Reč kitch je imenica njemačkog porijekla. Njeno osnovno značenje je smeće, i označava u smeće u kulturi - modi, literaturi, vizuelnim umjetnostima, ono što pretenduje da ima estetsku svrhu, ali je lošeg kvaliteta. Njemački glagol verkitchen znači nešto sklepati. Ova se riječ u svakodnevnom govoru odnosi na jeftine sentimentalne masovno proizvedene predmete koji se mogu kupiti u supermarketima, kineskim radnjama ili prodavnicama suvenira. U umjetnosti se odnosi na bezvrijednu imitaciju nekog vrijednog umjetničkog djela. Na taj način oni su samo površna imitacija pravog stvaralaštva. Postoji još jedna upotreba ove imenice koja se oslanja na Hegelovu ideju da umjetnik treba da pripada duhu svog vremena. U tom smislu, imitacija djela iz prošlih epoha je lažna i smatra se kičem.
Termin kič je postao popularan oko 1930. godine, kada su je teoretičari umetnosti Teodor Adorno, Herman Broh i Klement Grinberg suprotstavili avangardi. Oni su kič posmatrali kao tip lažne svijesti koja je nastala unutar kapitalističkog sistema i na osnovu težnje za površnim zadovoljavanjem želja i zarađivanjem novca.
Teodor Adorno kič povezuje sa industrijalizacijom kulture, u kojoj je kultura kontrolisana i oblikovana prema potrebama tržišta i ponuđena pasivnoj populaciji (konzumentima) kao zabava i kao nešto u čemu nema izazova. Nasuprot kiču, prava kultura treba da izvire iz individualnog, da pruža izazov i da je usmjerena protiv struktura moći i presije. Po njemu, kič je parodija katarze i estetskog iskustva.
Kič se povezuje sa pojavom buržoaske klase na društvenoj sceni, koja nije imala izgrađen ukus i estetske vrijednosti. Takođe je povezan i sa pojavom industralizacije, koja je omogućila masovnu proizvodnju predmeta i bezbrojne replike originalnog predmeta. I popularna politika, savremena politička scena i popularizam predstavljaju plodno tlo za kič. Umjetnost totalitarnih društava je kič umjetnost jer ona ne prikazuje složenost i suprotnosti koje postoje u ljudskom životu, već služi pojednostavljenoj propagandi političkog pokreta na poziciji moći - nosilaca vlasti.
Svako od umjetnosti može napraviti kič, ali malo je onih koji od kiča mogu stvoriti vrhunsku umjetnost. Veliki umjetnici Salvador Dali i Endi Vorhol uključuju elemente kiča u svoj rad, u konceptualne svrhe, uz ironiju ili sa ciljem da naglase povezanost neke sfere života sa svojim djelom. Sa pojavom postmodernizma oko 1980. godine granica između kiča i visoke umjetnosti se gubi. Danas svi umjetnički koncepti koji su prisutni u javnosti dobili su pravo da budu podjednako vrednovani, jer je ukus postao sasvim subjektivna kategorija. Krajem 20. vijeka kič dobija pozitivnu konotaciju i predstavlja popularnu umjetnost uopšte. Podsjetimo se da je Grinberg smatrao da džez i holivudski filmovi pripadaju svijetu kiča, a danas se tretiraju kao ozbiljna umjetnost. Međutim, njegova izjava nikada nije bila aktuelnija- da se kič javlja u svijetu u kojem su novac i želje raširenije od ukusa i znanja.
Možda je vrhunac kiča u savremenoj masovnoj kulturi pojava reality programa u kojima je sam čovjek postao vrhunac kiča. Ti programi se lažno predstavljaju kao istinito prikazivanje čovjeka kakav on zaista jeste, a u stvari su to manipulativni spektakli u kojima su ljudi kontrolisani i neslobodni, postavljeni u krajnje nehumane i izrežirane uslove, u ograničenom prostoru i sa ljudima koje nisu sami slobodno odabrali za zajedničko življenje.
U takvim uslovima njihova percepcija je osiromašena, a odnosi sa drugima su krajnje konfliktni. Komunikacija među ljudima je podsticana (režirana) potrebom za plitkim senzacijama, uzbuđenjem i primitivnim osjećanjima, jer su dobro i lijepo — dosadni. Vjerovatno se taj izvor dosade krije u činjenici da su za doživljaj i stvaranje lijepog potrebni izvestan trud, viši stadijum svijesti i rad na sebi. Lako zarađen novac, bez pravog rada, je glavni razlog zbog kojeg učesnici pristaju da budu u tako degradirajućim situacijama i da povrjeđuju sami sebe ogoljavanjem svoje intime.
Takvi programi su svakodnevno prisutni u domovima prosječnog građanina izmanipulisanog putem televizije. Istraživanja gledanosti pokazuju da savremeni čovjek, koji nema vremena za intimnost sa svojom djecom i drugim članovima porodice i koji ne uspijeva da se izbori sa svakodnevnim profesionalnim obavezama, nalazi vremena da prati ovakve programe. Pošto je u njima prisutna nepodnošljiva beznačajnost ljudskog postojanja, postavlja se pitanje zašto ih čovjek sa toliko strasti prati?
Termin kič je postao popularan oko 1930. godine, kada su je teoretičari umetnosti Teodor Adorno, Herman Broh i Klement Grinberg suprotstavili avangardi. Oni su kič posmatrali kao tip lažne svijesti koja je nastala unutar kapitalističkog sistema i na osnovu težnje za površnim zadovoljavanjem želja i zarađivanjem novca.
Teodor Adorno kič povezuje sa industrijalizacijom kulture, u kojoj je kultura kontrolisana i oblikovana prema potrebama tržišta i ponuđena pasivnoj populaciji (konzumentima) kao zabava i kao nešto u čemu nema izazova. Nasuprot kiču, prava kultura treba da izvire iz individualnog, da pruža izazov i da je usmjerena protiv struktura moći i presije. Po njemu, kič je parodija katarze i estetskog iskustva.
Kič se povezuje sa pojavom buržoaske klase na društvenoj sceni, koja nije imala izgrađen ukus i estetske vrijednosti. Takođe je povezan i sa pojavom industralizacije, koja je omogućila masovnu proizvodnju predmeta i bezbrojne replike originalnog predmeta. I popularna politika, savremena politička scena i popularizam predstavljaju plodno tlo za kič. Umjetnost totalitarnih društava je kič umjetnost jer ona ne prikazuje složenost i suprotnosti koje postoje u ljudskom životu, već služi pojednostavljenoj propagandi političkog pokreta na poziciji moći - nosilaca vlasti.
Svako od umjetnosti može napraviti kič, ali malo je onih koji od kiča mogu stvoriti vrhunsku umjetnost. Veliki umjetnici Salvador Dali i Endi Vorhol uključuju elemente kiča u svoj rad, u konceptualne svrhe, uz ironiju ili sa ciljem da naglase povezanost neke sfere života sa svojim djelom. Sa pojavom postmodernizma oko 1980. godine granica između kiča i visoke umjetnosti se gubi. Danas svi umjetnički koncepti koji su prisutni u javnosti dobili su pravo da budu podjednako vrednovani, jer je ukus postao sasvim subjektivna kategorija. Krajem 20. vijeka kič dobija pozitivnu konotaciju i predstavlja popularnu umjetnost uopšte. Podsjetimo se da je Grinberg smatrao da džez i holivudski filmovi pripadaju svijetu kiča, a danas se tretiraju kao ozbiljna umjetnost. Međutim, njegova izjava nikada nije bila aktuelnija- da se kič javlja u svijetu u kojem su novac i želje raširenije od ukusa i znanja.
U takvim uslovima njihova percepcija je osiromašena, a odnosi sa drugima su krajnje konfliktni. Komunikacija među ljudima je podsticana (režirana) potrebom za plitkim senzacijama, uzbuđenjem i primitivnim osjećanjima, jer su dobro i lijepo — dosadni. Vjerovatno se taj izvor dosade krije u činjenici da su za doživljaj i stvaranje lijepog potrebni izvestan trud, viši stadijum svijesti i rad na sebi. Lako zarađen novac, bez pravog rada, je glavni razlog zbog kojeg učesnici pristaju da budu u tako degradirajućim situacijama i da povrjeđuju sami sebe ogoljavanjem svoje intime.
Takvi programi su svakodnevno prisutni u domovima prosječnog građanina izmanipulisanog putem televizije. Istraživanja gledanosti pokazuju da savremeni čovjek, koji nema vremena za intimnost sa svojom djecom i drugim članovima porodice i koji ne uspijeva da se izbori sa svakodnevnim profesionalnim obavezama, nalazi vremena da prati ovakve programe. Pošto je u njima prisutna nepodnošljiva beznačajnost ljudskog postojanja, postavlja se pitanje zašto ih čovjek sa toliko strasti prati?
Нема коментара:
Постави коментар