"Omladina je sve agresivnija.
Starosna granica za najteža krivična djela se spušta, pa i djeca ubijaju,
ranjavaju, pljačkaju, nasrću... Nije ovo vrijeme izmislilo agresiju i zločine,
ali im je dodalo intenzitet, brutalnost i neke nove oblike." Ovako psihijatar i psihoanalitičar
dr Vojislav Ćurčić, upravnik Bolnice za psihijatriju KBC "Dr Dragiša
Mišović", komentariše posljednje primjere nasilja
maloljetnika, posebno slučaj dvojice dječaka koji već sa deset godina u
policijskom dosijeu imaju 300 krivičnih djela. Porast nasilničkog ponašanja i
sve većeg pritiska koji mladi trpe, kaže, vidi svakodnevno u svojoj ordinaciji,
jer radi upravo sa adolescentima.
- Nije maloletnička delinkvencija
nastala juče. Prisutna je oduvjek - procjenjuje dr Đurčić. - Poplavu nasilničkog ponašanja smo imali
negdje sredinom devedesetih godina. Ali tada je to bilo mnogo bezazlenije nego danas.
Prestupnici su imali sitni interes - da vršnjaku skinu patike ili jaknu, da ih
nose ili prodaju. Danas, presreću i premlaćuju ljude na ulici, u autobusu, na utakmicama,
bez ikakvog vidljivog razloga i povoda ili ako ih poprjeko pogledaju. Imao sam mladog pacijenta koji je nepoznatom čovjeku iz čista mira na ulici razbio glavu
ciglom. Objasnio mi je kako je bio pod stresom i toliko nervozan da je morao nešto da uradi.
Eto, i tako je stradao nedužan prolaznik, a što je još gore, bez ikakvog
osjećanja krivice nasilnika.
* Zbog čega se sada pištolj poteže
već u osnovnoj školi?
- Problematični period počinje negdje
sa 12 ili 13 godina, jer su mladi nezadovoljniji sobom, svojim životom, ne vide
perspektivu i samim tim postaju napetiji, nervozniji, impulsivniji i
agresivniji. Najčešće je riječ o vršnjačkom nasilju. I karakteristično je da
gotovo uvijek nastupaju u grupama. U grupi se osjećaju jače i moćnije i tako
dobijaju snagu, podsticaj i podršku, između ostalog i za nasilničko ponašanje. Iza te
nasilnosti stoje nezadovoljstvo, psihološko trpljenje i uznemirenost i
teškoća da to podnesu ili razrješe na dobar način. U svom životu se osjećaju
inferiorno, a onda se kroz nasilje doživljavaju moćnijima i jačim.
BATINA NIJE IZ RAJA IZAŠLA *
Budući građanski zakonik zabranjuje roditeljske batine.
Na pitanje treba li postojati sistem kazne i nagrade ...?
- Podržavam zakonsku zabranu fizičkog kažnjavanja djece i nadam se da će
spriječiti buduće slučajeve fizičkog zlostavljanja u porodici. Ali sistem nagrade
i kazne, i ravnoteža između te dvije vaspitne mjere, naravno, moraju da postoje,
samo bez fizičkog kažnjavanja. Tako se učimo granicama, kako se nešto postiže i
šta smije da se radi, a šta ne. Bez toga ljudska zajednica ne može da
funkcioniše.
* Gde tražiti krivce za to što su
stasale generacije malih siledžija? Jesu li to roditelji, nastavnici, društvo?
- Prije bih govorio o odgovornosti,
nego o krivici. Ali ima je na sve strane. Današnje generacije mladih su odrasle
u komplikovanim društvenim i ekonomskim okolnostima. Roditelji rastrzani
egzistencijalnim problemima nisu mogli da im se posvete dovoljno i u pravoj
mjeri. Zato su maloljetni nasilnici bili prepušteni samima sebi. Ne funkcioniše ni u školama sve
najbolje, jer savjesni profesori naprosto zbog prevelikih obaveza u nastavnom procesu nemaju vremena, a možda ni energije za vaspitavanje,
već samo da predaju lekcije koji im obiman nastavni plan i program propisuje i da provjeravaju usvojeno znanje.
* Šta kao društvo možemo da uradimo,
a kada na scenu treba da stupe institucije?
- Potrebna je podrška porodicama.
Ali treba i mladima pružiti podršku da za svaku vrstu problema nađu dobro,
poželjno ili prihvatljivo rješenje. Ne treba ćutati i zataškavati incidente i
zlodjela, ni u školi ni u društvu. Mladi ljudi su po svojoj prirodi pozitivni i
spremni da prihvate pozitivan stav. Potrebno je samo da se neko bavi njima. Ako
ne može da im se pomogne u školi i u kući, ili ako je problem ozbiljniji, treba
da potraže pomoć stručnjaka. Bila je ideja svojevremeno da se u svim domovima
zdravlja oforme savjetovališta za mlade. Pedijatri su prošli obuku i bili
zainteresovani za rad, ali kao i uvijek sve je stalo zbog finansija. Problem mentalnog
zdravlja nacije i omladine društvo i njene institucije treba shvatiti ozbiljno i isto tako se njime i baviti. Jer sve
dok ne prođu teška vremena, neće proći ni tjeskoba, bjes, nervoza i patnja koji
ih muče. I zbog toga mladima treba pomoći.
* Vjerujete li da će poslije generacija
mladih koje nisu proživjele nijednu godinu blagostanja, stasati neke spokojnije
pubertetlije?
- Bojim se da će biti još gore, bar
u nekoliko narednih godina. Očekujem da će nasilja biti još više i da će biti brutalnije, sve dok nama kao društvu u cjelini ne krene nabolje. Ekonomsko blagostanje u državi smanjiće i napetost, nervozu i bjes, ali to nije dovoljno jer i u bogatijim
zemljama ima nasilja. Potrebno je da se mladima bavimo više nego politikom i da im pomognemo da na
dobar način prođu kroz ovaj komplikovan razvojni period. I na tom zadatku bi
morali svi da se angažuju - pojedinci, institucije i zajednica.
* Imaju li na koga da se ugledaju?
Jesu li im roditelji i heroji sa televizije dobri uzori?
- Mladi imaju problem da izgrade
pravi sistem vrijednosti, jer ne znaju na koga da se ugledaju. Žive u društvenom okruženju u
kome se tolerišu mnoge negativne pojave i likovi. Kriminalci su im postali uzori. Zato
neki adolescenti razmišljaju da ako mnoga negativna, problematična i nezakonita
ponašnja mogu da prođu nekažnjeno kod odraslih, zašto ne bi mogla i njihova.
* U kom uzrastu ličnost počinje da
se "kvari", da se razvija patologija?
- Ličnost se formira od rođenja. I
ako djete pati zbog nečega, to se često ne ispoljava tako očigledno. Međutim,
kada dođu u adolescenciju, kada im se tijelo uznemiri hormonima, čemu se
pridodaju i svi drugi psihološki burni događaji odrastanja, mladi više ne mogu
da zadrže sve ono što je bilo prikriveno i potisnuto u njihovoj duši. To se
obično dešava u sedmom i osmom razredu osnovne škole, ali su nastavnici tada još tolerantni i
pomažu im da prevaziđu te bure. Ali kad dođu u srednju školu haos u njima je
najveći i taj problem eskalira, a sa njim i nasilje. Tada se neki okrenu
drogama, postanu depresivni ili jako promjene ponašanje, a neki postanu vrlo
agresivni.
* Šta roditeljima treba da bude
alarm u ponašanju tinejdžera?
- Kada vide da im se dijete povuklo u
sebe, da slabije izlazi iz kuće i manje se druži sa vršnjacima, da vrijeme
provodi igrajući beskrajno kompjuterske igrice, da odustaje od dotadašnjih
zadovoljstava i škole. To su znači da taj adolescent pati i da ne nalazi
adekvatnija rješenja za svoj nemir, tugu i nezadovoljstvo. Tada mu treba pružiti
pomoć. Jer su mladi u ovom uzrastu, između ostalog, skloni i da naude sami
sebi. Samoubistvo je drugi ili treći uzrok smrtnosti u populaciji između 15. i
24. godine. Zato je važno razgovarati sa njima, razumjeti ih, podržati, pomoći
im i podstaći ih da se bave nekim pozitivnim aktivnostima, bilo da je rječ o
sportu, umjetnosti, druženju... A generalno, sadašnje generacije su sve
depresivnije.
*Da li smo kao narod skloni da stvaramo pogrešne uzore?
- Imamo običaj da pretjerujemo u oduševljavanju i glorifikovanju nekih osoba,
čak i samih sebe. Smislili smo kako smo mi neki poseban narod. Pa sjetimo se
samo onih viljušaka sa srpskog dvora iz 13. vijeka. Proglasili smo sami sebe i
nebeskim narodom. A moramo da shvatimo da nismo posebni, da se od fantazija,
mitova i istorije ne živi, već da može da nam pomogne samo trud, pošten i
vrijedan rad, ulaganje u sebe i sopstveni život.
* Bilo je i samoubistava među
tinejdžerima zbog ismijavanja na društvenim mrežama. Da li podsmjeh vršnjaka
najviše boli?
- U adolescenciji sve može da bude
vrlo traumatično, zato što su oni nesigurni i preosjetljivi. Vršnjaci, uz svu
privrženost i podršku, umiju da budu izuzetno brutalni. Informacije se danas toliko brzo šire
da jedna sporna fotografija na društvenim mrežama može potpuno da uništi psihu
mladog čovjeka, da ga dovede u stanje očaja i beznađa, što može voditi u
razmišljanje o samouništenju i pokušaju samoubistva.
* Jesmo li došli u paradoksalnu
situaciju - da se nikad više nije komuniciralo, a da su ljudi sve usamljeniji?
- Internet i društvene mreže imaju i
dobre i loše strane. Društvene mreže su dobre za one koji su stidljivi, jer
tako lakše ostvaruju komunikaciju sa vršnjacima. Ali, sa druge strane,
društvene mreže su otišle i u drugu krajnost. Imam utisak da mladi na mnoga
mjesta idu samo da bi se tamo fotografisali i postavili sliku na Fejsbuk. Kao da
se zabava ne događa i ne doživljava, nego se samo slika, da je svrha svakog izlaska
dokumentovanje na društvenoj mreži, a ne sam njen čin - provod sa drugarima. Mladi ne žive, ne doživljavaju
već stvaraju tako neku potpuno paralelnu virtuelnu realnost u kojoj provode ogroman dio vremena.
* Osim društvenih mreža, imamo još
jednu paralelnu realost - rekorderi smo u dužini gledanja televizije. Je li i to bjeg od sopstvenog života?
- To samo govori o stepenu našeg
nezadovoljstva, trpljenja i patnje koje potiskujemo kroz to preplavljivanje
slikama sa TV ekrana. Bez prestanka gledate neke šarene slike i tako ne
razmišljate o sopstvenim mukama. Za to su najbolji primjeri rijaliti programi.
Ljudi od teškoća i besmislenosti sopstvene svakodnevice bježe u živote nekih
nepoznatih ljudi.
* Jesu li nam za mentalno stanje
nacije krive posljednje dvije veoma traumatične decenije?
- Naciju čine pojedinci i mnogo
njihovih pojedinačnih problema stvara i jedan zajednički. Sve nedaće kroz koje
smo prošli su naravno ostavile određene pozitivne i negativne tragove. Učinile su nas i ranjenima i
ranjivijima, psihološki prilično istrošenima i sa manje sposobnosti da se
nosimo sa nedaćama koje još postoje. Nemoguće je da decenijama živite u
nesigurnosti i sa problemima, a da to ne ostavi trajne posljedice. Egzistencijalna
neizvjesnost, gubitak posla i drugi problemi čine da su nam zdravstvene ustanove sve
punije anksioznih, zabrinutih i depresivnih ljudi. Njih frustrira neizvjesnost u
kojoj žive i zamišljanje još većih nedaća koje ih u budućnosti čekaju.
