Industrijska revolucija i njene posljedice postale su katastrofalne za ljudsku vrstu. Znatno su produžile očekivanu dužinu života nas koji živimo u „razvijenim“ zemljama, ali su destabilizovale društvo, učinile život praznim, izvrgnule ljudska bića poniženjima, dovele do sveprisutne psihičke patnje (a u zemljama trećeg svijeta čak i do fizičke) i nanijele ogromnu štetu prirodi. Nastavljeni razvoj tehnologije pogoršaće ovu situaciju. Sigurno će izvrgnuti ljudska bića još većim poniženjima i nanijeti još veću štetu prirodi, vjerovatno će voditi većem rascjepu društva na klase i većoj psihološkoj patnji, a može dovesti i do uvećane fizičke patnje – čak i u „razvijenim“ zemljama.
Industrijsko-tehnološki sistem može da preživi ili da propadne. Ako preživi, možda može da u jednom trenutku dostigne stadijum u kojem će proizvoditi nizak nivo psihičke i fizičke patnje, ali tek nakon prolaska kroz dug i mukotrpan period adaptacije, i po cijenu permanentnog pretvaranja ljudskih bića i drugih živih organizama u vještačke proizvode i marionete u društvenoj mašini. Pritom, ako ovakav sistem preživi, posljedice će biti neizbežne: nema načina za reformisanje ili izmjene koji će da ga spriječi da uskrati ljudima dostojanstvo i slobodu.
Ako se sistem raspadne, posljedice će biti veoma bolne i radikalne. Ali što sistem više raste, posljedice njegovog raspada će biti veće, tako da ako već treba da se raspadne, onda bolje ranije nego kasnije.
Mi se, u "razvijenim" zemljama, treba da zalažemo za revoluciju protiv industrijskog sistema. Ova revolucija može, ali i ne mora, da koristi nasilne metode: može biti iznenadna, ili relativno postepen proces koji će trajati decenijama. Ništa od toga ne može tačno predvidjeti. Ali može u grubim crtama predstaviti mjere koje bi oni koji bore protiv industrijskih sistem trebalo da preduzmu da bi utrli put revolucijonarnim promjenama protiv takvog oblika izrabljivanja društva. Ovo neće biti nikakva politička revolucija. Njen cilj neće biti da zbaci vlade, već da razbije tehnološku i ekonomsku osnovu ovog robovsko-industrijskog društva.
Obrazlažući ovo posvetiti samo pažnju nekim negativnim aspektima razvoja industrijsko-tehnološkog sistema. Druge negativne aspekte ćemo samo ovlaš pomenuti ili u potpunosti zaobići. Ovo ne znači da te druge aspekte smatramo nevažnim. Iz praktičnih razloga, moramo da ograničimo raspravu na oblasti koje nisu dobile dovoljnu pažnju javnosti. Na primjer, budući da već postoje razvijeni pokreti za zaštitu životne sredine i divljine, pisali smo vrlo malo o unazađivanju životne sredine i uništavanju neukroćene prirode, iako smatramo da su ova pitanja veoma važna.
Moralni kodeks našeg društva je toliko zahtjevan da niko ne može misliti, osjećati i rade na potpuno moralan način. Na primjer, ne bi trebalo nikoga da mrzimo, ali svako u nekom trenutku svog života nekoga mrzi, priznao to sebi ili ne. Neki ljudi su toliko socijalizovani da ih pokušaji da misle, osjećaju i rade moralno silno opterećuju. Da bi izbjegli osjećanje krivice, oni se moraju konstantno obmanjivati u pogledu svojih motiva i pronalaziti moralna objašnjenja za osjećanja i djela koja u suštini nemaju moralno porijeklo. Koristićemo termin „previše socijalizovani“ da opišemo takve ljude.
Prevelika socijalizovanost može dovesti do niskog samopouzdanja, osjećanja nemoćnosti, defetizma, krivice, itd. Jedna od najvažnijih mjera kojom naše društvo socijalizuje djecu je da u njima budi osjećanje posramljenosti na ponašanje ili govor koji je protivan očekivanjima tog društva. Ako se sa ovim pretjera, ili ako je neko dijete posebno podložno ovakvim osjećanjima, čovjek će se na kraju početi stidjeti samog sebe. Štaviše, misao i ponašanje previše socijalizovanog čovjeka su ograničeniji očekivanjima društva nego što je to slučaj kod blago socijalizovanih ljudi. Većina ljudi čini puno nevaljalih stvari. Ljudi lažu, kradu sitnice, krše saobraćajne zakone i propise, ljenčare na poslu, mrze nekog, govore pakosti ili koriste neke tajne metode da nekog u nečemu pobjede. Previše socijalizovani ljudi ne mogu to da rade, ili, ako to rade, to u njima prouzrokuje osjećanje srama i mržnje prema samom sebi. Previše socijalizovana osoba ne može čak ni da iskusi, bez krivice, misli ili osjećanja koji su suprotni prihvaćenoj moralnosti; ne može da misli „nečiste“ misli.
A socijalizacija nije samo pitanje moralnosti; mi smo socijalizovani da se potčinjavamo mnogim normama ponašanja koje ne potpadaju pod moral. Tako je previše socijalizovana osoba držana na psihološkom lancu i provodi život trčeći po šinama koje je društvo za njega postavilo. Kod mnogih previše socijalizovanih ljudi ovo izaziva osjećanje ograničenosti i nemoćnosti, što može biti veoma mučno. Smatra se da prevelika socijalizacija spada među najozbiljnije surovosti koje ljudska bića nanose jedno drugom.
Proces moći
Ljudska bića imaju potrebu (vjerovatno biološki zasnovanu) za nečim što mi nazivamo „procesom moći“. On je blisko povezan sa željom za moći (koja je opšte priznata), ali nije sasvim ista stvar. Proces moći ima četiri elementa. Tri najjasnija od njih nazivamo: cilj, napor i dostizanje cilja. (Svako treba da ima ciljeve čije dostizanje zahteva napor, i mora da uspije u dostizanju bar nekih od svojih ciljeva.) Četvrti element je mnogo teži za definisanje, i možda nije obavezan kod svakoga. Uzmimo hipotetički slučaj čovjeka koji može imati sve što poželi samo kad to poželi. Ovakav čovek ima moć, ali će istovremeno razviti ozbiljne psihološke probleme. U početku će se odlično zabaviti, ali s vremenom će postati krajnje smoren i demoralisan. U nekom trenutku može postati klinički depresivan. Istorija nam pokazuje da su besposlene aristokrate imale tendenciju da postanu dekadentne. Ovo nije slučaj sa aristokratama koje su se morale boriti da očuvaju svoju moć. Ali sigurne i besposlene aristokrate koje nemaju potrebu da se pomuče oko bilo čega obično se dosaduju i postanu hedonistični i demoralisani, iako imaju moć. To pokazuje da moć nije sve.
Čovjek mora imati ciljeve prema kojima će usmjeriti svoju moć. Svako ima ciljeve; ako ništa drugo, da zadobije fizičke potrepštine za život: hranu, vodu i odijelo i sklonište kakve zahtjeva klima. Ali besposleni aristokrata sve te stvari dobija bez napora. Otud njegova dosada i demoralizovanost. Neuspjeh u ostvarivanju važnih ciljeva rezultira smrću ako su ti ciljevi fizičke potrepštine, ili osujećenošcu ako je neuspjeh u ostvarivanju ciljeva kompatibilan sa preživljavanjem. Stalni neuspjesi u ostvarivanju ciljeva tokom života imaju za posljedicu defetizam, nisko samopouzdanje ili depresiju.
Dakle, da bismo izbegli ozbiljne psihološke probleme, ljudsko biće treba da ima ciljeve čije ostvarivanje zahtjeva trud, i mora imati prihvatljivu stopu uspjeha u ostvarivanju svojih ciljeva.
Izvor:T. Dž. K.
