Koliko puta ste se zapitali zašto je vaš veoma inteligentni drug iz srednje škole i dalje neuspješan, dok je onaj iz pretposljednje klupe kome škola nikada nije išla, a nije bio ni vrijedan, daleko dogurao u životu? Nije riječ samo o sistemu u društvu, nepotizmu i političkoj pripadnosti. Ima nešto i u socijalnoj inteligenciji.
Sposobnost da razumijemo okruženje, lako prolazimo kroz različite društvene situacije i iz njih izvučemo korist, da razvijamo dobre veze sa drugima, da procjenimo kako treba u kom trenutku da se ponašamo naziva se socijalna inteligencija. Jednostavnije rečeno, ovakve osobe umiju sa ljudima. A budući da je čovjek socijalna životinja koja bez ljudi ne može da opstane, jasno je koliko su važni odnosi sa drugima. Bez ove vrste inteligencije nema uspjeha, pa je zato ona važnija od knjiškog znanja.
Najbolji radnik (stručnjak u svojoj profesiji) može omanuti kao rukovodilac zbog manjka socijalne inteligencije koja je definisana kao sposobnost da naučimo da se mudro ponašamo u odnosu sa drugima. Upravo je život u društvu doprinio rastu mozga, tvrdi arheolog Stiv Miten. Prije dva miliona godina, mozak je skoro dva puta porastao što Miten objašnjava činjenicom da su naši preci počeli da žive u većim grupama, pa su morali da pamte više ljudi i odnose među njima, što je zahtijevalo i veći mentalni kapacitet, samim tim i mozak. Drugi rast dogodio se prije između 600.000 i 200.000 godina kada je mozak dostigao današnju veličinu. Ovaj rast nije do kraja objašnjen, a Miten vjeruje da je povezan sa razvojem jezika. Budući da je jezik ključni faktor u povezivanju ljudi, vezuje se i za socijalnu inteligenciju.
Njen značaj posebno dolazi do izražaja danas, kad živimo u doba stalnih promjena, pa je prilagodljivost veoma važna za uspjeh. Istraživanje Klaudija Fernandeza Araoza sprovedeno među direktorima pokazalo je da su oni koji su zaposleni zbog discipline, intelekta i energije kasnije dobili otkaz zbog manjka osnovnih socijalnih vještina. Nije, ipak, socijalna inteligencija važna samo u poslu, već i u roditeljstvu, prijateljstvu, pa i romantičnim vezama.
Dok u logičkoj inteligenciji genetika igra važnu ulogu, te se sa njom rađamo, dobra vijest je da socijalnu učimo. Ne ide nam na ruku narcizam modernog društva koji u pojedincu rađa egoizam, jer preduslov za razvoj ove vrste inteligencije je da barem na trenutak zaboravimo na sebe. Kada obratimo pažnju na druge, treba da učimo kako da shvatimo signale koje dobijamo od njih. A znak je sve - od načina na koji se neko obukao, preko mimike i riječi koje koristi, do osjećanja koja "kuvaju" u njemu. U "čitanju" osjećanja drugih, socijalna inteligencija je bliska emocionalnoj. Ne završava se, ipak, sve na posmatranju drugih. Jednako važna, ako ne i važnija jeste samoanaliza.
Argument "Ja sam takav, uzmi ili ostavi", rijetko će upotrebiti socijalno inteligentna osoba jer ona uči na svojim greškama. Ne znači to da je neiskrena, već da prilagođava svoje ponašanje situaciji. Neće se na zvaničnom prijemu pojaviti u farmerkama i majici sa natpisom, niti će praviti skandale. Ona uvijek zna šta da kaže, lako priča sa svima, od akademika do nepismenih, ali još bolje sluša. Taktična je, razvijenih diplomatskih sposobnosti, mudra, sofisticirana.
Neko je prirodno takav, drugi može vježbati te vještine. Sve su više potrebna znanja kojima se učimo kako da izgradimo zdrave odnose sa drugima, šta nam stoji na tom putu, kako da vidimo svijet sa više jasnoće, kako da odgajamo djecu da bi se u kompleksnom svijetu bolje snašli.
A, sve počinje u školi, ističu stručnjaci. Tradicionalni sistem obrazovanja u kom je akcenat na učitelju koji prenosi informacije učenicima ne uspijeva da osposobi djecu za stvarni život. S druge strane, učenici koji su imali priliku da u učionicama razvijaju socijalne vještine spremniji su za traženje posla, bolje poznaju sebe i znaju šta žele.