"Nije
najveća budala onaj koji ne zna da čita, već onaj koji misli da je sve što
pročita istina."- Ivo Andrić.
Mediji su postali neizostavan dio svakodnevnog života. S njima se osjećamo potpunim i sigurnim. Ujutro, nakon ustajanja iz kreveta, mi se nadopunjujemo: (neko) naočalama, pogledom na sat, kao glavna orijentacija za vrijeme-danas skupo i dragocjeno; potom se nadopunjavamo mobilnim telefonima, najčešće pametnim (neko dopusti da budu pametniji i od nas) i tako nastavljamo svoje funkcionisanje; mediji nas određuju, rekao je poznati medijski teoretičar David Moorley, i daju nam smisao: upotpunjuju nas.
Mediji su sinonim za moć. Takođe su poznati i priznati kao četvrta sila, zbog mogućnosti uticaja na javno mnjenje, kreiranje stavova, načela, vrijednosti (posebno tokom izloženosti i ovisnosti jednom te istom mediju kroz duži vremenski period.) Postojanje nezavisnih medija izgleda kao nedostižni ideal u današnjem svijetu, jer mediji funkcionišu uz finansijsku podršku moćnika koji zauzvrat traže svoj mali prozor u svijet, lijep glas o sebi, pohvalu ili proizvodnju pseudodogađaja da bi se odvratila pažnja javnosti od stvarnih problema. Tu se, naravno, otvara golemi prostor za svjesnu manipulaciju ljudima. Sociolog i politički analitičar, Srđan Vukadinović ističe da su mediji moćno sredstvo koje može brzo promijeniti pogled na neku situaciju, jer se nova situacija stvara prema interesu vlasnika. Medijska politika zavisi dakle od interesa vlasnika ili lobija čije interese predstavljaju kao dobro svih.
Teorija dr Jozefa Goebbelsa, Hitlerovog ministra propagande, se temelji na sloganu koji kaže da sto puta iznesena laž, stoprvi put postaje istina. Njom se okoristio Hitler manipulišući ljudima preko tada aktualnog medija – radija (to vjerovatno ne bi uspio putem Televizije jer nije bio: miran, smiren, “ugodan za oko“; s obziroma na njegovu gestikulaciju i neverbalnu komunikaciju, dovoljan bi bio jedan kadar da se dođe do saznanja da je Hitler ustvari luđak koji neartikulisano govori i “tlači“ ljude). Goebbels je dobro odradio svoj posao, ostao i danas poznat, ujedno i dobra škola današnjim medijskim manipulatorima. Neki od Goebbelsovih epigona u malo blažem obliku su i vlasnik najvećih talijaskih medija Silvio Berlusconi i bh. „Berlusconi“ Fahrudin Radončić, koji su izgleda učili na njegovom iskustvu.
Ipak, to najbolje provodi u stvarnost najviša, jedina, nedokučiva Amerika, sjeme "demokratije" u cijelome svijetu. Ono što zažele, to i ostvare, imaju sposobnost mijenjati čovjeka ili svijesti čitavog naroda, ali naravno u očima drugih. (Daleko je to od stvarne svrhe koju bi mediji trebali imati prema kanadskom medijskom teoretičaru Marschalu McLuhnanu. On naime tvrdi da bi mediji trebali povezati svijet i biti jedan prozor u nepoznate i daleke krajeve – Globalno selo.)
Na temelju lažnih izvještavanja uništena je Libija: tvrdilo se kako Gadafijeve snage kreću u pokolj stanovnika u gradu Bengazi, ali je kasnije postalo jasno da je to bila propagandna izmišljotina. Afganistan je uništen zbog navoda da se u zemlji krije lider terorističke organizacije (Al-Qaeda) Osama bin Laden, koji je kasnije je ubijen u Pakistanu.
trosiosus.deviantart.com
Svaki Zapadu nepodobni vladar do sada je barem u jednoj prilici uspoređen sa zloglasnim njemačkim kancelarom. Danas Kim, jučer Assad, prije toga Gaddafi, Sadam, Hugo Chavez, Milošević, Karadžić, Vladimir Putin. Ovakve komparacije su izuzetno opasne i zbog jednog drugog fenomena - istorijskog revizionizma.
U vrijeme Hladnog rata, američki mediji su zadržavali imidž "slobodnog medija kojem se moglo vjerovati". Dr. Roberts tvrdi kako u Americi danas nema slobodnih medija (osim internetskih stranica). To potvrđuje i članak od prije nekoliko dana u kojem The Huffington Post govori o slobodi medija u Sjedinjenim Državama.
Možda bi bilo dobro postaviti pitanje koji su mediji objektivni(ji) a koji nisu, uzimamo li sve zdravo za gotovo ili ipak imamo nekog predznanja o izrečenom i uzimamo to s rezervom?
Vode li nas mediji analfabetizmu u ovome modernom dobu?!
Jesu li mediji “otrovali i ubili“ svaku normalnu sliku o dalekim zemljama Svijeta, do kojih možemo doći jedino putem njih samih?
Postajemo li i mi simpatizeri istih naroda i kultura kao SAD ili smo barem malo odmakli od današnjeg mediokriteta?!
Izvori: Al Jazeera Balkans; Kontekst: Pravosuđe i mediji, 21. siječnja 2014; Advance.hr
