Porodični udžbenik - objava 14

 

Uticaj obrazovanja, porodice i društva na razvoj mladih: Priručnik za roditelje, nastavnike i djecu

Autor: Aleksandar Bojić

---

Predgovor

Ova knjiga nastoji pružiti roditeljima, nastavnicima i samim mladima praktičan uvid u to kako obrazovanje, porodica, školski sistem i društveni faktori oblikuju mlade, njihove stavove, navike i društvenu angažovanost. Svako poglavlje kombinuje teoriju, primjere iz medija i praktične savjete kako bi čitaoci mogli bolje razumjeti međusobne uticaje i izazove u odrastanju i obrazovanju.

Objava 14 – Biti dobar roditelj u lošem sistemu

Biti roditelj danas ne znači samo brinuti o djetetu.
To znači štititi ga od sistema koji često nema ni vremena ni senzibiliteta za dijete.

Sistem traži prilagođavanje.
Dijete traži razumijevanje.

Između te dvije sile stoji roditelj.

🧠 Zamka „normalizovanog nasilja“

Kada sistem kaže:

• „Takva su pravila.“

• „Svi to prolaze.“

• „Mora se očvrsnuti.“

roditelj mora pitati:

Da li se dijete uči snazi – ili trpljenju nepravde?

Jer dijete koje nauči da ćuti pred nepravdom –
kasnije ćuti i pred zlostavljanjem.

🌱 Roditeljska hrabrost danas

Biti dobar roditelj znači:

• stati uz dijete i kad je lakše stati uz instituciju

• razgovarati s nastavnikom, a ne napadati dijete

• tražiti rješenje, ne krivca

• učiti dijete da poštuje autoritet, ali ne da se ponižava

To je tiha, ali hrabra borba.

📌 Primjer iz prakse:
Roditelji koji su se argumentovano i smireno zauzeli za dijete u školi, češće su dobili saradnju nego oni koji su ćutali ili napadali.

💬 Razmislite:
Da li učite dijete da se prilagodi svemu – ili da razlikuje ispravno od pogrešnog?

Nastaviće se...

Porodični udžbenik - objava 13

 

Uticaj obrazovanja, porodice i društva na razvoj mladih: Priručnik za roditelje, nastavnike i djecu

Autor: Aleksandar Bojić

---

Predgovor

Ova knjiga nastoji pružiti roditeljima, nastavnicima i samim mladima praktičan uvid u to kako obrazovanje, porodica, školski sistem i društveni faktori oblikuju mlade, njihove stavove, navike i društvenu angažovanost. Svako poglavlje kombinuje teoriju, primjere iz medija i praktične savjete kako bi čitaoci mogli bolje razumjeti međusobne uticaje i izazove u odrastanju i obrazovanju.

Objava 13 – Roditelj nije policajac. Roditelj je oslonac.

Kada roditelj postane kontrolor,
dijete postaje ili lažov – ili buntovnik.

Kontrola ne stvara sigurnost.
Ona stvara strah.

Dijete koje živi pod stalnim nadzorom ne uči da misli,
nego da se krije.

📌 Autoritet koji se zasniva na strahu proizvodi poslušnost bez savjesti.

🧠 Kako izgleda roditelj–oslonac

Roditelj–oslonac:

• postavlja jasne granice

• objašnjava razloge

• sluša prije nego što reaguje

• ne ponižava grešku

• ne povlači ljubav kao kaznu

Takav roditelj ne gubi autoritet.
On ga gradi iz povjerenja.

🌱 Razlika u svakodnevnim situacijama

❌ „Gdje si bio? S kim? Zašto nisi javio?“
✅ „Zabrinuo sam se jer mi je važno da si siguran.“

❌ „Ako to još jednom uradiš – vidjećeš!“
✅ „Ovo ponašanje ima posljedice. Hajde da vidimo kako to da popraviš.“

📌 Primjer iz prakse:
U porodicama gdje roditelji razgovaraju umjesto da ispituju, djeca se češće sama javljaju i dijele probleme – prije nego što postanu krize.

💬 Pitanje:
Da li vas dijete doživljava kao nekoga kome se može obratiti – ili kao nekoga od koga se mora sakriti?

Nastaviće se...

Porodični udžbenik- objava 12

 

Uticaj obrazovanja, porodice i društva na razvoj mladih: Priručnik za roditelje, nastavnike i djecu

Autor: Aleksandar Bojić

---

Predgovor

Ova knjiga nastoji pružiti roditeljima, nastavnicima i samim mladima praktičan uvid u to kako obrazovanje, porodica, školski sistem i društveni faktori oblikuju mlade, njihove stavove, navike i društvenu angažovanost. Svako poglavlje kombinuje teoriju, primjere iz medija i praktične savjete kako bi čitaoci mogli bolje razumjeti međusobne uticaje i izazove u odrastanju i obrazovanju.

Objava 12 – Porodica kao posljednja linija odbrane

Dok se sistem bavi statistikama,
dok institucije kasne,
dok se odgovornost prebacuje s adrese na adresu –
porodica ostaje posljednje mjesto gdje dijete može biti viđeno kao čovjek, a ne kao broj.

Škola može poučavati.
Društvo može oblikovati norme.
Ali porodica formira ličnost.

Kada porodica oslabi – sistem ne popravlja štetu.
On je samo administrira.

🧠 Šta se dešava kada porodica prepusti vaspitanje sistemu

Dijete tada uči:

• da su pravila važnija od ljudi

• da se greške kažnjavaju, a ne razumiju

• da se emocije potiskuju radi „funkcionisanja“

• da se vrijednost mjeri uspjehom, a ne karakterom

Takva djeca odrastaju u odrasle koji:

• traže autoritet umjesto smisla

• pristaju na nepravdu

• gube unutrašnji kompas

🌱 Porodica kao prostor korekcije

Zdrava porodica:

• ispravlja ono što sistem ne vidi

• liječi ono što škola ne stigne

• štiti ono što društvo troši

To ne znači sukob sa školom.
To znači odgovornost tamo gdje je najdublja.

📌 Primjer iz prakse:
U porodicama koje redovno razgovaraju o vrijednostima, djeca lakše prepoznaju nepravdu, nasilje i manipulaciju – čak i kada dolaze iz „autoriteta“.

💬 Razmislite:
Ako se sistem raspada – ko ostaje djetetu?

Nastaviće se...

Porodica kao posljednja linija odbrane - Objava 1

 

Porodica mora opstati

Nastavljamo tamo gdje sistem staje

Postoji trenutak u životu svakog društva kada sistem prestaje da vaspitava, a počinje samo da upravlja. Kada institucije više ne oblikuju vrijednosti, već isključivo proizvode poslušnost, statistiku i privid reda. Taj trenutak nije najavljen zakonom niti reformom — on se prepoznaje po tišini: po odsustvu brige za porodicu kao temeljnu ljudsku zajednicu.

U takvom ambijentu, porodica ne ostaje samo privatna stvar. Ona postaje posljednja linija odbrane.

Kad sistem odustane, porodica mora preuzeti

Savremeni sistem ne propada zato što nema pravila, već zato što nema vrijednosni kompas. U njemu se uspjeh mjeri brzinom, profitom i prilagođenošću, a ne karakterom, odgovornošću i empatijom. Dijete se u takvom poretku posmatra kao budući radni resurs, potrošač ili broj u evidenciji, a ne kao ličnost u razvoju.

Kada škola izgubi vaspitnu funkciju, kada mediji normalizuju površnost, a javni diskurs ismijava moral kao slabost — porodica ostaje jedini prostor gdje se još može učiti razlika između dobra i korisnog, ispravnog i isplativog.

Porodica nije utočište od stvarnosti — ona je škola stvarnosti

Pogrešno je porodicu doživljavati kao sentimentalnu zonu sigurnosti u koju se bježi od svijeta. Zrela porodica je najzahtjevnija škola života. U njoj se uči:

• kako se nose posljedice izbora,

• kako se rješavaju sukobi bez poniženja,

• kako se gradi autoritet bez straha,

• kako se voli bez uslova, ali i bez iluzija.

Društvo koje razgrađuje porodicu zapravo razgrađuje mehanizam prenošenja vrijednosti. Bez tog mehanizma, nijedna reforma nema dubinu, a nijedna promjena trajanje.

Roditelj kao moralni svjedok, ne servis

U sistemu koji roditelja svodi na logistiku — vožnju, obaveze, plaćanja — roditelj mora svjesno odlučiti hoće li biti samo servis ili moralni svjedok. Dijete ne uči vrijednosti iz onoga što mu govorimo, već iz onoga što dosljedno živimo.

Ako roditelj ćuti pred nepravdom, dijete uči prilagođavanje.
Ako roditelj relativizuje laž, dijete uči oportunizam.
Ako roditelj trguje principima, dijete uči da je sve na prodaju.

Porodica je posljednja linija odbrane upravo zato što je posljednje mjesto gdje se još može reći: ne, ovo nije normalno.

Otpor ne počinje na ulici, već za stolom

Društveni otpor ne rađa se prvo u protestu, već u razgovoru. Za porodičnim stolom, u svakodnevnim situacijama, u načinu na koji se postavljaju granice, objašnjavaju posljedice i njeguje dostojanstvo. Porodica koja ne razgovara proizvodi tihe, ali lomljive ljude. Porodica koja razgovara proizvodi ličnosti sposobne da misle, a ne samo da reaguju.

U tom smislu, porodica nije slaba tačka društva — ona je posljednja tvrđava ljudskosti.

Zaključno

Kada sistem prestane da vodi računa o porodičnim vrijednostima, porodica mora prestati da čeka sistem. Ne da se povuče, već da preuzme odgovornost. Ne kao idealizovana slika, već kao svjestan, zahtjevan i etički čin.

Jer kad sve drugo zakaže, ostaje pitanje:
šta smo mi učinili u prostoru koji nam je bio povjeren?

Porodica nije rješenje za sve.
Ali bez porodice — nema rješenja ni za šta.

Autor: Aleksandar Bojić MSc

"Učionica" za formiranje zdrave, zrele i stabilne porodice

Rad: Edukacija mladih za formiranje zdrave, zrele i stabilne porodice

Uvod: Zašto je ova tema važna?

U vremenu ubrzanih društvenih promjena, u kojem mnogi mladi ljudi osjećaju strah od budućnosti, realnost formiranja porodice — naročito kada se pojave djeca — postaje kompleksan i zahtjevan zadatak. Takav strah često proizlazi iz neadekvatne pripreme, društvenih pritisaka, promjene vrijednosnih orijentira i osjećaja da okolina “ubija” obične, humane vrijednosti. Strategije za odabir partnera, razumijevanje roditeljskih uloga, izgradnja vaspitnih praksi i njegovanje životnih vrijednosti ne smiju ostati na nivou instinkta ili improvizacije — već zahtijevaju svjesnu edukaciju, refleksiju i praktične alate.

Ovaj rad istražuje relevantne izvore i praksu kako bi ponudio sveobuhvatan pristup — od emocionalne i moralne pripreme mladih, preko odabira partnera, do formiranja zrelih i stabilnih odnosa i vaspitanja djece u složenim društvenim kontekstima.

1. Porodica i vaspitanje: prva “učionica” života

Porodica predstavlja prvi i najutjecajniji vaspitni faktor — mjesto gdje se usvajaju temeljne vrijednosti, obrasci ponašanja i moralni kodeksi. Naučna i pedagoška literatura ukazuje da se kroz porodične interakcije oblikuju karakter, moralni stavovi i društvene sposobnosti djeteta. Prvo iskustvo ljubavi, pripadnosti, sigurnosti i međusobnog poštovanja formira emocionalni temelj za kasniji život. (KJU Porodično Savjetovalište)

Međutim, u savremenim uslovima, porodica je izložena opterećenjima: socijalni, ekonomski i tehnološki faktori — od manjka vremena za kvalitetnu komunikaciju do uticaja medija — smanjuju toplinu porodičnih odnosa i otežavaju ispunjavanje ove ključne funkcije. (Zuns)

Pedagoški zaključak: mladi ljudi trebaju razumjeti da roditeljstvo nije samo biološko ostvarenje, već kompleksan odnos u kojem se intenzivno radi na emocionalnom, kognitivnom i moralnom razvoju djece.

2. Edukacija prije roditeljstva: praktični i akademski pristupi

Postoje programi i pedagogije koji prepoznaju potrebu za ranošću edukacijom o roditeljstvu i životnim vještinama:

• U Bosni i Hercegovini, neke institucije rade na osnaživanju mladih za kvalitetan izbor partnera i prevenciju porodičnih disfunkcija kroz savjetovališta i programe podrške. (Skupština)

• Internacionalne prakse poput Triple P (Positive Parenting Program) pružaju strukturirane programe za roditelje — uključujući i one koji su tek u fazi pripreme — naglašavajući emocionalnu samosvijest, realistična očekivanja i zdravu disciplinu kroz praktične vježbe. (Wikipedia)

• Postoje i globalni programi poput Living Values Education, koji promoviraju vrijednosnu edukaciju unutar obrazovnih i porodičnih zajednica, te jačaju moralne kompetencije djece i odraslih. (Wikipedia)

Pedagoški zaključak: Obrazovanje o roditeljstvu i porodičnim odnosima treba početi već u ranom odraslom dobu — kroz formalne i neformalne programe, radionice i mentorsku podršku.

3. Kako izabrati pravog partnera: kriteriji i refleksija

Odabir partnera nije samo emocionalna odluka — on je i etapna odluka s dugoročnim uticajem na porodično okruženje i djecu u budućnosti. Stručnjaci naglašavaju nekoliko ključnih elemenata koje treba razmotriti:

• Zrele emocionalne sposobnosti: sposobnost komuniciranja, empatije, rješavanja konflikata i kompromisa. (Parents)

• Zajednički životni ciljevi i vrijednosti: dogovor oko pitanja roditeljstva, finansija, karijere i vaspitnih pristupa prije nego što djeca stignu. (plannedparenthood.org)

• Sposobnost saradnje i fleksibilnosti u praktičnim i neočekivanim životnim situacijama. (Parents)

Pedagoški zaključak: Mladi treba da rade na vlastitoj emocionalnoj inteligenciji i svjesnom izboru partnera, ne samo na osnovu trenutne simpatije, već i na temelju dugoročnih vrijednosti koje dijele.

4. Vaspitanje djece u savremenom društvu: vrijednosti i vještine

Vaspitanje djece zahtijeva dosljednost, emocionalnu toplinu i aktivnu saradnju s obrazovnim okruženjem. Djeca ne dolaze na svijet sa već usvojenim vrijednostima — one se uče i modeluju kroz porodične odnose i društvene interakcije. (Roditelji.me)

Ključne prakse u vaspitanju zdravih ličnosti uključuju:

• Emocionalnu podršku i bliskost, jer to jača povjerenje i sigurnost kod djece. (hkp.edu.ba)

• Konzistentne granice i strukture, koje pomažu u razvijanju samodiscipline i odgovornosti.

• Saradnju porodice i škole, jer sklad između porodičnih i školskih vrijednosti olakšava djeci usvajanje moralnih i socijalnih vještina. (Roditelji.me)

Pedagoški zaključak: Vaspitanje je kontinuiran proces koji zahtijeva svjesno roditeljstvo, dosljednu pedagogiju i međugeneracijsku saradnju.

5. Savjeti za mlade koji se osjećaju nedoraslim zadatku

Za mlade koji osjećaju strah ili nedostatak pripremljenosti, nekoliko praktičnih smjernica:

• Rad na sebi: Investirajte u emocionalnu i psihološku samosvijest — ono što naučite o sebi, prenijećete i u svoje buduće porodične uloge.

• Aktivno traženje podrške i resursa: uključite se u radionice, savjetovališta i programe koji pružaju znanja o partnerstvu i roditeljstvu.

• Realna očekivanja: Shvatite da savršenstvo ne postoji — ali učenje i rast jesu mogući kroz svjesnu praksu i komunikaciju.

• Podrška zajednice: Porodica, mentori i prijatelji mogu biti izvor mudrosti i emocionalne snage, naročito u izazovnim trenucima.

Zaključak

Formiranje stabilne i zdrave porodice u modernom društvu nije jednostavan zadatak ni instinktivni čin. To je pedagoški, emocionalni i moralni proces koji zahtijeva obrazovanje, samosvijest, partnersku odgovornost i aktivnu, trajnu brigu o vrijednostima i odnosima. Kroz sistemsku edukaciju budućih roditelja i partnerskih odnosa, možemo pretvoriti strah u kompetenciju, nesigurnost u znanje, a društvene izazove u priliku za rast — za pojedinca, porodicu i zajednicu. (EPALE - European Commission)

RADIONICA

6. Model edukativnih radionica za mlade koji žele formirati porodicu

Savremeni strah od roditeljstva nije znak slabosti, već indikator svijesti o ozbiljnosti zadatka. Upravo zbog toga, sistemska edukacija mora biti preventivna, refleksivna i praktična, a ne reakcija tek nakon porodičnih lomova.

6.1. Ciljevi edukativnih radionica

Radionice treba da osposobe mlade da:

• razumiju ličnu emocionalnu zrelost i granice sopstvene spremnosti,

• razviju kritički odnos prema društvenim i medijskim narativima o porodici,

• prepoznaju obrasce nezrelih odnosa i potencijalno toksičnih partnerstava,

• steknu osnovne pedagoške i vaspitne kompetencije prije dolaska djece.

6.2. Struktura radionica (prijedlog modela)

Modul I – Ko sam ja prije nego što postanem roditelj

Teme:

• emocionalna pismenost i samoregulacija,

• rješavanje konflikata bez nasilja,

• razlika između autoriteta i autoritarnosti.

Primjer iz prakse:
Mladi koji nisu osvijestili vlastite traume često nesvjesno prenose iste obrasce na djecu, stvarajući ciklus emocionalne hladnoće ili pretjerane kontrole.

Modul II – Izbor partnera: ljubav bez iluzija

Teme:

• razlika između zaljubljenosti i zrelog odnosa,

• vrijednosna kompatibilnost (vaspitanje, novac, granice),

• komunikacija u kriznim situacijama.

Pedagoška napomena:
Partnerstvo nije pitanje „hemije“, već sposobnosti zajedničkog rasta. Djeca ne stradaju zbog siromaštva, već zbog emocionalno nezrelih roditeljskih odnosa.

Modul III – Dijete kao ličnost, ne projekat

Teme:

• dijete kao subjekt, a ne vlasništvo,

• opasnosti pretjerane ambicije i emocionalne zapostavljenosti,

• razvoj empatije i odgovornosti.

Primjer:
Roditelji koji dijete koriste kao produžetak vlastitih neostvarenih ambicija proizvode anksiozne, nesigurne ili agresivne ličnosti.

Modul IV – Porodica protiv destruktivnog sistema

Teme:

• kako očuvati vrijednosti u okruženju koje ih relativizuje,

• uticaj digitalnih medija na razvoj djece,

• porodična kultura kao otpor moralnom rasulu.

Ovdje se porodica definiše kao posljednja linija odbrane ljudskosti, mjesto gdje se dijete uči da vrijednost čovjeka ne određuju algoritmi, status i potrošnja.

7. Uloga društva i institucija: sistem koji mora učiti porodicu

Jedan od najvećih problema savremenog društva jeste prebacivanje pune odgovornosti na porodicu, dok sistem istovremeno:

• obesmišljava autoritet,

• potiskuje etiku,

• promoviše instant-uspjeh bez rada i odgovornosti.

Porodica ne može sama. Potrebna je:

• saradnja škole i roditelja,

• dostupna savjetovališta,

• edukacija nastavnika i stručnih službi,

• javni diskurs koji afirmiše roditeljstvo kao vrijednost, a ne teret.

8. Proširena bibliografija i izvori

Pedagogija i roditeljstvo

• Bronfenbrenner, U. – The Ecology of Human Development

• Vygotsky, L. S. – Mind in Society

• Baumrind, D. – Parenting Styles and Child Development

• Gordon, T. – Parent Effectiveness Training

Emocionalna inteligencija i lični razvoj

• Goleman, D. – Emotional Intelligence

• Siegel, D. – The Developing Mind

• Rogers, C. – On Becoming a Person

Porodica i društvo

• Fromm, E. – The Art of Loving

• Bauman, Z. – Liquid Love

• Lasch, C. – The Culture of Narcissism

Vrijednosna i moralna edukacija

• Living Values Education Program – UNESCO

• Kohlberg, L. – The Philosophy of Moral Development

Zaključno razmatranje

Strah mladih od roditeljstva nije problem — problem je društvo koje ne priprema, već osuđuje mlade ljude, koje ne obrazuje, već nameće iluzije. Zrela porodica ne nastaje slučajno. Ona se gradi svjesno, kroz znanje, samopropitivanje i etičku odgovornost društva u cjelini.

U vremenu kada društveni sistem proizvodi nesigurnost, porodica mora postati svjesni pedagoški čin otpora.

Autor: Aleksandar Bojić MSc

Porodica kao posljednja linija odbrane - Uvodna objava

Između rasta i iscrpljivanja: Porodica kao posljednja etička institucija savremenog društva

(akademski proširena i teorijski utemeljena verzija)

1. Porodica između sistema i subjekta

U savremenim sociološkim i filozofskim analizama, porodica se sve rjeđe posmatra kao autonomna društvena institucija, a sve češće kao funkcionalni segment sistema rada, potrošnje i reprodukcije društvenih uloga (Bauman, 2000; Bourdieu, 1998). Takva redukcija porodice ima duboke posljedice po vaspitne obrasce, jer se ona iz prostora formiranja subjekta transformiše u servis za amortizaciju sistemskih pritisaka.

U kontekstu „tečne modernosti“, porodica gubi stabilne normativne oslonce, dok istovremeno biva opterećena očekivanjem da proizvede emocionalno stabilne, ekonomski funkcionalne i socijalno prilagodljive pojedince. Ovaj paradoks stvara strukturalni pritisak u kojem porodica ili internalizuje logiku sistema ili joj se suprotstavlja.

📌 U tom smislu, porodica prestaje biti privatna sfera i postaje mikro-politički prostor otpora ili reprodukcije moći (Arendt, 1958).

2. Nakaradni sistem i logika instrumentalizacije

Pod pojmom „nakaradni sistem“ u ovom radu podrazumijeva se skup društvenih, institucionalnih i kulturnih praksi koje:

• instrumentalizuju čovjeka kao sredstvo, a ne kao cilj,

• vrednuju učinak ispred integriteta,

• legitimišu hijerarhiju i dominaciju kao „normalan“ poredak.

Takvi sistemi, kako ističe Foucault (1977), ne funkcionišu primarno represijom, već normalizacijom. Oni proizvode subjekte koji sami nadziru svoje ponašanje, emocije i ambicije.

Porodica, ukoliko izgubi refleksivnu i etičku funkciju, postaje prvi transmisijski mehanizam te normalizacije.

3. Vaspitanje kao etičko-politička praksa

U klasičnim pedagoškim teorijama (Rogers, 1961; Goleman, 1995), vaspitanje se definiše kao proces cjelovitog razvoja ličnosti. Međutim, u savremenom sistemskom kontekstu, ono se sve češće svodi na regulaciju ponašanja i proizvodnju „poželjnih ishoda“.

Suprotno tome, ovaj rad polazi od pretpostavke da je vaspitanje u porodici etičko-politički čin, jer oblikuje budući odnos pojedinca prema autoritetu, moći i zajednici.

Porodica koja njeguje:

• unutrašnju motivaciju umjesto spoljašnje kontrole,

• odgovornost umjesto poslušnosti,

• dijalog umjesto straha,

proizvodi subjekte sposobne za kritičko mišljenje i društvenu participaciju. Takvi subjekti predstavljaju strukturni izazov svakom sistemu koji se oslanja na pasivnost.

4. Autoritet, granice i simbolička stabilnost porodice

Strukturna porodična terapija (Minuchin, 1974) ukazuje da porodice bez jasnih, ali pravednih granica proizvode emocionalnu dezorijentaciju članova. Nakaradni sistemi koriste upravo tu dezorijentaciju kako bi ponudili „zamjenski autoritet“.

Zdrava porodica uspostavlja autoritet koji:

• nije represivan,

• nije arbitraran,

• počiva na simboličkoj stabilnosti i dosljednosti.

Takav autoritet stvara unutrašnju disciplinu, za razliku od spoljašnje kontrole koja proizvodi ili pobunu ili pasivnost.

📌 Autoritet koji ne ponižava — dugoročno oslobađa.

5. Sinergijski model porodice kao društvena alternativa

Bronfenbrennerov ekološki model razvoja (1979) jasno pokazuje da se obrasci odnosa iz mikrosistema (porodica) preslikavaju na mezo- i makro-sisteme društva. U tom smislu, sinergijska porodica predstavlja alternativni društveni model u malom.

U sinergijskoj porodici:

• moć je raspodijeljena odgovorno,

• konflikti su razvojni, a ne destruktivni,

• uspjeh ne podrazumijeva poraz drugog.

Takav model direktno kontrira dominantnoj ideologiji konkurencije, koju Illich (1971) označava kao institucionalizovanu formu društvene nejednakosti.

6. Zaključna teorijska implikacija

Porodica u savremenom društvu ne može ostati neutralna. Neutralnost u uslovima strukturne nepravde znači saučesništvo. Stoga se porodica mora razumjeti kao:

• etički korektiv sistema,

• posljednja linija odbrane subjektivnosti,

• prostor gdje se još može učiti razlika između rasta i uspona.

Porodica koja zadrži vaspitnu autonomiju ne proizvodi „problematične građane“.
Ona proizvodi slobodne, odgovorne i društveno svjesne ljude.

A upravo takvi ljudi predstavljaju najveći izazov svakom nakaradnom sistemu i političarima koji misle samo na lični interes.

Autor: Aleksandar Bojić MSc

Porodica koja mora da se štiti

Porodica kao posljednja linija odbrane od nakaradnog sistema

Kada institucije prestanu da štite čovjeka, a počnu da štite same sebe, porodica ostaje posljednje mjesto gdje se još može sačuvati ljudskost. Ne kao romantična slika doma, već kao etička struktura otpora.

Savremeni sistem ne traži cjelovite ličnosti. On traži funkcionalne jedinke: poslušne, prilagodljive i emocionalno otupjele. Takav sistem ne vaspitava — on programira. U tom kontekstu, porodica postaje smetnja, jer u njoj još uvijek postoji mogućnost pitanja, dileme i moralne refleksije.

📌 Porodica je opasna za sistem koji se hrani pasivnošću.

1. Sistem koji troši, porodica koja mora da štiti

Nakaradni sistemi funkcionišu po principu iscrpljivanja:

• rad iscrpljuje roditelje,

• stres ulazi u dom,

• vrijeme se zamjenjuje ekranima,

• razgovor se zamjenjuje naredbom.

Porodica tada biva gurnuta u ulogu amortizera društvenih nepravdi. Od nje se očekuje da sanira posljedice onoga što sistem proizvodi: nesigurnost, strah, agresiju i gubitak smisla.

Ako porodica prihvati tu ulogu bez otpora, ona postaje produžena ruka sistema. Ako joj se odupre, postaje posljednja linija odbrane.

2. Vaspitanje kao čin otpora

U takvom kontekstu, vaspitanje prestaje biti privatna praksa i postaje etičko-politički čin.

Porodica koja uči dijete:

• da vrijednost ne zavisi od učinka,

• da autoritet nije isto što i strah,

• da uspjeh nije isto što i dominacija,

direktno podriva logiku sistema koji opstaje na hijerarhiji i konkurenciji.

📌 Svako dijete koje iz porodice izađe sa unutrašnjim kompasom — predstavlja poraz sistema koji računa na dezorijentaciju.

3. Autoritet bez nasilja i granice bez poniženja

Nakaradni sistem poznaje samo dvije krajnosti: represiju ili haos. Porodica, međutim, ima mogućnost trećeg puta — odgovornog autoriteta.

Autoritet u zdravoj porodici:

• ne proizlazi iz straha,

• ne održava se kaznom,

• ne traži poniženje da bi opstao.

On se gradi dosljednošću, ličnim primjerom i spremnošću roditelja da priznaju grešku. Takav autoritet ne proizvodi poslušnost, već unutrašnju disciplinu.

To je ono čega se sistem najviše plaši.

4. Sinergijska porodica nasuprot iskvarenom društvu

Dok društvo sve više funkcioniše po parazitskom modelu — gdje se vrijednost stvara eksploatacijom — porodica može ostati prostor sinergije.

U sinergijskoj porodici:

• uspjeh jednog ne ponižava druge,

• slabost nije sramota,

• pomoć nije dug, već odnos.

Takva porodica ne proizvodi „pobjednike“, već ljude koji znaju da žive s drugima.

📌 Sistem se reproducira preko takmičenja.
📌 Društvo se obnavlja preko odnosa.

5. Kada porodica popusti — sistem pobjeđuje

Sistem ne mora uništiti porodicu silom. Dovoljno je da je:

• preoptereti,

• obesmisli,

• moralno relativizuje.

Porodica koja odustane od vaspitne uloge i svede se na logistiku — već je poražena. Tada djeca traže modele u prostoru moći, a ne u prostoru odgovornosti.

I tu se krug zatvara.

6. Zaključna poruka poglavlja

Porodica danas nema luksuz neutralnosti. Ona je ili:

• linija odbrane,

• ili kanal transmisije nakaradnog sistema.

Ne postoji treća opcija.

Porodica koja njeguje razumijevanje, granice i odgovornost — ne pravi probleme iskvarenom društvenom sistemu.
Ona, svojim iskrenim djelovanje, pravi slobodne neiskvaren ljude.

A slobodan čovjek je uvijek najveća prijetnja svakom sistemu koji se održava na iskvarenim vrijednostima.

Autor: Aleksandar Bojić MSc