa ste odjednom na "cajkama" mogli sresti nogometaše, TV voditelje, likove iz Big Brothera, svu onu novokompovanu elitu koju je ujedinjavao i definisao upravo taj kič.

Jer, cajke nisu samo muzika. Kad bi se radilo samo o tome, ni po muke: "nek sluša ko što hoće" je argument koji je teško pobiti. Cajke su kompleksan društveni i kulturološki fenomen koji zadire u mnoge pore društvenog tkiva, i nemoguće ih je dekretom, na temelju estetskog suda, izbaciti iz javnog prostora. Za cajke se veže čitava jedna subkultura definisana vulgarnošću: zlatni lanci (kajle) oko vrata, nabrijani AMG Mercedesi i BMW-i, minjaci i napadan make up i nakaradne frizure duginih boja, skupe i neukusne odjevne kombinacije, uz obavezna odijela kao dio muškog rekvizitarija za noćni izlazak.

Velike količine alkohola i kokain su se podrazumijevali: sve što je skupo i neukusno imalo je svoju prođu. Uz to su obavezno išle "utoke": ubistva pred cajka-klubovima su se zaredale kao na pokretnoj traci, postala su dio gradskog miljea, a u ruralnim sredinama je bilo i ulijetanja s motornom pilom u narodnjačke klubove, s velikom dozom alkohola u krvi, i masovnih tučnjava s mrtvima i ranjenima oko naklonosti maloljetne pevaljke. Zapravo, ironično, cijela ta subkultura je najsrodnija onoj hip-hoperskoj u Americi, odnosno Gangsta rapu.

Sklonost nasilju, ponižavanju žena i tretiranju istih kao komada mesa, novcu i luksuznim automobilima, neukusu i luksuzu, glorifikovanju novca i bogatsva uz potpuno odbacivanje svih građanskih, estetskih i moralnih normi zajedničke su obema. One su plod velikih društvenih promjena: hip hop subkultura je posljedica porasta samosvjesti, ali i ekomomske i političke moći afroameričke populacije u Americi, dok je ova naša posljedica sticanja ekonomske moći jedne posve nove klase skorojevića i ratnih profitera izrasle na ruševinama kako socijalizma tako i građanskog uljuljkanog društva: bliske veze s narkoticima, mafijom i nasiljem su zajedničke obema. I glavne ikone hip hop scene i cajki su bile povazane s mafijaškim i kriminalnim miljeom, a nasilju - o momcima iz Comptona poput NWA ili 50cent-a ne treba ni govoriti. Kod nas je ikona ovog žanra, Ceca, a i sve ostale narodnjačke zvijezde su uglavnom dragane raznih sumnjivih kraljeva ovog i onog biznisa, uglavnom običnih gangstera. Ona je postala ikona za brušenje imidža kod još nedozrelih djevojčica.

Ali, postoji i bitna razlika. Dok je hip-hop subkultura izvorno urbana, i tekstovi pjesama svetonazorski korespondiraju s gradskom (prvenstveno crnačkom) populacijom - dotle je narodnjačka lirika, sa svom svojom patetikom, duboko i suštinski ruralna. Ono što je gotovo nemoguće objasniti, kako se urbana mlada publika može identifikovati s cajka - estetikom tipa "otišla si i odvela dete, suzama sam lepio tapete", i stihovima koji govore uglavnom o stvarima posve stranima predratnoj gradskoj omladini:

Skočit ću sa sedmoga sprata,
rodila mi žena, a ja nisam tata.

Moj se dragi u autu voza,
a ja jadna u šumi kod koza!

Što na kafu zoveš mene,
kada nemaš samlevene?

Šta će meni venčanje i žena,
kad sa tuđom živim bez problema?

Ja te volim, ja te obožavam,
ja bih s tobom da se razmnožavam.

Ja sam dama visokog morala,
zato svoju nikom nisam dala.

O ratnim biserima "Baje malog Knindže" tipa "Duni vetre preko jetre" da se ne govori. Muzika je koja pjeva o muškarcima koji se opijaju zbog nesretne ljubavi, ženama koje imaju problema s nevjernim muževima, patetična, patrijarhalna, anti-urbana u svojoj srži.

Šta se desilo Bosni i Hercegovini? Davno priželjkivani san im se ostvario, dočepali su se vlasti i pišu vlastitu istoriju, njihova subkultura ušla je na mala vrata u institucije sistema i državne organe na svim nivoima u oba BiH entiteta. Ovom pobjedom obezbjedili su sebi budućnost i mjesto u vladajućoj eliti (koaliciji) bez obzira koja politička opcija pobijedi na izborima. Uzdrmali su temelje države, jezik i kulturu. Sa političke scene otjerali su građansku klasu, zbog čega nas ostatak svijeta doživljava kao primitivce s kojima ne treba imati bilo kakva posla. Dobili su državu u kojoj oni donose  zakone i  određuju pravila ponašanja.

Svaka muzika ima svoju socio-ekonomsku podlogu. Rock je bio muzika industrijskih gradova, Liverpoola i Seattlea, muzika djece "plavih okovratnika" prije svega. Techno i House su na zapadu zamijenili Rock kad se zapad počeo deindustrijalizovati: nove društvene klase kreiraju i nove subkulutre. Međutim, što se to desilo da je jedna muzika izvorno ruralne i balkanske provenijencije dobila pravo građanstva? To je kao kad bi se New York okrenuo slušanju Dolly Parton a klubove zaposjeli coutry-western bandovi koji nastupaju iza žice za kokošinjac, kako ih ne bi u glavu pogađale pivske boce koje pijani kauboji bacaju na band kad im se ne dopadne muzika. Da, cajke jesu fenomen koji prati smjenu elita, ali one su i simptom dubokih poremećaja u društvu i ozbiljno poremećenih samih vrijednosnih temelja. 

Svi oni koji su intenzivnije izlazili proteklih desetak i više godina su bar jednom zalutali u cajka-klub. Ako ste ozbiljnije involvirani u noćni život i kruženje po klubovima, znate da je to neizbježno: noćni život, kao i sve ostalo, traži određenu dosljednost ako želite biti u "điru". I uvijek smo tamo gledali manje-više istu sliku, starije i bogate muškarce, ruralnih i mafijaških manira, i mlade cure u nemogućim pornografskim odjevnim kombinacijama koje su uključivale miniće s leopard uzorkom, zlatne i srebrne topiće, prozirno ovo i ono, ružičaste krznene dodatke i bijele krznene čizmice, naušnice veličine tanjira za pizzu, prenapadan make up... i Ferrarije i Lamborghinije parkirane ispred kluba - nepisano pravilo je da su narodnjački klubovi uspijevali na lokacijama gdje se odmah iz lokala vidi u čemu ste došli: lokali u užem gradskom jezgru jednostavno nisu pogodni za tu vrstu muzike, odjeća nije dovoljna da biste pokazali ko ste i što ste. Auto mora biti vidljiv s ulaza, moćan, nabudžen i skup.

I tu dolazimo do dijela objašnjenja zašto su dobro vaspitane gradske djevojke počele obilaziti cajka klubove. Čuveni pljačkaš banaka "Slick Willie" Sutton je jednom, na pitanje suca zašto je pljačkao banke, mrtav hladan odgovorio "jer je u njima novac" ('that's where the money is'). Financijski upropaštena građanska klasa, suočena s gubitkom društvenog statusa, uradila je ono što i majka kulturne i obrazovane Rose DeWitt Buttaker, djevojke iz ugledne obitelji, u filmu "Titanic", koja se odlučila udati za vulgarnog i nasilnog financ-barona (tako su  aristokrati tada pogrdno zvali skorojeviće koji su novcem kupovali plemićke titule) Caledona Hockleya. Jer, znalo se: cajka klubovi su "where the money is". Pametne, školovane i lijepo vaspitane djevojke prate novčane tokove, a za porijeklo istog se u finim familijama ne pita. Da li se nekome sviđa ili ne ovaj stil, treba biti obazriv i ne osuđivati nikoga ko preživljava baveći se muzikom. Ljudi sve češće rade ono što ne vole, da bi prehranili svoje porodice radeći posao koji najbolje (jedino) znaju.