Programi kvaliteta u obrazovanju RS i primjeri dobre prakse

Programi kvaliteta, standardi i primjeri dobre prakse

Razvoj različitih programa kvaliteta tokom posljednjih decenija ostavili su snažan uticaj u oblasti obrazovanja, a pogotovo visokog obrazovanja. Shvatanje pojma kvaliteta u obrazovanju bitno je izmjenjen, što je rezultat globalnih promjena u okruženju, ali i značajnih rezultata različitih organizacija u primjeni brojnih programa osiguranja kvaliteta. Kroz društvenu misiju obrazovanja i stvaranja novog znanja, rad akademskog osoblja i univerzitetskih institucija oduvjek je bio povezan sa idealom kvaliteta što je dovelo do toga da je sama akademska zajednica sudila i odlučivala o kvalitetu. Oduvjek su postojali određeni oblici kontrole i osiguranja kvaliteta, ali su ih akademske zajednice posmatrale iz svog ugla i bili su bazirani na različitim vrstama evaluacija i akreditacija. Takvim pristupkom bili su zapostavljeni korisnici usluga i njihovi zahtjevi, što je vodilo lošim ili nikakvim programima poboljšanja. Institucije širom svijeta, svjesne nadolazećih promjena i praktičnih problema koji one donose, odgovor na trendove i nadolazeće probleme traže u fokusiranju na kvalitet. Sve to podrazumijeva iniciranje programa izgradnja sistema osiguranja kvaliteta prema nekom od postojećih modela. Većina istraživača ukazuje da ne postoji harmonizovana šema evropskih standarda, tj. standardizovanih modela osiguranja i upravljanja kvalitetom u obrazovnim institucijama. Zato se svi slažu da su same obrazovne institucije prinuđene na izbor i razvoj vlastitog koncepta kvaliteta. Preporuke i zaključci projektnog tima ISO/IEC JTC1 SC36 Information Technology for Learning, Education, and Training CEN/ISSS/WS-LT za obezbjeđenje kvaliteta date su u završnom izvještaju 2002.godine. Izvještaj je nastao u saradnji velikog broja partnera čiji različiti interesi reprezentuju problematiku naučno-istraživačkih institucija, akademija, softverskih kuća, uslužnih organizacija iz sektora komunikacija i konsultante. Njihova analiza je obuhvatila poznate metode i koncepte upravljanja kvalitetom koji se primjenjuju u evropskim prostorima visokog obrazovanja (ETB Quality RESEARCH, ETB Quality Criteria, ESSEN Learning Model, BAOL Quality Mark for learning centres, DESIRE-Development of a European Service for Information on Research and Education, QAA Code of Practice, EQUIS Model Excellence Model, EFQM Excellence Model/QAA, Nacional Grid for Learning (NGfL), ISO 9000, Education for Performance Excellence, Survey of process oriented approaches in Germany, Erlangen Catalog). Prilokom izbora i primjene vlastitog koncepta osiguranja kvaliteta akademske institucije su se dugo suočavale sa brojnom problemima i nejasnoćama. Istraživanja su pokazala da je jedini i logičan put osiguranja kvaliteta u akademskim institucijama moguć kroz proces koji se odvija u četiri koraka. Početni korak je akreditacija programa prema postojećem stanju sistema kvaliteta koji je nacionalna ili strukovna specifičnost. U drugom koraku institucija treba da nastavi sa izgradnom sistema prema jasno i cjelovito propisanim zahtjevima standarda koji ustvari definišu i sadržajne elemente sistema osiguranja kvaliteta (sadržano u standardu ISO 9000). Trećim korakom institucionalno se postupno integrišu drugi specifični zahtjevi za sistem upravljanja, a cjelokupni proces u četvrtom koraku terba da završi objedinjavanjem svih zahtjeva i programa u nekom od modela izvrsnosti.[1]

Razvijanje i evaluiranje kvaliteta obrazovanja privlači sve više pažnje, ne samo u zemljama Evropske unije već širom svijeta. U Evropi su aktivna eksperimentisanja i razvijanje strategija različitih tehnika kontrole kvaliteta. Evropska unija i OECD su ojačali ovaj trend svojim vlastitim pozivom na nove strukture i nove pristupe osiguravanju kvaliteta. 

Kvalitet obrazovanja se može definisati različitim pristupima koji su sasvim usko povezani sa trendovima u istraživanjima pedagogije i obrazovanja tokom proteklih destljeća. David Garvin je definisao pet pristupa za razumijevanje sadržaja koje nosi termin kvalitet – koji treba postati imperativ svakog razvijenog društvenog (pod tim se podrazumijeva da treba postati imperativ svakog obrazovnog sistema na svim nivoima). 

- Kvalitet kao prirodno savršenstvo, jednostavno, kao najbolje. Ovo implicira da se može shvatiti jedino upoređivanjem sa predmetima koji daju na vidjelo svoje karakteristike. Ovo je transcendentalni ili filozofski pristup. 

- Kvalitet zasnovan na mjerljivim atributima. Ovo implicira na to da se kavalitet može mjeriti i mogao bi se definisati kao produkt zasnovan na pristupu. 

- Pristup baziran na manufakturi koji znači da se kavalitet razumijeva kao potvrđivanje zahtjeva. 

- Odnos učinak / cijena. Ovo se mnogo koristi u industriji i biznisu, a može se nazvati i pristupom na bazi vrijednosti. 

- Pristup na bazi korisnik - klijent. 

Ove definicije sa pristupom kvalitetu sa različitih stanovišta, međutim nisu kontradiktorne. U devedesetim godinama, centralni pristupi bili su zasnovani na bazi klijenta, tržišta (a costomer-based, marked based approach) pri čemu prva od ovih definicija predstavlja tradicionalnu viziju obrazovanja.

Karakteristika za ove trendove je činjenica da oni otkrivaju jasno različite trendove u kulturama menadžmenta koji su jedan za drugim jako naslonjeni na politiku obrazovanja koja se odvija unutar administracije. 

Bez obzira na stanovište, pažnja se može fokusirati na različite dijelove obrazovanja kao što su učenje, izvođenje nastave, efikasnosti u promovisanju kohezije ili sprečavanju deprivacije, ekonomska efikasnost u obrazovanju, ili menadžment. 

Bitno za koncept kvaliteta je iznalaženje atributa koji pomažu da se razjasni prikladnost i kompatibilnost ciljeva obrazovne aktivnosti i preduzetih mjera, te korespondentnost zadatih ciljeva i učinka koji je postignut. 

Navedeni pristupi su generisali različite metode za definisanje i evaluaciju kvaliteta, koji su već korišteni i koriste se u definisanju kvaliteta obrazovanja. Najpoznatiji instrument za definisanje kavaliteta su tehnike zasnovane na različitim preporukama rangiranja ili standardima (npr. Standard ISO 9000). Postoji nekoliko verzija tehnika zasnovanih na pristupu na osnovu klijenta (the customer - based approach) npr. menadžment totalnog kvaliteta ( Total Quality Menagement ). 

Nekoliko zemalja je sa promjenljivim uspjehom razvilo različite aplikacije zasnivajući ih na ovim tehnikama. Kriteriji za dodjeljivanje evropskog kvaliteta su javno objavljeni tek nedavno i koriste se za evaluaciju aktivnosti organizacija na način koji je čak primjenjljiv i na pružanje javnih usluga.

Poboljšani sistem kvaliteta obrazovanja 

Sistem se sastoji od: 

1. Poboljšanih koncepata „kvaliteta obrazovanja“ (adukcation quality) te boljih umijeća/vještina personala (skils) u razvoju kvaliteta (Spoznaje kvaliteta/Quality conscousness). 

2. Poboljšanog upravljanja kvalitetom obrazovanja i vođenja implementacije sistema kvaliteta obrazovanja (Upravljanja kvalitetom/Quality menagement) 

3. Poboljšanog monitoringa kvaliteta obrazovnog sistema i učinaka / ishoda 

(Monitoringa kvaliteta/Quality monitoring). 

4.Poboljšanih profesionalnih kompetencija i kapaciteta u obuci / treningu za razvoj kvaliteta obrazovanja ( Kapaciteta obuka / treninga za kvalitet /Quality training capacity).

5. Poboljšanog korišćenja informacija, uključujući dokumentaciju i iskustva 

razglašavanja (Upravljanje informacijama /Information menagement). 

6. Poboljšanja procedura finansiranja obrazovanja koje promoviše kvalitet putem preporuka izdatih od strane Ekonomske savjetodavne grupe /The Economic Advisory Group - (Upravljanje kvalitetom finansija / Financial quality menagement). 

Principi savremenih sistema EU za upravljanje kvalitetom 

Principi savremenih sistema Evropske unije za upravljanje kvalitetom stavljaju naglasak na: 

- orjentaciju klijent / tržište, 

- odgovornost uprave na osiguranju kvaliteta, 

- inoviranost personala, 

- predstavljanje pristupa procesu, 

- sistematičan pristup u upravljanju, 

- donošenje odluka zasnovano na činjenicama, 

- relacije zasnovane na međusobnim dobicima, 

- stalna / kontinuirana poboljšanja. 

Set standarda EU za upravljanje kvalitetom (menadžment kvaliteta) obuhvata grupu normi kojima se definišu zahtjevi sistema za upravljanje kvalitetom, koji je orjentisan prema klijentu. Odgovaranje ovim normama dokazuje spremnost da se razvije i ponudi proizvod / usluga, pri čemu se u obzir uzima izbjegavanje greške i obezbjeđivanje stalnog poboljšanja.

Osiguranje kvaliteta 

U većini zemalja Evropske unije obrazovne institucije su stekle više autonomije te su nadležne, odnosno odgovorne za kvalitet obrazovanja koje obezbjeđuju. Organi vlasti, koji predstavljaju opšte interese građana, često preduzimaju akcije da bi se stimulisalo osiguranje kvaliteta u obrazovnim institucijama, promovišući procedure i pokušavajući da kreiraju uslove za produktivan rad. 

Centralno pitanje politike kvaliteta je da se razvija sistem osiguranja kvaliteta i sistem poboljšanja kvaliteta zasnovan na njima. Termin osiguranja kvaliteta (Qualityassurance) može se ovde upotrebljavati u vezi sa svim politikama, procesima i akcijama javnih vlasti preko kojih se, na državnom nivou, kvalitet obrazovanja podržava i razvija. Glavni cilj sistema osiguranja državnog / nacionalnog kvaliteta je da pribavi informacije i shvatanje o tome kako funkcioniše obrazovanje, kakvi su rezultati i kako se može poboljšati, te preuzeti odgovornost za kreiranje povoljnih uslova po pitanju kvaliteta. 

Drugi jednako važan cilj je da se pruži prilika obrazovnim institucijama da obračunaju svojim zajednicama rad koji su obavili i korišćenje javnih resursa koji su obezbjeđeni. Osiguranje kvaliteta u istinski kvalitetnom radu se fokusira na suštinski proces aktivnosti. 

S ciljem da se proizvede stvarna korist za razvoj bitno je da je razvoj kvaliteta usmjeren na stvari koje su relevantne za obrazovanje, na podržavanje suštine procesa. Srž politike kvaliteta obrazovanja treba biti očuvanje uslova za učenje. 

Najbitnije stvari za kvalitet obrazovanja su : 

1. ciljevi obrazovanja, nivo kompetencija i kurikularni NPP, 

2. ambijent za učenje, kompetencije nastavnog osoblja i efikasnost radne prakse u okvirima zajednice,

3. nezavisna evaluacija efikasnosti obrazovanja i rezultata učenja,

4. funkcionalni upravljački sistem obrazovanja i dovoljno finansijskih resursa. 

Definiciju krajnjeg kvaliteta obrazovanja mogu odrediti korisnici obrazovnih usluga, opunomoćene strane, javne vlasti, davaoci obrazovanja, organizacije tržišta rada, ljudi iz poslovnog života, istraživači na osnovu njihovih ocjena i mišljenja. Idealni ishod u kreiranju politike kvaliteta može se postići provođenjem rasprava u jednakom partnerstvu između strana kojih treba biti što je moguće više.

Osiguranje kvaliteta ambijenta za učenje 

Funkcionalan ambijent za učenje može se posmatrati sa nivoa obrazovnog sistema i obrazovne institucije. Na državnom/nacionalnom nivou finansijska i nacionalna funkcionalnost sistema zahtijeva konstantni monitoring kako bi sistem odgovarao zahtjevima klijenata. Na niovu obrazovne institucije najvažniji je dio na strani ljudskih resursa. Savremeni proces izvođenja nastave, kojim se dobro upravlja i koji sadrži svijest o potrebama, fazi i resursima učenika / studenata je vitalna podrška razvoju intelektualnih vještina učenika / studenta. Ovo zahtijeva da nastavnik ide u korak s vremenom u kome živi i da je aktivan sudionik u društvu, da u radu i obrazovanju koristi nove raspoložive instrumente za pribavljanje informacija, informacionih tehnologija i drugih oblika elektronske komunikacije. 

Potreba za integrisanjem obrazovanja nastavnika u kvalitet obrazovanja je evidentna u raspravi posljednjih godina. U izvještaju “Kretanje ka društvu koje uči“ / Moving Towards a Learning Society/, pisci su istakli jedno veoma dobro pitanje - Kako se neko može nadati da ima visok kvalitet osnovnog obrazovanja ukoliko kvalitet nije primarni cilj obuke nastavnika?- U raspravi iznose da ako je obuka nastavnika efikasna, trebala bi imati značajnije efekte na nastvnike tako da nastavnici ponovo imaju uticaj na život škole, što znači kako na kulturu škole i učenje studenata / učenika i isto tako na sve druge forme društva kao što su demokratija, pravda i ljudska prava. Opširan izvještaj o potrebama nastavnika za kontinuiranim obrazovanjem je pokazao da nastavnici trebaju da drže korak sa vremenom u kojem žive i trebaju kontinuirano obrazovanje ne samo zbog promjena koje proizilaze iz administrativnih reformi nego i zbog usavršavanja svog znanja iz domena vlastitog predmeta. Po mišljenju nastavnika, kontinuirano obrazovanje je naročito značajno kada se zasniva i teoretskom znanju i znanju iz prakse. 

Uloga direktora škole u kreiranju radne kulture i atmosfere u školi je centralna i nezaobilazna. U razvijanju kvaliteta obrazovanja upravljačka kompetencija direktora škole je ta koja se naročito razlikuje od svih drugih, stoga, posebnu pažnju treba pokloniti kvalitetu obrazovanja direktora škola. Visok standard u opremanju ambijenta za učenja je bitan prilikom postavljanja moderne informacione tehnologije i drugih instrumenata neophodnih za učenike. Obrazovne institucije bi trebale biti estetski privlačne i prijatne zbog činjenice da će učenici u njima provoditi znatan dio svog vremena.

U izgradnji školskih objekata u budućnosti treba više pažnje obratiti na rastući obim saradnje između obrazovnih institucija i drugih zainteresovanih strana. Prikladnost didaktičkog materijala za izvođenje nastave, društvena i naučna relevantnost su od centralnog značaja za uspjeh obrazovanja. Kvalitet materijala treba uzeti u ozbiljno razmatranje, pošto se ne očekuje samo printani materijal, već se materijal dobija preko različitih elektronskih izvora. Nastavni materijal ima centralno mjesto kada djeca i mladi ljudi formiraju svoje vizije o svijetu. 

Razvijanje ambijenta za učenje, da bi se zadovoljile potrebe današnjice, nameće da se posebna pažnja treba da poklanja školovanju nastavnika i kontinuiranoj edukaciji direktora škola na različitim sektorima i nivoima obrazovanja. Zahtjevi za modernim medijima i različitim metodama izvođenja nastave bi trebalo da se uzmu u obzir u izgradnji i renoviranju obrazovnih institucija. Raznolikost i savremenost nastavnih materijala su jako bitni za razvojni kvalitet. Odgovornost je na Resornom ministarstvu da obezbijedi što povoljnije uslove i obezbjede finansijske resurse za osiguranje kvaliteta obrazovanja.

Upravljanje resursima, kvalitetom personala 

Putem saradnje sa organizacijama klijenata i drugih institucija radni ambijent bi trebao garantovati da: 

- Kurikularni NPP budu uvijek ažurirani, znači što bliže praksi i davanju odgovora na zahtjeve ekonomije / privrede. 

- Uzimaju se u obzir specifični zahtjevi i potrebe klijenata. 

- Rezultati i informacije stižu od klijenata tačno na vrijeme (kajzen pristup i metode). Kaizen treba da vodi zaposlene (i ostale stakeholdere) prema osjećaju zajedništva u radnoj sredini (ili u kompletnom obrazovnom sistemu). 

Bliski radni odnosi sa organizacijama klijenata moraju biti uspostavljeni. Pretpostavljaju se permanentne lične diskusije sa učesnicima i predstavnicima klijenata.

Kvalitet sistema upravljanja u obrazovanju i konkurencija osoblja 

Funkcionisanje upravljačkog sistema obrazovanja bitno je za vođenje politike kvaliteta. Administracija bi trebala biti moderna i imati dobar kvalitet usluga. Upravljanje finansijskim resursima bi trebalo biti bazirano na ciljevima koji su postavljeni obrazovanju, a monitoring korištenja resursa treba biti javan. 

Osiguranje kvaliteta cijele oblasti obrazovanja nameće fokusiranje na zahtjeve u pogledu kompetencija osoblja. Politika kvaliteta bi trebala specifikovati osnovne kvalifikacije za personal s akcentom na pripremnom radu da bi se osigurao kvalitet personala u oblasti obrazovanja. 

U evaluiranju radnog procesa u oblasti obrazovanja, glavna odlika kvaliteta koja postaje naglašena je sposobnost personala da stupi u dijalog sa političkim donosiocima odluka i različitim akterima, naročito u vezi definisanja ciljeva obrazovanja i korištenja informacija o evaluaciji u pripremanju političkih odluka. 

Kompetencija nastavnika, direktora škola i personala u administraciji je centralni faktor kvaliteta obrazovanja. Statuti bi trebali podržati implementaciju principa jednakosti obrazovanja. Efikasnost i koherencija sistema upravljanja moraju biti pod aktivnim monitoringom. Finansijski resursi za obrazovanje trebaju biti raspoređeni na takav način da podržavaju realizaciju ciljeva obrazovanja na najbolji mogući način. 

Slijedi opis oblasti u kojima je naročito potrebna evropska saradnja na razvijanju metoda (pr)ocjenjivanja. 

Vještine učenja - kako učiti / Learning to learn skills 

Evaluacija vještine učenja - kako učiti, fokusira pažnju na bitnu vještinu koja se ne može produkovati na studijama nekog odvojenog predmeta ili studijskog kursa: sposobnost da se stekne, stavi u proces i usvoji novi dio znanja. Ovaj predmet je zanemarivan i u evaluaciji i u istraživanjima ali je voma važan. Učenikovo samopouzdanje i pozitivna slika o samom sebi, kao o osobi koja uči, bitne su osnove za evaluaciju. Evaluacija vještina učenja je usmjerena prema svim nivoima obrazovanja.

Evaluacija se mora mora fokusirati na to koja je vrsta slike o samom sebi koju učenici imaju, koju vrstu motivacije imaju, koje vrste vještina imaju za rješavanje problema, obradu informacija i koje vrste inicijative imaju kao osobe koje uče. 

Evropska saradnja u ovoj oblasti je započeta putem inicijative projekta Sokrates 3.1., koordinirane od strane Finske, pri čemu je finski set testova primjenjen i u drugim zemljama Evropske unije. 

Komunikaciоnе vještine 

Komunikacione vještine su veoma važan dio savremenog obrazovanja na svim nivoima. U pogledu vještina koje se ostvaruju, predmeti evaluacije uključuju vještine u vizuelnoj, oralnoj i pisanoj komunikaciji, kao i vještine interakcije i pregovaranja, kooperativne vještine i sposobnost da se koristi nova informaciona i komunikaciona tehnologija. 

Motivacija za doživotno obrazovanje 

Motivacija za doživotno učenje je jedna od najbitnijih stvari kad se vrši evaluacija efikasnosti obrazovanja. Posredstvom obrazovanja pojedincu se mora dati pozitivan stav prema značaju obrazovanja i mijenjanju svijeta. Pozitivan stav prema učenju bi trebao biti za vrijeme obrazovanja, usvojen tako dobro da, bez obzira na starosnu dob i nivo na kojem se startuje, učenici trebaju biti zainteresovani da uče nove stvari i stiču vještine koje podržavaju njihovo vlastito napredovanje. Cilj je da tokom svog obrazovanja učenici steknu, osim sposobnosti da se sami prilagode promjenama, takođe i želju da kontinuirano napreduju na svom životnom putu.[2]

Međunarodna iskustva u obezbjeđivanju kvaliteta obrazovanja 

Naš obrazovni sistem je otvoren za iskustva onih sisitema koji u obezbjeđivanju kvaliteta imaju dužu tradiciju i pozitivne rezultate. Osnovu politike obezbjeđivanja kvaliteta u EU čini samovrednovanje. U evropskim i drugim zemljama postupak samovrednovanja, uz spoljašnje vrednovanje, prihvaćen je kao najefikasniji mehanizam za unapređenje kvaliteta rada u školi. Navest ćemo iskustva nekih zemalja koje razrađuju ili već imaju razrađenu proceduru samovrednovanja. 

Pedagoški standardi i opšti normativi za osnovno vaspitanja i obrazovanje[3]

Pedagoške standarde i opšte normative za osnovno vaspitanje i obrazovanje i normative radnog prostora, opreme, nastavnih sredstava i učila po predmetima za osnovnu školu usvaja Narodna skupština na prijedlog resornog Ministarstva, koji moraju biti usklađeni sa evropskim i svjetskim standardima u toj oblasti. 

Radi osiguranja odgovarajućih pedagoških i materijalnih uslova u svim osnovnim školama na području RS, u skladu sa Zakonom utvrđeni su Pedagoški standardi i opšti normativi za osnovno vaspitanje i obrazovanje (u daljnjem tekstu Standardi) i Normativi radnog prostora, opreme, nastavnih sredstava i učila po predmetima za osnovnu školu (u daljnjem tekstu Normativi) kao zajednička osnova u osiguranju osnovnih uslova za vaspitno-obrazovni rad i uspješno ostvarivanje ciljeva i zadataka osnovne škole, obrazovnih ustanova, centara, zavoda i dječijih domova. 

Standardima se svim učenicima i nastavnicima osigurava jednaka polazna osnova za razvoj sposobnosti učenika, što s drugim relevantnim aktima služi kao osnov za utvrđivanje ekonomske cijene odgojno-obrazovnog rada. Prilikom izrade Standarda naglasak je stavljen na elemente naučne spoznaje, potrebe učenika i društveno opredjeljenje, pri čemu osnovno obrazovanje čini temelj cjelokupnog vaspitno-obrazovnog sistema. S reformom cjelokupnog vaspitno-obrazovnog sistema i intencijom približavanja i usklađivanja s evropskim i svjetskim odgojno-obrazovnim tokovima doprinosi usmjeravanju djelatnosti/aktivnosti na putu ka priznavanju i nostrifikaciji našeg svjedočanstva u Evropi i svijetu. Oblici organizovanog rada, na humanizmu i etici zasnovanom stručnom radu, predstavljaju odgovor na potrebe učenika ovog uzrasta, daju rezultate i pružaju smjernice za daljnje obrazovanje i samoobrazovanje. Namjera je da se osavremeni i potakne nastavni proces u cjelini i udovolji zahtjevima nastavnih planova i programa pojedinih predmeta. Uvodi se primjena, i propisuju uslovi za realizaciju svih vidova nastave koju nameću savremena pedagoška nauka i praksa. Promjena se ogleda u individualiziranoj nastavi s manjim brojem učenika u odjeljenju, odnosno grupi s kojom se radi, radu s nadarenim učenicima, djecom/učenicima s posebnim potrebama u obrazovanju, u kulturnoj i društvenoj djelatnosti, kao i većoj saradnji učenika i nastavnika.

Standardima se utvrđuju zajednički kriterijumi:

1.elementi razvijenosti – broj odjeljenja i grupa, 

2. školski prostor, 

3. oprema i nastavna sredstva, 

4. broj učenika u odjeljenju i grupi, 

5. broj i struktura nastavnog kadra, stručnih saradnika, asistenata u odjeljenju / grupi i odgajatelja, 

6. broj i struktura rukovodnog osoblja,

7. broj i struktura administrativno-finansijskog osoblja,

8. broj i struktura pomoćnog i tehničkog osoblja, 

9. učenički standard,

10. slobodne aktivnosti učenika,

11. društvena i kulturna djelatnost vaspitno-obrazovnih ustanova i

12. normativi radnog prostora, opreme, nastavnih sredstava i učila po predmetima za osnovnu školu. 

Učenicima i zaposlenicima koji ne mogu obavljati svakodnevne aktivnosti i potrebe bez korištenja specijalnih tehničkih pomagala ili ostvarivati komunikaciju bez upotrebe specijalne tehnike u skladu s njihovim potrebama, osigurava se opremanje objekata u skladu s važećim zakonom. Minimum koji se mora osigurati / zadovoljiti je neometan pristup svim etažama i prostorima vaspitno-obrazovne ustanove i potrebama korisnika prilagođen sanitarni čvor.

Standardi se obavezno i u potpunosti primjenjuju pri izgradnji novih školskih objekata, odnosno verifikaciji novih škola, a u ranije izgrađenim objektima i verifikovanim školama dostizat će se postepeno i to od dana donošenja za: 

- kadrovski, najkasnije za godinu dana,

- opšte nastavna sredstva, prevoz učenika i sredstva za tekuće održavanje, najkasnije za godinu dana, 

- opremu, nastavna sredstva i učila po predmetima, najkasnije za pet godina i

- investiciona sredstva za pet godina. 

Školski prostor i namještaj za muzičke i specijalne osnovne škole, obrazovne ustanove, centre, zavode i dječije domove utvrdiće se posebnim normativima.


Objavljeno 14.aprila 2014.

Primjeri dobre prakse[1]

Japan[2]

Današnji japanski školski sistem nastao je nakon Drugog svetskog rata (između 1947. i 1950. godine), koristeći model iz SAD kao generalni okvir. On podrazumijeva institucije predškolskog vaspitanja, devet godina obaveznog obrazovanja: šest godina osnovne škole, 3 godine niže srednje škole i opciono 3 godine višeg srednjeg obrazovanja, kao i 4 godine univerzitetskog obrazovanja.

U prvih devet godina školovanja 99.9% japanske djece odgovarajućeg uzrasta pohađa javne ili privatne škole. Čak 94% učenika niže srednje škole upisuje i pohađa višu srednju školu što je impozantan podatak, naročito ako se uzme u obzir činjenica da ova brojka stabilno stoji već više od decenije.

Izuzev ovih "redovnih" škola postoje i specijalne škole tj. koristi se pojam specijalnog obrazovanja. Specijalno obrazovanje namenjeno je djeci sa posebnim potrebama, a osnovni cilj ovih ustanova je da razviju sposobnosti ove djece, pomognu im da savladaju svoje nedostatke i integrišu u društvo. Specijalno obrazovanje se sastoji od specijalnih škola (za slijepu, gluvu djecu i djecu sa drugim vrstama hendikepa – veliki broj djece je rođen sa hendikepom zbog uticaja radijacije), specijalnih razreda i dodatnih kurseva. Ove škole su posebno opremljene kako materijalno tako i u kadrovskoj strukturi, a sve prema mogućnostima, potrebama i ekstenzijom njihovih nedostataka. Na svim nivoima obrazovanja postoje adekvatne specijalne škole, od predškolskog do visoko školskog obrazovanja.

Za generalnu diskusiju o japanskom sistemu obrazovanja potrebno je postaviti škole u jedan širi socijalni kontekst. Ministarstvo za obrazovanje nauku, sport i kulturu (Monbusho) nema direktne ingerencije nad školama već samo propisuje generalni okvir tj. kurikulum. Na regionalnom nivou svako administrativno područje ili urbani okrug ima svoj odbor za obrazovanje. Pod direktnom upravom ovih odbora mogu biti osnovne, niže i više srednje škole.

U pogledu osoblja, japanske škole "vode" nastavnici. Administrativne dužnosti su raspoređene između starijih po dužnosti nastavnika kroz sistem obaveza koje obuhvataju sve školske funkcije.

Ovo predstavlja generalni okvir kako danas izgleda japanski školski sistem.

OSNOVNA ŠKOLA (SHO GAKKO)

Osnovna škola traje šest godina tj. od šeste do dvaneste godine života i predstavlja dio obaveznog obrazovanja. Postoje javne i privatne osnovne škole. Obrazovanje u javnim osnovnim školama je besplatno, a roditelji moraju da djeci obezbjede uniformu, set za matematiku i kaligrafski set. Na opštinskom području postoji samo jedna javna škola. Osnovno školski kurikulum podjeljen je u tri glavne kategorije: osnovni predmeti, moralno obrazovanje i specijalne aktivnosti. Devet osnovnih predmeta su: japanski jezik, socijalne nauke, aritmetika, prirodne nauke, nauke o životnoj sredini, muzička kultura, umjetnost i rukotvorine, domaćinstvo i fizičko obrazovanje. Kurikulum za osnovnu školu obezbjeđuje dosta vremena za muziku, umjetnost i fizičku rekreaciju. Specijalne aktivnosti igraju veliku ulogu u obrazovanju kao i aktivnosti izvan kurikuluma (klubovi, takmičenja, festivali). Fizički aspekt obrazovanja ne smije biti zanemaren, jer zdrav i fizički aktivan život ispunjuje pojedinca i omogućuje mu preduslove za normalan psihički, tj. intelektualni razvoj. Cilj nastave fizičkog obrazovanja je da kultiviše sposobnosti učenika za bavljenjem određenim sportom (ka kojem učenik pokazuje najviše sklonosti i predispozicija) kao i da izbalansira mentalni i fizički razvoj koji moraju pratiti jedan drugi. Monbusho pruža pomoć nastavnicima fizičkog obrazovanja kroz različite udžbenike, pokazni materijal i audio-vizuelna pomagala za sportove kao što su plivanje, kendo, džudo, ples itd.

Osnovna škola obavezna je da obezbjedi učenicima "zvaničan kurikulum" kroz šest godina osnovnog obrazovanja. Postojanjem koncepta o jedinstvenom kurikulumu Monbusho ne dozvoljava "iskakanje iz koloseka" učenicima u posebne grupe na osnovu njihovih mogućnosti. Jedini izuzetak su učenici sa posebnim potrebama tako da u Japanu ne postoje škole za darovite učenike što predstavlja ozbiljan nedostatak ovog školskog sistema.

Zvanična godina u osnovnoj školi traje 35 nedelja. Svaki čas traje 45 minuta sa desetominutnom pauzom između većine njih. Fond časova se svake godine povećava sa svakim razredom (u prvom je 850, trećem 980 a do šestog razreda čak 1.015 časova na godišnjem nivou). Tipičan školski dan počinje oko 08:30 i završava se oko 15:50. Uobičajeno je da u japanskim školama učenici sami čiste svoje učionice na kraju svakog dana. Tradicionalno, učenici idu po pola dana (do 12:30h) u školu svake druge i četvrte subote u mjesecu.

Školska godina u japanskim osnovnim i nižim srednjim školama podjeljena je na tri tromjesečja: prvo od aprila do jula, drugo od septembra do decembra i treće od januara do marta. Što se školskih raspusta, tj. odmora tiče, postoje ljetnji (od kraja jula do određenog datuma u avgustu) i zimski (od kraja decembra do prvih dana januara) raspusti.

TESTIRANJE

Pošto ne postoji prijemni ispit za upis u javne niže srednje škole osnovno školsko obrazovanje u Japanu stoga nije usmjereno na testiranje (u smislu priprema za prijemni ispit). Ipak, nastavnici često testiraju djecu odnosno njihovo znanje. Svrha ovih testova je evaluacija učenika i efektivnost samog obrazovanja. Testove daju nastavnici svakih 4 do 6 nedjelja i učenicima je dozvoljeno vrijeme od 40 minuta da ih završe. Ocjene koje se dobijaju su A,B ili C i one se koriste da bi se izračunala semestralna ocjena.

Takođe se koristi standardizovani test inteligencije (IQ test) u japanskim školama. Testovi se daju učenicima u drugom, četvrtom i šestom razredu. Svrha testova inteligencije je da se utvrdi korelacija između kalendarskog i mentalnog uzrasta učenika. Ovo je jedina svrha testova inteligenije, a rezultati se ne saopštavaju roditeljima.

SJENKE OBRAZOVANJA

Japan podržava široki spektar akademskih institucija izvan regularnog školskog sistema. Ova gusta šema se sastoji iz kućnih tutora, odgovarajućih kurseva, juku, privatne škole dodatne nastave i škole za pripremanje ispita (yobiko ). Ove dodatne školske forme obrazovanja su opisane kao "sjenke obrazovanja" zato što njihov kurikulum ima tendenciju da zasjeni kurikulum ponuđen u javnim škole. Većina ovih formi obrazovanja su kolektivno poznate kao juku. Postoje dva glavna tipa juku-a :

• individualno obogaćeni kursevi i

• akademski juku

Akademski juku je dalje podjeljen na dopunski juku koga čine učenici kojima je potrebna pomoć i dodatni juku koga čine učenici koji se pripremaju za prijemne ispite.

Škotska

U Škotskoj postoji priručnik koji pomaže školama da vrše samovrednovanje i koji sadrži detaljno razrađen sistem pokazatelja kvaliteta grupisanih u sedam ključnih oblasti. Nacionalno prihvaćen skup pokazatelja kvaliteta koriste škole prilikom samovrednovanja, ali i inspekcija za obezbjeđivanje kvaliteta prilikom spoljašnjeg vrednovanja. Na osnovu rezultata samovrednovanja, škole u Škotskoj izrađuju Školski razvojni plan i objavljuju izvještaje.

Engleska

U Engleskoj je praksa samovrednovanja široko rasprostranjena. Škole moraju imati definisanu razvojnu strategiju koja se temelji na samovrednovanju. Redovno se publikuju rezultati rada i samovrednovanja u godišnjim izvještajima koji su prvenstveno namijenjeni roditeljima. Škole kontinuirano prate i vrednuju svoj rad između godišnjih inspekcijskih pregleda.

Holandija

Škole u Holandiji imaju zakonsku obavezu da razvijaju unutrašnju politiku unapređivanja i obezbjeđivanja kvaliteta. Zakonom o superviziji utvrđeno je da inspekcija mora da koristi podatke dobijene na osnovu samovrednovanja škole kao polaznu osnovu za spoljašnje vrednovanje škole. Pošto je razvijeno nacionalno testiranje, ključni aspekt samovrednovanja je određen uspjehom učenika na nacionalnim testovima postignuća. Upravo zbog odnosa između samovrednovanja i inspekcije, kao i zbog činjenice da je obezbjeđivanje kvaliteta ključna oblast inspekcijskog nadzora, gotovo sve škole su započele proces samovrednovanja.

Slovenija

U Sloveniji koncept samovrednovanja škole još je u procesu oblikovanja i provjeravanja. Započeti su poslovi na uspostavljanju mehanizma, aktivnosti i mjera koje omogućavaju očuvanje postojećih kvaliteta i povećanje kvaliteta na područjima sa slabijim rezultatima. Projekat „Plavo oko“ bavio se ustanovljavanjem i osiguravanjem kvaliteta u vaspitanju i obrazovanju. U okviru posebnog projekta školovanja kvalitetnog nastavnog kadra, ekspertska grupa utvrdila početnu teorijsku paradigmu, a zatim empirijskim istraživanjem identifikovala pet područja sa čak trideset sedam kompetencija nastavnika (primarnih standarda kvaliteta za izvođenje kvalitetne nastave). Prema navodima C. Peklaja (Peklaj, 2008:171-188) to su:

a) efikasno podučavanje (znanje i razumijevanje predmeta koji predaje, osposobljenost za prenošenje stručno-predmetnih sadržaja, poznavanje razvoja učenika i zakonitostima procesa učenja, poznavanje pedagoške teorije i didaktičkih zakonitosti, osposobljenost za planiranje, izvođenje i vrednovanje procesa učenja; poznavanje normativnih osnova vaspitanja i obrazovanja, osposobljenost za povezivanje ciljeva, sadržaja, nastavnih pristupa i razvoja učenika; osposobljenost za efikasno planiranje, organizovanje i izvođenje nastavnih aktivnosti; primjena nastavnih metoda i strategija koje podstiču na razumijevanje, upotrebu i razvijanje novih znanja; korištenje interaktivnih metoda, podsticanje aktivnog i samostalnog učenja, podsticanje učenika na projekatski i istraživački rad, podsticanje aktivnosti na povezivanju predmeta i grupnog rada sa drugim nastavnicima).

b) opšte obrazovanje (metodi za podsticanje motivacije u različitim oblastima učenja, razvoj strategije učenje učenja, podsticanje fleksibilnosti i istrajnosti i sposobnost samovrednovanja, razvoj informatičke pismenosti (IKT), vještine komuniciranja i socijalne vještine).

c) upravljanje i komunikacija (dobra komunikacija sa učenicima, sposobnost dogovaranja sa učenicima (formiranje zajednice sa učenicima), formiranje podsticajnog okruženja, postavljanje jasnih pravila ponašanja i discipline, uspješno suočavanje sa neprimjerenim ponašanjima, agresivnošću i konfliktima; jednakost prema svim učenicima i primjerenost rada prema individualnosti učenika, prepoznavanje učenika sa posebnim potrebama).

d) provjeravanje i ocjenjivanje znanja i napretka učenika (formiranje i primjenjivanje kriterijuma ocjenjivanja, korišćenje različitih načina praćenja i provjeravanje napretka svakog učenika, korištenje različitih načina ocjenjivanja i saopštavanja rezultata, praćenje i vrednovanje napretka učenika na području usvajanja strategija učenja, socijalnih vještina, čitalačke i informatičke pismenosti; informisanje roditelja o napretku učenika).

e) šire profesionalne kompetencije (pozitivan odnos prema učenicima, poštovanje socijalnog, kulturnog, jezičkog i religioznog porijekla; vjera u sposobnosti učenika, poštovanje etičkih načela i zakonske regulative, planiranje, praćenje, vrednovanje i uređenje svog profesionalnog razvoja; podsticanje pozitivnih vrijednosti, stavova i ponašanja učenika; uspješnost u komuniciranju i saradnji sa roditeljima, saradnja sa drugim nastavnicima i pedagoškim saradnicima, učešće i saradnja u raznim aktivnostima u okruženju, podsticanje otvorenosti prema drugim kulturama, vrijednostima, ljudima i narodima).

Austrija

Samovrednovanje u austrijskim školama dio je šireg koncepta „Curriculum 99“ koji školama dopušta veći stepen slobode u planiranju, ali traži i viši stepen odgovornosti za kvalitet obrazovanja. Svaka škola mora da donese razvojni program, koji služi kao okvir za samovrednovanje. Pozitivni rezultati u procesu samovrednovanja i njegovi efekti podstiču na razmišljanje o uvođenju obaveza za sve škole.[3]

Hrvatska

U Hrvatskoj, slično kao i u Sloveniji, započet je posao na uvođenju samovrednovanja radi unapređivanja kvaliteta obrazovanja. Sproveden je projekat „ Samovrednovanje škola u funkciji unapređivanja kvaliteta obrazovanja“ koji se sprovodio u nekoliko osnovnih i srednjih škola. Rezultati služe za širenje samovrednovanja u hrvatskim školama. Hrvatska je, takođe među prvim zemljama u Evropi provela projekat „ Kvalitetna škola „ dr. Williama Glassera, u više od 150 osnovnih i srednjih škola ovaj projekat je uspješno završen.

Finska[4]

Školovanje je besplatno i obavezno od 7 do 16 godina. U Finskoj više od 99,2 % djece završi obavezno osnovno školsko obrazovanje, gotovo 90 % ih stekne diplomu srednje škole, više od polovine mladih Finaca ima magistraturu, dok većina odraslih učestvuje u nekoj aktivnosti čitavog života. Zaključak: učenje je hobi broj jedan u Finskoj !

Obrazovanje služi svima nezavisno od njihovog mjesta stanovanja, maternjeg jezika, društveno-ekonomskog statusa ili ličnih mogućnosti. U dobrim obrazovnim sistemima, učenici dobro savlađuju ono što se od njih očekuje. Upravo je to bio glavni motiv zbog koje je uveden Program međunarodnog procjenjivanja znanja i vještina učenika, PISA (OECD-a). Od uvođenja PISA studije 2000. godine, Finska je rangirana na sam vrh kao zemlja u kojoj se najbolje uči.

U Finskoj vlada plaća sve troškove obrazovanja. Udio privatnog novaca u ukupnim troškovima obrazovanja je manji od 2,5 %. Finski obrazovni sistem je, među svim zemljama, ekonomski najdjelotvorniji: novac poreskih obveznika se mudro troši.
Hiljade stručnjaka iz cijeloga svijeta posjećuju Finsku kako bi naučili jedno: šta finski obrazovni sistem čini toliko boljim od ostalih? Istina je da Finska ima neke specifičnosti koje se mogu povezati s tim povoljnim obrazovnim uslovima.

Teško je imenovati jedan ili dva razloga zašto je Finska toliko dobra u području obrazovanja. Postoje tri sistemske odlike koje su odigrale važne uloge u dobro izvedenom sistemu obrazovanja u Finskoj. Još od vremena kad je ustanovljena prva finska javna škola 1866., glavni princip obrazovanja je da sva djeca u školama imaju isti kurikulum i pedagogiju.

Obaveznih devet godina školovanja uvedeno je početkom 70-ih kad je i stvoren aktuelni školski sistem u Finskoj. Ideja cjelokupnosti, inkluzije i holističkog pogleda na lični razvoj temeljne su vrijednosti koje stoje iza finskog obrazovanja dan-danas. Javna posvećenost ideji dobre škole za svu djecu bila je decenijama zvijezda vodilja obrazovnih politika. Vlade i ministri su se mijenjali, ali san je ostajao. To je ključni dio te finske tajne.

Nemoguće je imati dobro obrazovanje bez dobrih učitelja. Ljudi ponekad pogrešno misle kako institucije za obrazovanje učitelja same po sebi proizvode dobrog učitelja za naše škole. Kako se učitelji pripremaju je važno, ali je daleko važnije da najbolji mladi ljudi žele postati učitelji. Finska je od Drugog svjetskog rata sastavno poboljšavala obrazovanje učitelja od dvogodišnjeg obrazovanja sve do svjetske klase magistrature utemeljenog na istraživanju na univerzitetima.

Danas se u Finskoj daleko teže upisuje na studije namjenjene osnovnoškolskim učiteljima, nego na studije medicine, prava ili ekonomije. Svi učitelji u Finskoj imaju više stepen univerzitetskih diplome i moraju biti kompetentni kao istraživači, i predavači. Posljedica toga jeste ta da je učitelj u finskom društvu najcenjenije zanimanje. U Finskoj se učitelji poštuju kao stručnjaci i javni intelektualci. Martti Ahtisaari, bivši predsjednik države i dobitnik Nobelove nagrade za mir, po zanimanju je učitelj u osnovnoj školi.
Finska nikad nije prihvatila put komercijalizacije, standardizacije i privatizacije vaspitno-obrazovnog sektora na način koje su to učinile Engleska, SAD ili Nemačka.

Vaspitni ciljevi iznad obrazovnih. Vaspitni sistem je utemeljen na smjernicama iz ciljeva "osnovne škole" koji su ostali postojani pa se naglašava da je cilj obavezne škole da učenicima pruži vaspitanje u pravcu sticanja moralnosti i poštovanja društvenih normi ponašanja. Sve ostalo dolazi kao logična nadogradnja.

Republika Srpska

Integralna odgovornost nad upravljanjem, odnosno planiranjem, realizacijom i nadzorom nad efektima procesa obrazovanja je na Ministarstvu prosvjete i kulture Republike Srpske. Operativni postupak upravljanja provodi se učešćem državnih institucija i organizacija, društvenih partnera, te drugih vladinih i nevladinih organizcija. Odgovornosti su prisutne na svim društvenim nivoima, počev od međunarodne zajednice, preko državnih organa BiH i RS, pa do društvenih partnera (privredne organizacije, nevladine organizacije i dr.), stručnih i inspekcijskih organa i organa lokalne zajednice. Ukupna uspješnost i kvalitet obrazovnog sistema RS, odnosno parametri njegove efektivnosti i efikasnosti, su u direktnoj zavisnosti od efektivne komunikacije i ukupne kompetentnosti učesnika na svim nivoima. 

Nacionalna strategija održivog razvoja[5]

Naša društvena zajednica, kao i cijeli svijet suočava se sa zajedničkom odgovornošću i neophodnošću da svoj razvoj uskladi s potrebama ljudi i prirode. Svijest ljudi (čovječanstvo) treba da počiva na fundamentalnim principima moralne pravde, koja nalaže da se Zemlja mora sačuvati i za buduće generacije. Obaveza sadašnje generacije je da ostavi potomstvu bar onoliko šansi za razvoj koliko ih ona ima, a principi moralne pravde nalažu da svi ljudi na svijetu imaju podjednaka prava na najšire osnovne slobode koje ne ugrožavaju slobode drugih. Sve sadašnje i buduće generacije imaju pravo na korišćenje prirodnih resursa i zdravu životnu sredinu i ne smiju ugroziti to pravo budućim pokoljenjima.

Da bi bile zadovoljene društveno-ekonomske potrebe i interesi građana, uz istovremeno sprječavanje štetnih uticaja na životnu sredinu i prirodne resurse, potrebno je izraditi kvalitetan model (strategije održivog razvoja). Dugoročni koncept održivog razvoja treba obezbjediti smanjenje siromaštva, dugoročno planirati bolje korišćenje resursa, unapređenje zdravstvenih uslova i poboljšanje kvaliteta života, kao i smanjenje zagađenja na onolikom nivou kojiko to mogu izdržati raspoloživi resursi, a da se pri tome vodi računa o očuvanju biodiverziteta.

Nacionalna strategija održivog razvoja Republike Srpske (u daljem tekstu: Strategija) treba konzistentno slijediti ili povezati vlastiti održivi razvoj sa nacionalnim strategijama zemalja u okruženju, a prvenstveno sa nacionalnom strategijom održivog razvoja Srbije čija je nacionalna struktura najsličnija našoj nacionalnoj strukturi.

Za cjelishodno rješavanje i usklađenost razvojnih aspekata i suprotstavljenih motiva sadržanih u programima pojedinih sektora privrede potrebni su politička volja i opredjeljenost. Ključne pretpostavke za implementaciju koncepta održivog razvoja privrede i društva jesu odgovarajuće vođstvo, politička širina (vizija), socijalna i medijska podrška i saglasnost društva o neophodnosti prihvatanja predloženog koncepta.

Najneposredniji faktori uspjeha predstavljaju posvećenost Vlade, istrajna politička volja i podrška šire javnosti. Da predložena strategija ne ostane samo deklarativno opredjeljenje vlasti, neophodno je i veća uključenost i podsticaj javnosti u donošenju odluka. Prije svega, javnost treba biti informisana i edukovana da bi se ravnopravno mogla uključiti i uticati na ishod rješavanja problema za koje je zainteresovana.

Planski dokument Strategije treba da definiše održiv razvoj kao dugoročan, neprekidan, ciljno orjentisan, sveobuhvatan i sinergičan proces koji utiče na sve aspekte života na svim nivoima. Postoje tri ključna faktora, tri stuba održivog razvoja koje treba uravnotežiti da bi se ostvario cilj Strategije, a to su:

· Održivi razvoj ekonomije,

· Održivi razvoj društva na bazi socijalne ravnoteže,

· Zaštita životne sredine u uz racionalno raspolaganje prirodnim resursima.

Generalni cilj Strategije je spajanje sva tri stuba u cjelinu koje će podržati odgovarajuće institucije sistema. Primarni cilj održivog razvoja jeste otvaranje novih radnih mjesta i smanjenje stope nezaposlenosti, kao i smanjenje nejednakosti marginalizovanih grupa (nacionalnih manjina, izbjeglica i privremeno raseljenih lica), podstiče zapošljavanje mladih i lica sa invaliditetom i njihovu integraciju u sve aspekte života i rada društva (ekonomske, ekološke, socijalne i institucionalne).

Strategija treba značajno doprinijeti usklađivanju mogućih suprotstavljenih ciljeva utvrđenih s različitih aspekata društveno-ekonomskog razvoja, premošćavanju jaza između sektorskih politika i uspostavlja sistem uzajamnih prednosti. To bi se postiglo učestvovanjem i uključivanjem svih ključnih društvenih grupa u izradu Strategije, a samim tim bi se izbjeglo stihijsko i ad hoc planiranje koje ne prati kontinuitet u razvoju budućih strategija.

Planski dokument, pogotovo dokument ovakvog karaktera, ne smiju biti tretiran tako da je sam po sebi razumljiv (nedostatak jasnih uputstava i procedura koje služe za implementaciju Strategije čine ga mrtvim slovom na papiru ili postaje savršen alat za obmanu kojim se služe vješti pojedinci), a da se njegov sadržaj sam po sebi podrazumijeva i da ih ne treba dodatno pojašnjavati sadržaj koji se u njemu nalazi predstavlja zabludu koju neko može iskoristiti s ciljem zloupotrebe i dovesti u zabludu pojedinca ili građane koji nemaju potreba znanja za tumačenje ovakvog sadržaja. Strategija treba biti jasno razrađena kako bi se izbjeglo pogrešno tumačenje ili slobodna interpretacija sadržaja.

Jedan plan nije ništa, u planiranju je sve[1]

Početak i završetak svake poslovne aktivnosti vezujemo za plan ili planiranje u kojem se nalaze odluke o ciljevima, politikama, strategijama i programima vaspitno-obrazovne ustanove. Samo planiranje vezano je sa organizovanjem i kontrolom tih aktivnosti. Kao dinamičan proces planiranjem se prilagođavamo unutrašnjim i spoljašnjim promjenama i svjesno kreiramo nastup na tržištu. Donesene odluke obavezuju sve uključene u proces da prihvate jednu izabranu alternativu, pri tome, svjesno se odričući svih ostalih alternativa uz obavezu snošenja odgovornosti za donesene odluke.

Pretpostavka racionalnosti planiranja je uočavanje pozicija korisnika usluga vaspitno-obrazovne ustanove na tržištu i činjenica da od uspješnog zadovoljenja njihovih potreba zavisi ne samo uspjeh nego i opstanak ustanove (preduzeća). Planiranje treba biti integrisano u niz planskih aktivnosti čitavog preduzeća da bi se zadovoljile potrebe krajnjih korisnika (učenika). Kompleksnost poslovnih aktivnosti preduzeća ogleda se u činjenici da se aktivnosti planiranje ne završavaju pruženom uslugom krajnjem korisniku, nego potreba za novim planiranjem proističe iz obostranih potreba za budućim kontaktima ili primjenom inovacija i poboljšanja u radu koje treba evidentirati prilikom donošenja novih planskih odluka. Dinamično okruženje u kojem se obrazovni sistem nalazi podložno je promjenama a samim tim i vaspitno-obrazovna ustanova je podložna promjenama.

U privredi, sektor marketinga kao jedini koji održava neposredni kontakt sa korisnicima treba da bude nosilac inovacija u preduzeću. U obrazovnom sistemu nastavno osoblje koje ima direktni kontakt sa korisnicima ima ulogu sektora marketinga i treba da bude nosilac inovacija, ali to u našem obrazovnom sistemu najčešće nije adekvatno iskorišćeno.

Promjene, zbog svoje složenosti, zahtjevaju određene troškove i vrijeme, te ih je neophodno planirati tako da budu efikasne. Obrazovne ustanove trebaju imati jasnu koncepciju svog budućeg održivog razvoja, a ona (koncepcija) je proizvod planskog procesa.

Pripremanje za budućnost provodi se kvalitetnim planskim aktivnostima i odlukama. U savremenom poslovanju greške proistekle iz pogrešnih planskih odluka često mogu biti veoma skupe ne samo za ustanovu, nego i za privredu i cijelo društvo.

“Jedan plan nije ništa. U planiranju je sve.”- Dvajt Ajzenhauer želi nam reći da kritika ideja nije dozvoljena, tj. nijedna ideja nije besmislena. Potreban je veći broj ideja kako bi se lakše iskristalisala poslovna odluka.

Integralnost procesa planiranje se ogleda u činjenici da se ukupan plan preduzeća sastoji od niza pojedinačnih planova, a njihova uloga je da povezuje pojedinačne ciljeve svih uključenih u proces planiranja u jednu skladnu cjelinu. To čini suštinu plana u tržišnim uslovima poslovanja. Bez poznavanja značaja, obima, načina ispoljavanja potreba i vremena potrebnog da se te potrebe zadovolje veoma je teško planitati aktivnosti i na kraći (operativno planiranje), a još teže planirati na duži vremenski period (strategijsko planiranje).

Odlučivanje i rješavanje problema predstavljaju blisko povezane "univerzalne" procese koji su prisutni u svim ostalim upravljačkim procesima (a ne samo u planiranju) i to na strategijskom, taktičkom i operativnom nivou.

Komuniciranje je treći "univerzalni" proces koji povezuje i prožima sve ostale upravljačke procese i koji se djelimično preklapa sa pojmom informisanja.

Planiranje i organizovanje kao fundamentalni upravljački procesi su obrađeni u prethodnom odjeljku i nije ih potrebno posebno komentarisati.

Upravljanje promjenama i razvojem predstavlja u savremenom menadžmentu veoma važan proces, sa odgovarajućim specifičnim grupama metoda i tehnika, pomoću kojih se utvrđuju potrebe za promjenom, sprovode promjene i ocjenjuje njihov uspjeh, odnosno povećava organizaciona efektivnost. Najčešće oblasti promjena su strategije, strukture, organizaciona pravila i postupci, tehnologije rada i znanja i vještine učesnika.

Inoviranje, odnosno upravljanje kreativnošću i inovativnim procesima predstavlja jedan od upravljačkih procesa, koji zauzima sve značajnije mjesto i koji treba da obezbjedi neprekidan dotok inovativnih prijedloga.

Upravljanje ljudskim resursima predstavlja kompleksan proces koji objedinjuje analizu i opis poslova, planiranje kadrova, pribavljanje kadrova, selekciju, obuku i razvoj kadrova, vrednovanje rada, određivanje kompenzacija i beneficija i radne odnose.

Izgrađivanje timova je proces zasnovan na posebnim saznanjima socijalne psihologije i ekonomske teorije timova i koji omogućuje povećanje efektivnosti i zadovoljstva radnika, i grupa u cjelini, i izmjenu odnosa između radnika i operativnog rukovodstva, od konfrontacije ka kooperaciji.


Novi milenijum donosi posebne karakteristike svjetskog okruženja: globalizacija, informatizacija, brzo tehnološko zastarjevanje, promjenljivost tržišta, povećanje sofisticiranosti kupca, izražene diskontinuitete. Novi menadžment nalazi se pred novim izazovima, kako organizovati proces poslovanja, integrisati sve aktivnosti na različitim nivoima i razvijati strategiju poslovanja u dugom roku. Sve to traži menadžment novih sposobnosti, nekoga ko je inicijator, inspirator, učitelj, savjetnik, neko ko motiviše i nagrađuje. Koordinaciju na svim nivoima obrazovnog sistema moguće je samo primjenom standardizovanih procedura koje imaju jasno definisana uputstva pojedinih standarda i sistema kvaliteta koje treba ugraditi u sistem obrazovanje RS.


Objavljeno 15.aprila 2014.

Uočeni problem[1]

Još donedavno, indeks bogatstva neke nacije, sistema ili preduzetništva, mogao se mjeriti rudnim bogatstvom, raspoloživom količinom plodnog zemljišta i stepenom kontrole strategijskog značaja.

Danas postoji sasvim nov indeks bogatstva. Tehnologija i primjenjena nauka postale su glavni instrumenti za održavanje visokog standarda života, a kada je riječ o odnosu snaga u savremenom svijetu, onda treba, prije svega, uzeti u obzir količinu i kvalitet industrijskih i tehničkih sredstava koja predstavljaju najvažniji faktor blagostanja svakog društva.

Neophodnost utvrđivanja kvaliteta se očitava i u činjenici da je upravo on najznačajniji faktor uspjeha svake organizacije i da reputacija koju za sobom povlači može brzo postati nacionalna, bila ona dobra ili loša.

Definicija kvaliteta ima mnogo, ali je suštinski smisao uvijek isti: “Kvalitet znači proizvoditi bez greške” (Ishikawa). Kvalitet je, najbliže rečeno, usaglašenost zahtjeva i očekivanja internih i eksternih kupaca, kako za proizvode, jednako tako i za usluge: ”Klijenti su istinske sudije o našem kvalitetu.” [2]

Sama definicija govori o značaju kvaliteta za opstanak, poslovni uspjeh i prosperitet proizvoda ili usluge. Sistem upravljanja kvalitetom je upravljački sistem od kojega se očekuje povećanje ekonomskih rezultata, odnosno, povećavanje profita, umanjenje troškova, podizanje nivoa kvaliteta i zadovoljavanje zahtjeva kupaca.

Upravljanje kvalitetom, odnosno, upravljanje poslovnim sistemom i njegovim djelovima započinje procesom planiranja, koje je uslovljeno definisanjem poslovne politike i ciljevima poslovnog sistema. Ovo upravljanje kvalitetom obavljaju stručnjaci, menadžeri, koji upravljaju i svim djelovima poslovnog sistema.

Kontrola kvaliteta je prva naučna disciplina koja je u okviru nauke o kvalitetu razvijena, a njen razvoj je vezan za potrebe utvrđivanja osobina kvaliteta i karakteristika kvaliteta koji utiču na te osobine.

Dobrim definisanjem osnova upravljanja kvalitetom i integralnog upravljanja kvalitetom stvaraju se realni uslovi za operativan rad na upravljanju i integralnom upravljanju, kvalitetu proizvoda, usluga, procesa, resursa i poslovnih sistema kao cjelina.

Najrašireniji sistem današnjice za upravljanje kvalitetom nudi Međunarodna organizacija za standardizaciju ISO. Reč "ISO" izvedena je iz grčke reči "isos" – jednak, što ujedno objašnjava svrhu standarda: „Da svi poslujemo na približno jednak, ispravan način.”

“Za ovo gde smo stigli, niko nema alibi. Svi smo krivci. Jedni druge ne slušamo i ne razumijemo, svako radi protiv svakoga, površni smo, lakomisleni, i ne nedostaje nam samo poslovni nego i lični moral. Zato je kod nas sve relativizirano, za svaki pogrešan postupak postoji opravdanje. Ovde se oni koji umiju da lažu, kradu, manipulišu, mešetare, smatraju sposobnim ljudima, a istinski talenat, znanje i skromna ljudskost nisu nikakva preporuka. U toj negativnoj selekciji i poremećenom sistemu vrijednosti riječ preživeti zamjenila je riječ život.” – kaže Siniša Pavić, autor scenarija za više od 40 televizijskih serijala i filmova, koji se danas svrstavaju u najgledanija i antologijska ostvarenja domaće produkcije.

Pavić još dodaje - “Loši smo đaci. Mnogo puta smo kretali od "novog početka", ali kao kao narod ipak još nismo "diplomirali"? Kod nas istoriju malo ko poznaje dobro, koliko je ljudi pročitalo knjige Slobodana Jovanovića da stvarno zna pravu političku i društvenu istoriju Srba, ko je pročitao knjigu Čedomira Mijatovića "Uspomene balkanskog diplomate", koja je izvanredna, prava literatura, rijetka čak i u svjetskim razmjerama. Postoje kod nas veoma vrijedni tragovi i kulture, i istorijski radovi, ali mi kao društvo nismo sazreli politički. Upali smo u svijet koji je politizovan do kraja, i oko nas i svuda, i jedino smo u ratovima pokazivali snagu. U miru mi ne umijemo da se organizujemo i ne umijemo racionalno da razmišljamo. To je nekakva naša nacionalna osobina, i od toga ne možemo pobjeći.”

Trenutno stanje razvoja obrazovnog sistema RS karakterišu brojni problemi u komunikaciji i kompetenciji, što značajno utiče na efekte obrazovanja. Ovo stanje moguće je prezentovati kroz sljedeće okvirne ocjene:

- Ključni procesi vezani za razvoj sistema pod značajnim su uticajem državnih institucija BiH i međunarodne zajednice kroz realizaciju međunarodnih projekata i ne daju očekivane efekte na razvoj obrazovnog sistema RS, istraživanje obrazovanja je na nivou pojedinačnih radova i naučnih skupova.

- Proces vrednovanja kvaliteta obrazovanja kroz proces standardizacije, interne i eksterne evaluacije i akreditacije još uvijek nije uspostavljen i praktično ne funkcioniše.

- Nedovoljno su usaglašene relacije i kompetencije republičkog i lokalnog razvoja obrazovanja (investicije, osnovni materijalni resursi kao što su grijanje, pitka voda, prevoz i smještaj učenika, univerzitetski razvoj i dr.).[3]

Uzrok

Kvalitet je imperativ današnjeg doba. Svaka djelatnost ljudskog rada teži uspostavljanju najboljih mogućih rezultata. U strategiji razvoja obrazovno-vaspitnog procesa Republike Srpske jasno je definisana težnja ka uspostavljanju kvaliteta i usklađivanju sa modelima Evropske unije. Planiranje školskog razvoja je i zakonska obaveza, a samovrednovanje je najbolji način da se identifikuju dobre prakse, kao i oblasti u kojima je potreban dodatni razvoj.

Kroz cijelu istoriju čovječanstva postavlja se problem prenošenja znanja, vrijednosti i stavova. U tu svrhu učinjeno je mnogo na planu pedagoško-psihološke nauke, ali je činjenica da danas dobar dio tih otkrića ne može u potpunosti zadovoljiti zahtjeve da se do sada stečena znanja, vrijednosti i kvalitete „ starijih“ prenesu na „mlađe“. Možda negdje postoji greška, jer se kroz dosadašnji rad nije posebno obraćala pažnja na način kojim prenosimo ta znanja. Veliki broj didaktičara i metodičara se ne slaže sa tom činjenicom, ali kako objasniti da su rezultati na planu prenošenja znanja uz izuzetna zalaganja učitelja, profesora, vaspitača, roditelja koji su danas osposobljeniji u didaktičko-metodološkom smislu a rezultati su sve slabiji i slabiji. U razgovoru sa učiteljima, vaspitačima i roditeljima uočljivo je da oni primjenjuju većinu onog što današnja psihološko-pedagoška nauka nalaže ali su rezultati slabiji, a učitelji i roditelji sve nezadovoljniji, imaju sve manje uspjeha ili bolje reći - imaju sve manje kontrole nad obrazovanjem i vaspitanjem djece. Postepeno odustaju ili posežu za drastičnim mjerama prisile kako bi svojim učenicima ili djeci „ulili“ u glavu što više činjeničnog znanja, vjerujući da je to njihova budućnost. Ono o čemu se manje vodi računa su odgovori na pitanja:

· daje li to što smo radili do sada rezultate,

· u kakvim odnosima nastojimo djelovati na nekoga,

· šta možemo učiniti da budemo efikasniji,

· šta učiniti da imamo zdraviju i sretniju generaciju iza sebe,

· kako svakodnevno djelovati na nekoga u kvalitetnom okruženju bez prisile.

Sama činjenica da niko od aktera u procesu obrazovanja nije zadovoljan rezultatima svoga rada je dovoljan uzrok da se zajedničkim snagama pristupi poboljšanju kvaliteta rada i uslova u kojima se taj rad odvija, kao i međusobnih odnosa koji su veoma važni za uspjeh.

Da bi se organizacija pripremila za upravljanje u budućnosti, potrebno je cjeloživotno učenje. Isto tako treba podjeliti sve složene zadatke na njegove proste dijelove i povezati ih, da bi sistem mogao funkcionisati najefikasnije i najefektivnije, odnosno na najoptimalniji način.

Najznačajniji standard je usvajanje koncepta kvaliteta. Vodeći autoritet u oblasti upravljanja kvalitetom Vilijem Edvards Deming, primjećuje, da se unapređenjem kvaliteta, lančano unapređuju bogatstvo i znanje.

Izvršenje i unapređivanje sistema kvaliteta stvaraju uslove za razvoj faktora koji utiču na rast i uspješnost poslovnog sistema, jer su direktno povezani sa strateškim funkcijama i njihovom koordinacijom i optimizacijom.

Optimizacija pojedinih poslovnih funkcija podrazumijeva ulaganje izuzetnih naučnih napora u pravcu zajedničkog djelovanja na planu istraživanja koncepta kvaliteta, koji se ogleda u ostvarivanju vlastitog razvoja potencijala.

Prema Demingu, kvalitet predstavlja višedimenzionalnu kategoriju jer obuhvata tehnički, tržišni i upravljački pristup, tako da predstavlja skup karakteristika izlaza, koji se odnose na definisane potrebe.

Upravljanje kvalitetom, predstavlja dio sistema odlučivanja i upravljanja sistemom, tako da sistem menadžment kvaliteta treba da obezbjedi integraciju i interakciju glavnih procesa i njihovih podprocesa.Moderni koncept poimanja kvaliteta svoje interesovanje sa tehnološkog aspekta proširuje i prenosi na nivo menadžmenta, gdje se dugoročno posmatra kvalitet poslovanja kroz tržišnu, poslovnu i društvenu perspektivu kao dimenziju koja se odnosi na tržišnu poziciju (konkurentsku prednost), povećanje efikasnosti (profit) i zaštitu ljudi i sredine (čuvanje prirodnih i društvenih dobara).

Menadžment kvaliteta u obrazovanju[1]

Kadrovi koji reprezentuju školu, menadžeri ili direktori škole, u stalnoj borbi sa dramatičnim porastom složenosti tržišnih, tehnoloških, finansijskih, organizacionih i socijalnih problema, nalaze se u procjepu između zahtjeva vlasnika (države) i drugih zainteresovanih strana za rezultate organizacija. Prioriteti države razlikuju od prioriteta druge zainteresovane strane (korisnici, društvena zajednica, zaposleni, dobavljači i različite interesne grupe), koji na organizovan način vrše sve veći pritisak i postavljaju svoje zahtjeve. Da bi unaprijed bili sigurni da će organizacije ispuniti zahtjeve i očekivanja različitih interesnih grupa, oni traže da se menadžment sistem adaptira prema različitim standardima.

Od obrazovnih ustanova se očekuje da imaju sposobnosti koje će, ne samo kratkoročno, već i dugoročno održavati i stalno razvijati svoje performanse. Pri tome se ističe potreba za ostvarivanjem održivog balansa između ekonomsko – finansijskih interesa organizacija i interesa njihovog društvenog i ekološkog okruženja.

Standardi/sistemi imaju za cilj da pomažu održivost društva i svijeta kroz doprinose:

·  integritetu životne sredine,

·  pravednijem i pravičnijem društvu, i

·  ekonomskom rastu.

Primjena i sertifikacija različitih sistema/ standarda zahtjeva potpuno nov menadžment stil. To podrazumijeva dugoročno djelovanje i sistemski orjentisan način rada. Poseban problem su obrazovne ustanove koje ne raspolažu dovoljnim resursima da bi same izgradile zahtjevane sisteme. S druge strane ni sami standardi, koje treba zadovoljiti, nisu u potpunosti međusobno usklađeni. Kreatori različitih standarda za menadžment sisteme i sertifikaciona tijela ne pokazuju veliki entuzijazam da integrišu zahtjeve u jedan standard. Trud standardizera svodi se na međusobno terminološko i formalno horizontalno usklađivanje zahtjeva pojedinih standarda. Na kraju ostaje školskim ustanovama, da pomoću stručnih timova (i eksternih konsultanata) samostalno integrišu različite sisteme u vlastiti menadžment sistem. Niz problema koji prati implementaciju, održavanje i kontinualno unapređivanje sistema menadžmenta kvalite ustanove (različita mišljenja konsultanata, različitost zahtjeva zainteresovanih strana prema određenom standardu-sistemu, mutiplikacija nadležnosti, planova, dokumentacije...) dovela bi do paralisanja sistema i funkcionisanja u njenoj osnovnoj djelatnosti zbog koje je formirana. Škola ima osnovni menadžment sistem i zainteresovana je kako da što jednostavnije uskladi zahtjeve različitih standarda sa resursima, nadležnostima, planovnom dokumentacijom, obukama, provjerama i poboljšanjima.

Praktično, to je moguće ako se primjeni koncept TQM koji sadrži sve navedne elemente, a predstavlja osnovu za sve standarde/sisteme. Stara klasična percepcija menadžmenta kvaliteta fokusira QMS na njegovu usagalešnost za zahtjevima standarda koja se manifestuje kroz interne i eksterne provjere i preispitivanja od strane rukovodstva. Tim provjerama se utvrđuje normativna usagalešenost procedura sa zahtjevima standarda i demonstracija primjene kroz provjeru zapisa. Efektivnosti QMS-a podrazumijeva ostvarenje koristi samo za neke zainteresovane strane (korisnike, dobavljače...) u ostvarenju politike i ciljeva vaspitno-obrazovne ustanove.

Nova percepcija menadžmenta kvaliteta fokusira menadžment sistem u cjelini na kontinualno ostvarivanje ciljeva organizacije koji ispunjavaju očekivanja svih zainteresovanih strana. Efektivnost QMS podrazumijeva ostvarivanje poslovnih ciljeva koji polaze od vizije i misije organizacije i obuhvataju ciljeve prema korisnicima i ekonomske ciljeve. Primenom QMS-a sa fokusom na „koristi za sve zainteresovane strane“ omogućava se ostvarivanje održivog uspeha organizacije.

Jedan od najčešće primjenljivanih modela u automobilskoj industriji i privredi jeste TQM. Šta predstavlja TQM? Samo ime govori da je to način upravljanja pomoću generisanja totalnog kvaliteta. Upravljanje totalnim kvalitetom – TQM (Total Quality Management) je koncept koji se uobličio u japanskoj i američkoj strategiji za unapređivanje kvaliteta poslovanja (kontrola kvaliteta u Japanu – radovi Vilijema Edvardsa Deminga kojem je Japansko udruženje naučnika  - JUSE, na  čelu sa  naučnikom Išikavom, dodjelilo nacionalnu nagradu za kvalitet).

Evropska fondacija za upravljanje kvalitetom – EFQM – određuje TQM kao metod  menadžmenta  u  kompaniji  za  ostvarivanje  poslovne  izvrsnosti, zasnovan  na  fokusu  na  kupca,  partnerstvu  sa  dobavljačima,  razvoju  i uključivanju zaposlenih.

 Ovaj koncept predstavlja sljedeće osnovne elemente:

1.  zadovoljenje potreba korisnika,

2.  permanentno unapređivanje kvaliteta poslovanja,

3.  bezbjednost zaposlenih i zaštitu životne sredine, 

4.  obrazovanje  zaposlenih  i  kreiranje  korporativne  kulture.

TQM jeste višedimenzionalan i dinamičan model upravljanja kvalitetom, koji uzima  u  obzir  sve  parametre  upravljanja  poslovanjem,  akcentirajući odgovornost  svakog pojedinca  u  poslovanju,  posebno  za  povećanje produktivnosti  kao  imperativa  savremenog  tržišta.

Glavna  razlika  između  koncepta  TQM-a  i  klasičnih  metoda  upravljanja ogleda se u  činjenici  što se klasični metod zasniva na pristupu planiranje - organizovanje - kontrola,  dok  TQM  pored  pomenutih  aktivnosti  zahtjeva  i pristup  koji  insistira  na  stalnom  unapređenju, uz učešće svih  zaposlenih. TQM  zahtjeva  značajne  promjene  u  organizacionoj  strukturi,  poslovnoj kulturi, poslovnoj  politici i procedurama  preduzeća.

Cilj  primjene  koncepta TQM,  jeste  unapređenje  kvaliteta  života.  Krajnji  cilj  jeste  postizanje poslovne izvrsnosti organizacije i dostizanje svjetske klase proizvoda i usluga, što  u  uslovima globalizacije  poslovanja  stvara  preduslove  za dugoročni rast i razvoj  organizacije po osnovu zadovoljenja svih segmenata društva.

Koncept  TQM  posebno  fokusira  zaposlene – čovjek  je  najvažniji  resurs poslovanja. Svaki pojedinac treba postati odgovoran za svoj doprinos organizaciji i unapređivanju kvaliteta poslovanja. Doprinos pojedinca se ogleda po osnovu unapređivanja produktivnosti vlastitog znanja i rada. 

Glavni  vektor  koji  kreira  i  uobličava  sve  promjene  koje  se  dešavaju  u savremenom  svijetu  je  tehnološki  napredak, koji  je  nastao  kao  rezultat eksplozije  i  povećanja  znanja. Svijet  je  zakoračio u novo doba koje se kreće od  industrijskog  ka informatičkom  dobu, čija  je  suština  u  interaktivnom komuniciranju.

Polazeći  od  pretpostavke  da  je  informacija  sublimirano  znanje koje je u stalnom  kretanju, osnovni stub novog društva predstavlja znanje. U savremenom društvu znanje,  jeste  strateški  izvor  moći  i  bogatstva,  a  osnovna  društvena grupacija  su  prema Drakeru  korisnici  znanja,  odnosno,  osobe  koje  su sposobne da stave znanje u funkciju obavljanja poslovne aktivnosti i naziva ih "radnicima znanja".

Savremeni koncept upravljanja  fokusira čovjeka – pri čemu je čovjek  najvažniji resurs poslovanja.  Ljudi  su  bazični  potencijal  preduzeća. Zaposleni  moraju  biti polazna  i  krajnja  tačka  u  unapređivanju  kvaliteta  poslovanja  preduzeća.

Povećanje  produktivnosti  se  kao  imperativ  moderne  ekonomije,  postiže samo uz iskorišćenost sposobnosti svih ljudi i njihovu motivaciju u atmosferi međusobnog  razumjevanja  i  povjerenja  između  rukovodilaca  i  zaposlenih. Poslodavci, zaposleni  i  država  takođe  moraju  postići to razumjevanje. Poboljšanje kvaliteta,  treba da postane lični  odnos  svakog  pojedinca  prema budućnosti.

Pošto ne postoji međunarodni standard za TQM, u praksi se definišu modeli izvrsnosti koji se zasnivaju na konceptu TQM. Model ivrsnosti nije standard već kreativni osvrt sa kriterijumima koji koriste metod benčmarkinga – poređenja sa drugima i učenju na njihovim iskustvima za ocjenu postignutog nivoa i kreiranja puta ka višim nivoima izvrsnosti. Model izvrsnosti predstavlja metodologiju TQM-a koja sadrži kriterijume po kojima se cijeni do kog nivoa je stigla organizacija, KAKO (mogućnosti) i ŠTA (rezultate) treba raditi da se taj nivo poveća. Struktura modela izvrsnosti smještena je unutar strukture TQM-a i ne može je zamjeniti. Kriterijumi izvrsnosti predstavljaju operacionalizaciju i kvantifikaciju elemenata TQM-a. oni su različiti u različitim modelima izvrsnosti, a zasnivaju se na kulturnim, tehnološkim, organizacionim i društveno-ekonomskim osobenostima određene zemlje, njenih organizacija i ljudi.[1]

“Savremeni trendovi i evolucijski razvoj različitih programa kvaliteta tokom posljednjih decenija ostavili su snažan uticaj i u oblasti visokog obrazovanja. Dosadašnje mišljenje da je kvalitet u visokom obrazovanju ono što se već praktikuje i što se podrazumijeva bitno je izmjenjen. Rezultat je globalnih promjena u okruženju u kome djeluju univerzitetske institucije, ali i zavidnih rezultata širokog spektra različitih organizacija u primjeni brojnih programa osiguranja kvaliteta. Naime, rad akademskog osoblja i univerzitetskih institucija kroz njihovu društvenu misiju obrazovanja i stvaranja novog znanja oduvijek je bio povezan sa idealom kvaliteta. To je neminovno dovelo do toga da je sama akademska zajednica sudila i odlučivala o kvalitetu. Određeni oblik kontrole i osiguranja kvaliteta u visokom obrazovanju oduvijek je postojao, ali uvijek iz same akademske zajednice, iz sopstvenog ugla posmatranja i uglavnom bazirano na različitim vrstama evaluacija i akreditacije. Time su zanemarivani korisnici i njihovi zahtjevi, a to je u pravilu vodilo lošim ili nikakvim programima poboljšanja.

Zbog same specifičnosti akademskih institucija primjetno je da dostupni izvori jako uopšteno i najčešće sa teorijskog aspekta, kao i u vidu preporuka razmatraju problematiku praktične implementacije sistema kvaliteta u visokom obrazovanju. Nekoliko nacionalnih tijela za standardizaciju, uključujući Britanski institut za standarde (BSI) i francuski AFNOR su izradili vodiče za primjenu ISO 9000 u obrazovanju, edukaciji i osposobljavanju. Međutim, ove smjernice imaju ograničenu primjenu jer sagledavaju samo manji segment njihove djelatnosti. Kao takve fokusirale su se ili na nastavu ili na istraživanje, ali iste nisu koncipirane za cjelovito sagledavanje visokoškolske djelatnosti.

Posebne preporuke koje su preko ISO/IWA 2 objavljene u oktobru 2002 dijelom prevazilaze ovo, jer iste jasno ukazuju na nejasnoće, otežanu primjenu, potrebu i neophodnost detaljne razrade zahtjeva ISO 9001:2000 za oblast visokog obrazovanja i uopšteno analiziraju zahtjeve i njihovu primjenu u okruženju visokog obrazovanja. Uputstva i preporuke ISO IWA 2 su namjenjene organizacijama koje pružaju usluge iz domena svih oblika obrazovanja uključujući: osnovno, srednje i visoko obrazovanje, kao i obrazovanje odraslih (e-učenje i učenje na daljinu). Ove preporuke ne mjenjaju niti dodaju nešto zahtjevima ISO 9001:2000 i nisu namjenjene certificiranju već imaju za cilj olakšanje ovog procesa svim učesnicima u postupku implementacije i certifikacije sistema kvaliteta.

Svaki pojedinačni zahtjev iz ISO 9001:2000 i odgovarajuće smjernice za poboljšanje iz ISO 9004:2000 daju konkretne preporuke za obrazovni sektor, odnosno bilo koji nivo ili vrstu obrazovanja.

Analizirajući zahtjeve standarda ISO 9001:2000 primjenom navedenih IWA 2 uputstava i preporuka lako se može doći do zaključka da su ENQA standardi samo dio ovog sveobuhvatnog koncepta uspostave sistema kvaliteta. Pošto bi detaljna analiza i razrada pojedinih zahtjeva standarda izlazila iz okvira ovog rada zanimljivo je osvrnuti se bar na dio principa na kojima se baziraju ENQA standardi za interno i eksterno osiguranje kvaliteta, kao i osnovne zahtjeve ovih standarda u pogledu internog osiguranja kvaliteta. Sličnost principa i zahtjeva na kojima se zasnivaju ENQA standardi i IWA 2 preporuke pojednostavljeno se mogu sagledati kroz sljedeće:

- Kvalitet akademskih programa treba biti razvijen i unaprijeđen radi studenata i drugih korisnika visokog obrazovanja širom Evropskog prostora visokog obrazovanja. Ovaj princip se prepoznaje i detaljno razrađuje kroz identifikacija i zadovoljstvo korisnika, te dizajniranju i realizaciji visokoškolskih usluga u IWA 2: ISO standardima,

- Treba postojati efikasna i efektivna organizaciona struktura unutar koje se takvi akademski programi mogu obezbijediti i podržati; potrebno je razviti procese putem kojih visokoškolske institucije mogu demonstrirati svoju odgovornost, posebno odgovornost naspram investiranja javnog i privatnog novca (po ugledu na Finsku). Navedeni principi su u integrisani i obrađeni u Sistemu upravljanjanja kvalitetom IWA 2 - preporuke. Istim je naznačeno i detaljno objašnjeno uz odgovarajuće smjernice i preporuke da visokoškolske institucije moraju uspostaviti, dokumentirati, implementirati i održavati sistem kvaliteta. To znači da one moraju identifikovati sve procese (nastava, istraživanje, administrativna podrška, razvoj planova i programa, aktivnosti biblioteka, laboratorija i dr.) koji utiču na kvalitet njihovih proizvoda i usluga, kao i njihovu međusobnu povezanost, resurse za efektivno i efikasno upravljanje i ciljeve koje namjeravaju ostvariti. Svi identifikovani procesi moraju se pratiti i biti intergrirani u organizacionu strukturu.”[2]

Nastaviće se
Autor: Aleksandar Bojić, MSc