Приказа странице прошлог месеца:

уторак, 3. јануар 2023.

 

Vršnjačko nasilje

(očigledan primjer propadanja sistema obrazovanja)

 

Negativan demokratski i istorijski razvoj

Odlazak demokratije sa političke scene desiće se u trenutku kada prihvatimo brutalnu istinu da ne postoji izvorna grčka (utopijska) demokratija nego imperijalističkim ambicijama nametnuta američka demokratija nastala prije oko 200 godina. Sve je počelo od američke Deklaracije o nezavisnosti. Takav model demokratije Amerikanci su preuzeli od evropskih zemalja Francuske, Holandije i Britanije ugradivši ju u novonastalu državu, SAD. Izvoz takve parlamentarne demokratije traje i trajaće, a Zapad (EU i Amerika) se trudi da svoje viđenje građanskih sloboda, demokratije i demokratskih procesa nametne čitavom svijetu. U takvom „svijetu demokratije“ nema zakona koji se ne može kupiti i to se radi otvoreno preko finasiranja političkih partija ili finansiranja preko nevladinih organizacija i fondova koristeći na hiljade lobista koji će uticajem na parlament dovesti do harmonizacije pravnog sistema u državi. Lobiranja demokratijom (vlasnika demokratije) imaju za cilj da se svim sredstvima, od školstva do medija, ponište zdrav ljudski razum, zdravorazumsko razmišljanje. Građani (narod), pod uticajem i zahtjevima „vlasnika demokratije“ gube bitku i padaju u kolektivnu depresiju s potpunim gubitkom smisla daljeg života i rada, a procesi migracije na Zapad dešavaju se zbog sluđenosti naroda koji „slamku spasa“ vidi u odlasku s roditeljskog ognjišta. To u suštini i jeste cilj „vlasnika demokratije“ da dobiju jeftinu i kvalifikovanu radnu snagu za svoje imperijalističke namjere, opstanak industrije i rast vlastite privrede. Razlozi dešavanja ovih procesa su veoma jednostavni. Istraživanjem javnog mnijenja u zemljama Zapada bilježi se pad povjerenja građana u parlament ili kongres, što utiče na pad povjerenja prema svojim vladama, dovodi do velikih građanskih nemira i pada nacionalnog dohotka. Svježa radna snaga, pridošla iz nerazvijenih zemalja, još uvijek nije pod uticajem tih trendova i dobrodošli su na Zapad.

Tranzicije koje su uticale na porodice

Liberalizacija, uvođenje demokratije i demokratskih procesa u naše tradicionalno (patrijarhalno) društvo ostavili su duboke tragove na porodicu i porodične zajednice. Porodične zajednice su, unazad sto godina, bile privredni pokretači i snaga nekadašnjih država na prostorima Balkana, ali su trebale da ostanu takva snaga i danas. Velike i razvijene zemlje Zapada ne mogu uticati na države koje su ekonomski jake, a porodične zajednice stabilne i posvećene napretku. Takve zajednice brojale su više desetina članova sa osnovnim kapitalom od nekoliko desetina hektara obradive zemlje i šume, stočnim fondom od više hiljada različitih grla stoke, a to se i tada i danas smatra značajnim kapitalom. Zapadne sile morale su preduzeti određene korake da takve države i zajednice u njima izgube svoju snagu. Morale su biti pokorene ili uništene, a najbrži način za provođenje njihovog cilja bili su ratovi. Prvi i Drugi svjetski rat uticali su direktno na populaciju ratom zahvaćenih zemalja i na osnovne ćelije društva, a to je sama porodica i porodične zajednice. Prevelika sloboda koju je demokratija sa Zapada dovela na naše prostore nije u naš narod,  u naše porodice i porodične zajednice, došla postepeno. Takve procese danas zovemo tranzicija, a u nju smo natjerani bez svoje volje. Tranzicija nam je nametnuta nasilno od strane zapadnih zemalja, kao i sve ostalo što nam se dešavalo kroz istoriju, svi ratovi koji su na ovim prostorima vođeni. Nije nam dato dovoljeno vremena da se prilagođavamo tim procesima kroz nekoliko naraštaja. Morali smo ubrzano da hvatamo korak sa industrijski razvijenim zemljama poslije odlaska Osmanskog carstva sa ovih prostora ili poslije raspada Austro-Ugarske imperije. U poslednjih sto godina prošli smo kroz tri tranzicije: jednu prije i poslije Prvog svjetskog rata, drugu u toku i poslije Drugog svjetskog rata, a treća se desila poslije raspada SFRJ i građanskog rata izazvanog raspadom Jugoslavije. Svaka od njih ostavila je traga na društvene odnose, državno uređenje, a najviše na sam narod i porodice (zajednice). Zemlje Zapada su znale da će olakšati sebi posao ako jake porodične zajednice dovedu na rub egzistencije, dovodeći tako države u tranziciji do populacionog minimuma ili ako ih trajno unište. Svaki rat je ostavio dosta siročadi i samohranih roditelja koji nisu bili spremni da podnesu traume izazvane ličnim gubitkom i brzo se oporave. Često su to bili nenadoknadivi gubici, jer su stradali svi članovi porodice. Države koje su se formirane poslije ratova nisu bile u stanju da prihvate radikalne demografske promjene i gubitke (milionske ljudske žrtve) koji su ostavile višedecenijske tragove na privredu i njen privredni rast, zbog nedostatka radno-sposobnog stanovništva. Zemlje Zapada su takvo stanje sebično koristile i bez imalo srama otimale sve prirodne resurse novonastalih država: počevši od Kraljevine Jugoslavije, preko FNRJ pa sve do država nastalih raspadom bivše SFRJ. Zapad je svaki put koristio iste metode i slabosti država nasljednica pa su sa novoizabranim vlastima pravili dogovore o iskorištavanju prirodnih resursa tih zemalja da bi osigurali uloženi kapital.  Procesi takvih intervencija na državnom nivou su značajno uticali na sve niže nivoe i direktno uticali na porodice koje su dobrovoljno ili prinudno migrirale iz sela u gradove ili iz jedne države u drugu. Migracijama su tradicionalni porodični odnosi, kulturološke i druge vrijednosti bivali zaboravljani ili mijenjani, jer se više nisu mogli prenositi s koljena na koljeno zbog gubitka jedne ili čak dvije generacije njenih članova stradalih u ratnim vihorima. Preživjeli članovi bili su prisiljeni da se bore za goli opstanak u novoj sredini sami, najčešće, bez pomoći države koja nije imala, u tom trenutku, ni materijane ni kadrovske resurse da im pomogne. Takve promjene dovele su do nestanka svih vrijednosti i veza koje su njegovane generacijama s koljena na koljeno i hiljadama godina u porodičnim zajednicama.

Korona virus i medijsko sluđivanje stanovništva

Svakodnevno se u medijima govori o vršnjačkom nasilju u školama i analiziraju se razlozi koji su doveli do rasta tog trenda. Svi smo izgleda zaboravili ili od učiteljice života, istorije, nismo naučili ništa šta se dešavalo na ovim prostorima unazad nekoliko decenija. Nakon skoro tri decenije od poslednjih ratnih dešavanja kada smo pomislili da su stvari u društvu počele konačno da se normalizuju pojavila se nova pošast, pandemija COVID-19. Svaka država je na sebi svojstven način štitila građane od virusa COVID-19 i prilagođavala se trenutnoj situaciji. Sva prethodna dešavanja, pored korona virusa, samo su dodatno uticale na porodicu i narušile odnose u njoj. Izolacija i distanciranje ljudi, u tom periodu, dovele su do otuđenosti čovjeka od čovjeka tako da ne treba ništa da nas čudi ako su mjere koje su primjenjivane tada ostavile traga na djecu, njihovo mentalno zdravlje i zdravlje njihovih porodica. Medijsko, svakodnevno, bombardovanje da se treba strogo pridržavati propisanih mjera ostavlja traga na psihu svakog čovjeka, a naročito na osobe u razvoju, na djecu. Nastava na daljinu, izdvojenost od vršnjaka i nemogućnost bliskog kontaka sa njima bila je možda nužna u tom periodu, ali posljedice odvojenosti i nedovoljni socijalni kontakti licem u lice ostavile su „praznine“ u njihovom razvoju. Sada su te posljedice vidljive i svakoga dana postaju sve više uočljive. Uočljive su u tolikoj mjeri da izazivaju odbojnost i netrpeljivost prema vršnjacima s kojim se ne mogu uklopiti u školi, u naselju ili u grupi, a kod pojedinaca izaziva potrebu za fizičkim duelom i razračunavanjem na brutalan način, vršnjačkim nasiljem. Vršnjačko nasilje predstavlja konačan, izvršni, oblik demokratije nastao pod uticajem imperijalističkih ambicija razvijenih zemalja i njen trajni naćin kontrolisanja zemalja u tranziciji. Ljudi su u takvim trenucima najosjetljiviji, kada se nešto dešava njihovoj djeci, tada prihvataju sve (svaki oblik kontrole i manipulacija na sebe) samo da djeca budu pošteđena. Psihološki oblici demokratskog uticaja putem medija ili tačnije rečeno specijalnog psihološkog rata prema cjelokupnoj populaciju države u tranziciji osjetili smo nekoliko puta na vlastitoj koži, ali izgleda da nam je kolektivno pamćenje slabo i iz svega toga nismo izvukli nikakvu pouku za budućnost. Sve do sredine 70-tih godina 20.vijeka imali smo jedan od najboljih školskih sistema sa kvalitetnim nastavnim kadrom, odličnim nastavnim planovima i udžbenicima čiji je nastavni sadržaj svako dijete lako moglo usvojiti i savladati. Osposobljenost i znanje tadašnjih učenika i studenata bila je na veoma visokom nivou što se vidjelo u potražnji stručnjaka sa naših prostora svuda u svijetu. Diplome su im bile priznate u svakoj zemlji, a vrata svih kompanija bila su im širom otvorena. Takvim rejtingom se danas ne možemo pohvaliti jer je uništen provođenjem različitih neuspjelih reformi u sistemu, od osnovnog pa sve do visokog obrazovanja.  Prihvatali smo sve loše ili nekvalitetno tuđe, a svoje dobro odbacivali i mijenjali.

Kako prepoznati nasilje među vršnjacima

O problemu nasilja među vršnjacima se sve više govori, ali i primjećujemo da je sve veći broj djece izloženo različitim oblicima nasilja u vlastitom okruženju. Naše društvo nije prepoznalo prave „uzroke“ vršnjačkog nasilja nego se bavi samo evidentiranjem slučajeva vršnjačkog nasilja i formalnim aktivnostima. U rješavanju ovog problema mora biti iskrene posvećenosti od strane svih faktora koji se bave pomenutom problematikom. Referalni mehanizmi su samo formalni alati koji bilježe mnogobrojne oblike ugroženosti s kojim se susrećemo u radu s djecom, ali njima ništa ne postižemo u rješavanju dugo godina nakupljanih problema. Naravno da mora postojati evidencija slučajeva koji odstupaju od pravila ponašanja u školi, na času, u svakodnevnom životu i sl. Ali, potrebna je i akcija da se spriječi dalja eskalacija jer smo svjedoci da učestalost i brutalnost vršnjačkog nasilja raste iz dana u dan. U mnogim razvijenim zemljama otišlo se dalje i više u istraživanju „uzroka“ i samoj prevenciji nasilja.

Istraživenje u Njemačkoj

Njemačka je u svojim istraživanjima uočila ono čega smo svi mi svjesni i osjećamo da se dešava, korijene problema vršnjačkog nasilja. Njihova istraživanja su pokazala da vršnjačko nasilje nastaje kao reakcija koja štiti djete od ponovljene emocionalne ugroženosti, predstavlja odbrambeni mehanizam kojim se dijete brani od bola ili povrede izazvane nekontrolisanim emocijama i ispadima bijesa. Prema istraživanjima njemačko društvo ne želi da tolerišu nezrele i neozbiljne zahtjeve svoje omladine koja više cijeni dokolicu, nerad i izbjegavanje obaveza nego posao koji im se svakodnevno postavlja. „Ti mladi ljudi imaju ograničene sposobnosti koncentracije, percepcije, izdržljivosti i sposobnosti uspostavljanja kontakata i komunikacije“, navodi se u izvještaju njemačke agencije. Uzroke slabosti mlade generacije rođene poslije 1990-ih, prema istraživanju vide u pretjeranoj zaštiti roditelja i želji da zaštite svoje dijete od svega, što prema njihovom mišljenju „ugrožava njegovu bezbjednost i njegovu ličnost“. „ Roditelji djecu pretvaraju u slabiće“. Primjećeno je da ove generacije nemaju entuzijazma, strasti i želje da nešto steknu i nauče, a zabrinjava i nedostatak poštovanja prema starijim, naročito prema onima koji ih uče i osposobljavaju za život i rad. Čitave generacije mladih u Njemačkoj pristupaju zadatim obavezama nerealno, očekujući da im se prvo ispune prava i želje koje imaju, uslovljavajući poslove i prigovarajući da nemaju dovoljno slobodnog vremena za odmor. „Umorni su od silnog posla i moraju da se odmore“. Posao, bilo koje vrste i obaveze sa kojima se susreću su za njih previše stresne. Umjesto toga: „Radije bi da odu kući da se odmore“. Tvrdnje njemačkih istraživača i stručnjaka idu toliko daleko da kvalifikuju ove generacije kao nesposobne za život, a glavne krivce za nedostatak posvećenosti snose njihovi roditelji. Mentalno zdravlje ovakve djece, koje nikada ne nailaze na prepreke,  je tabu da ne uče da se samostalno razvijaju. Učeći kako da izdržavaju sukobe i tenzije predstavlja normalan proces razvoja zdravih ličnosti - mentalno stabilnih i sposobnih da donose važne životne odluke za sebe i svoju porodicu kasnije. Ako su uskraćeni za takva iskustva njihovo mentalno zdravlje biće ugroženo. Prema istraživanju 56% mladih u Njemačkoj pripada ovoj kategoriji ugroženosti. U svojim izjavama navode da žele raditi samo onoliko koliko moraju a da pritome žive dobro i lagodno.

Porodica, dijete i škola

Odrastanjem od najranijeg djetinjstva pa do pojave vršnjačkog nasilja (najčešće u pubertetskom periodu) dijete je svakodnevno izloženo „napadima“ na njegovo mentalno zdravlje. Ako u porodici ne pronađe adekvatnu zaštitu i posvećenost roditelja da im pomognu u savlađivanju razvojnih poteškoća desiće se da nakupljena ljutnja, bijes i nezadovoljstvo eskaliraju iz blažih u teže oblike. Disfunkcionalne porodice nisu u stanju da same identifikuju problem i reaguju na vrijeme, često probleme skrivaju zbog neželjene reakcije i straha od osude okoline. Nakupljeni bijes djeteta eskalira u agresiju koja postaje opasna i za okolinu, ali i za samu osobu. Škole su prve institucije koje mogu da uoče i reaguju na vršnjačko nasilje, a sve ostale institucije koje imaju dodirnih tačaka s djecom trebaju da budu uključene u razvijanje programa pomoći. Organizovanje škole u kojoj će postojati grupne terapije kontrole bijesa i agresivnosti kod ugrožene djece treba biti prioritet svih institucija, ustanova koje rade s djecom i roditeljima, a ne da se formalno evidentiraju stanja uz izgovor da su ustanove nemoćne da reaguju i preduzmu bilo kakve korake bez saglasnosti roditelja. Očekivati da roditelji daju pristanak da njihovo dijete bude „etiketirano“ je apsurd, nešto našta oni neće pristati, čak i po cijenu da nesvjesno ugroze mentalno zdravlje i razvoj djeteta. Naravno da nećete dobiti pristanak roditelja kada roditelji nisu ni svjesni ni osposobljeni da uoče i sagledaju problem, kada su oni uzrok i dio problema. Roditelji će se uvijek pravdati izgovorom da žele najbolje svojoj djeci, a ta „ljubav“ i pretjerana zaštita su ključni i dovodi do ove pojave. Pretjerana zaštita onemogućava da djeca stiču vlastita iskustva i donose samostalne odluke, da uče da se sama snalaze i prave greške, da ih ispravljaju i stiču samopouzdanje. Svijet ne funkcioniše na takav način, kakav „zaštitnički roditelji“ žele, da se njihovoj djeci udovolji i ispuni svaka želja, nego funkcioniše tako da ne mogu uvijek dobiti ono što požele. Ako djeca od najranije dobi shvate da im nije sve dostupno, onda će se postepeno prilagođavati na životne izazove. Ali, ako se pretjerano zaštićeno dijete naglo izloži, u nekom trenutku svog razvoja, naglim promjenama i uskraćivanjima – njegova ljutnja neće biti baš bezazlena nego će rasti i razvijati se dok ne kulminira u agresiju,  izlive bijesa, nasilja i reakcije na okolinu i sve prisutne. Djeca su unazad nekoliko godina zapostavljena od strane roditelja, a oslonac u rješavanju svakodnevnih problema s kojim se susreću sve više izostaje, tako da oni rješenje problema traže u svom bližem okruženju (najčešće je to ulica i starija vršnjačka skupina sklona problematičnom ponašanju). Optužbe su neozbiljan i zlonamjeran čin, a predstavljaju skretanje pažnje i prebacivanje odgovornosti sa porodice na institucije i ustanove. Odgovornost , primarno, treba tražiti na drugom mjestu. Nedostatak socijalizacije u najranijoj dobi formiranja ličnosti djece mogu dovesti do otuđenosti i nespremnosti djeteta da prihvati razna uskraćivanje u životu naročito kod porodica sa jednim djetetom, ali i porodica sa više djece koja žive u mjestima udaljenim od naselja. Njihovo odrastanje i sticanje iskustva, pogotovo socijalnih vještina su oskudna sve do polaska u školu. U školi se, u tom periodu, ne snalaze najbolje i počinju prvi problemi naročito ako su roditelji zaokupljeni „borbom za život“ i brinu o tome kako prehraniti porodicu. Ono na čemu treba preventivno raditi jeste stvarati obavezu kod roditelja da ne zanemaruju potrebe svoje djece i staviti akcenat na prevenciju u najmlađem uzrastu. Djecu koja su prepuštena sama sebi,nedostatak oslonca dovodi do ljutnje i nekontrolisanih ispada, jer sunemoćna da sama pronađu izlaz iz nastalih situacija. Pogrešno kućno vaspitanje i kultura ponašanja u kojem se ljutnja i reakcije djeteta ne smiju izražavati i biti vidljive za okolinu dovode do toga da djeca ne znaju kako da reaguju na ono što kod njih uzrokuje ljutnju. Lutnju počinju potiskivati i okretati prema sebi samom, što dovodi do nakupljanja nezadovoljstva,  bijesa i agresije u njima, a njeno nagomilavanje može eskalirati u fizičke oblike nasilja jer je to jedini njima poznat način da riješe nastali problem. Osjećaju se ugroženo i njihov odbrambeni mehanizam, mehanizam opstanka (životinjski instinkt) se aktivira. Niko im do tada nikad nije ponudio drugačije rješenje, a roditelji nisu uočili problem zato što nisu obučeni za takav posao, a škole nisu na vrijeme reagovale i idalje ne reaguju na pravilan način.

Rad u školama

Apelovanje javnosti na svijest prosvjetnih radnika da nisu dovoljno posvećeni djeci, da su “zalutali i nisu za ovaj posao“, da nedovoljno rade na vaspitnom planu su zlonamjerne i nepromišljene zato što niko od pomenute javnosti ne pita prosvjetare da li su „umorni“ od svakodnevog napada na njih kao ličnosti i profesionalce koji ozbiljno rade svoj posao. Osude dolaze od ljudi koji skoro ništa ili veoma malo znaju o poslovima i opterećenjima kojima su prosvjetni radnici svakodnevno izloženi. Prosvetni radnici su jedini stvarni oslonac koji djeca imaju i posvećeni su djeci u svakoj prilici dok borave u školi i van nje, ali to nije dovoljno zato što su vaspitni propusti, nastali prije nego što su djeca pošla u školu, nisu korigovali na vrijeme. Vaspitnu zapuštenost iz najranijeg doba nije moguće ispraviti „preko noći“ ako škole nemaju mehanizme preventivnog djelovanja. U školama postoje mehanizmi i alati za evidentiranje i savjetodavni razgovor, ali ne i način prevencije, način rješavanja i uklanjanja problema. Osmišljavanje projekata i programa kontrole agresivnosti i bijesa, radionica za emocionalnu stabilnost učenika mogu biti dio preventivnih mjera, ali moraju postati sastavni dio svih obrazovnih sistema, naročito u osnovnim školama jer se tu sve više uočavaju i ispoljavaju različiti oblici vršnjačkog nasilja. Školski timovi za prevenciju i kontrolisanje aktivnosti učenika bili bi dio operative koja direktno provode sve planirane zadatke kod vršnjačkih skupina kod kojih su uočena neprimjerena ponašanja. Dok se takvi programi, timovi ili savjetovališta za roditelje, radionice i projekti ne uvedu u sistem školstva i dalje ćemo se susretati sa porastom vršnjačkog nasilja i drugim oblicima devijantnog ponašanja koje ugrožavaju mentalno zdravlje djece i ugrožavaju njihovo bezbjedno okruženje. Mediji nisu kontrolisani i cenzurisani, a sadržaji koji obiluju nasiljem, agresijom, seksom i drugim projekcijama nisu primjerena djeci i treba ih sistemski zakonom regulisati i kontrolisati. Čitav set aktivnosti za kontrolu trebaju biti u primjeni u svim ustanovama i institucijama obrazovnog sistema i segmentima društva. Trebamo postati odgovorno društvo u cjelini, koje misli na svoju budućnost, a djeca su naša budućnost.

Timski rad

Timovi moraju da prate napredak učesnika terapije i preduzimaju potrebne aktivnosti za poboljšanje ovog programa (projekta). Polaznicima škole (radionice) kontole agresivnosti i izgradnju emocionalne stabilnosti ne treba dozvoliti da sami biraju koje aktivnosti mogu, a koje ne mogu raditi u toku terapija zato što oni nisu dovoljno mentalno razvijeni da samostalno odlučuju. Mora postojati stroga disciplina sve do prvih pozitivnih pomaka i poboljšanja mentalnog zdravlja. Tek nakon toga mogu se pojedine mjere ublažavati, ali uz stalno praćenje voditelja programa. Same mjere, odluke i sprovođenje, moraju se timski donositi (nikako pojedinačno ili da pojedinac odlučuje o njihovom provođenju).

Emocionalno stanje djece

Emocionalna stanja djece mogu da variraju od blažih manifestacija do jakog bijesa ili afektivnog stanja. Kada ljutnja pređe granicu i eskalira postaje destruktivna, razarajuća, i često bez mogućnosti kontrole agresivnog stanja kod djeteta u tom trenutku, što može dovesti i njega i njegovu okolinu do problema koje se ogledaju u svim sferama života i rada. Čin argesije nastaje kada loša procjena lične ugroženosti, kod mentalno nezrelog pojedinca, aktivira njegov odbrambeni mehanizam na pogrešan način. Na agresiju odgovara jedinom mjerom koja mu se čini primjereno u tom trenutku – napadom, zato što ne poznaje drugačiji način rješavanja ugroženosti. Naučiti kako kontrolisati takva stanja može se provesti uz stručnu pomoć osoba koja poznaje metode kontrolisanja takvog stanja. Djeca trebaju da budu sposobna da jasno odrede svoje potrebe i načine na koje će ih ispuniti, a važno je da znaju da pritom ne ugrožavaju potrebe drugih osoba. Neželjena ljutnja i bijes dovode do stanja koja narušavaju njegovo mentalno zdravlje, a izlivi agresije utiču i na mentalno stanje i kvalitet života drugih osoba s kojim se susreće. Djecu koja su sklona ispadima i koja ne mogu kontrolisati svoje emocije treba hitno uključivati u program prevencije. Primjeri dobre prakse pokazuju da kontrola bijesa kod djece u najranijoj dobi pokazuju odlične rezultate.

Vaspitno djelovanje

Pravi i iskren pristup u pravilnom vaspitanju djeca dobiju kada se susretnu sa učiteljem ili učiteljicom. Od njih dobiju prve prave tačne informacije i odgovore na probleme s kojima se susreću u odrastanju. Ali, treba znati da škola i prosvjetari nisu u mogućnosti da vode ozbiljne razgovor u kojima im ukazuju na ponašanje i ophođenje prema drugima ako su djeca došla u zapuštenom stanju iz osnovne ćelije društva, porodice. Sa vaspitno zapuštenom djecom u osnovnoj školi (naročito u periodu puberteta) je prekasno ukazivati na probleme u ponašanji i apelovati na svijest da takvo stanje nije primjereno za njegov uzrast. Tada se mora djelovati radikalnijim mjerama, zato što djeca tada ne žele da prihvate ličnu odgovornost, kao što to ne prihvataju ni njihovi roditelji ( smatrajući druge odgovornim i da su ih doveli do takvog stanje jer nisu bili pored njih kada je trebalo). Pronalaze razne izgovore, okrivljuju sve i svakoga za propuste i ispade. U tim ispadima djeca imaju značajnu podršku roditelja (koji su i sami u djetinjstvu prolazili kroz slične situacije) ili bližeg vršnjačkog okruženja (posmatrača nasilja koji se solidarišu sa počiniocem).  

Upotreba mobilnih telefona

Navešću još jedan primjer koji dosta utiče na mentalno zdravlje djece. Na našim prostorima (prostorima bivše Jugoslavije) možemo da uočimo odsutvo jedinstvenog stava koji onemogućava prosvjetne radnike da jedan „mali problem“ riješe.  Taj „mali problem“ je upotreba i korištenje mobilnog telefona. Pedagozi, logopedi i drugi stručnjci koji se bave razvojem najmlađih upozoravaju da zbog pretjerane upotrebe mobilnih telefona sve više djece ima problem održavanja pažnje na nastavi, učenja i verbalnog izražavanja što dovodi do poteškoća u savladavanju nastavnog gradiva. U isto vrijeme, od strane roditelja, postoji pritisak na prosvjetare da djeci ništa ne pokazuju i ništa ih ne uče. Na aktivima se ukazuje da korištenje mobilnih telefona, ali ne samo u školama nego uopšte korištenje telefona u najranijoj dobi, predstavlja ogroman problem za djecu, školu i cijelo društvo. Korištenjem telefona djeca kod kuće previše vremena provode uz mobilne aparate, pa bi bar u školi trebalo da komuniciraju s vršnjacima i da se više druže s vršnjacima (uočen nedostatak socijalizacije u najranijoj dobi). U komunikaciji na relaciji škola i roditelja dolazi se do situacije da dio roditelja jeste za to da se telefoni „zabrane“, a dio želi da u svakom trenutku zna gdje mu je dijete. Ti roditelji pokazuju pretjeranu zaštitu o kojoj smo u ranije navedenom spominjali.

Iako je Zakon jasno definisao da se zabranjuje upotreba telefona na nastavi, đaci to mahom ne poštuju i nađu način da ga koriste u školama. Na času krišom šalju poruke, surfaju na Internetu, dopisuju se između sebe ili traže da odu u toalet i tamo koriste telefon. Većina roditelja je svjesna ovog problema, ali ne znaju šta da preduzmu. Ne snalaze se u ovoj situaciji i treba im pomoć. Kao što se roditelji ne mogu složiti i zauzeti jedinstven stav isto tako se i na višim nivoima vlasti ne mogu složiti oko ovog pitanja. Za donošenja zakonskog rješenja dovoljan je samo jedan lobista u parlamentu, koji se ne slaže sa uvođenjem zabrane, i prijedlog zakona neće nikada proći. Ovu globalnu pojavu treba sistemski riješiti, a ključni u odlučivanju su roditelji, ali oni nemaju rješenje i svjesno prebacuju odgovornost najčešće na školu. Predstavnici RPZ RS kao nadležna institucija izjašnjavaju se da nisu u materijalnoj i kadrovskoj mogućnosti da se ozbiljnije prihvate posla u rješavanju ovakvih poteškoća i da za njih saznaju putem medija.

 „ Svaki napredak tehnike i tehnologije traba da služi kao olakšica u svakodnevnom životu, a ne kao njegov gospodar. Promocija pravilne upotrebe i korištenja savremenih dostignuća treba biti zadatak svih institucija u državi, ali ona mora krenuti iz porodice, iz osnovne ćelije društva. Djeca modele ponašanja nose iz porodice, a kasnije i iz vršnjačke grupe u kojoj rastu“, navode iz Zavoda.

Pogrešno sagledavanje i pristup od strane roditelja

Ocjenjivanje rada prosvjetnih radnika (koliko je složen njegov posao, koliko vremena i energije oduzima učitelju ili nastavniku da nauči nečemu dijete i osposobi ga za život) nije zadatak koji roditelji imaju u društvu, prije svega iz poštovanja koje bi trebali da imaju zato što je i tog roditelja neko učio i stvorio čovjeka od njega. Ako sami roditelji nisu dovoljno naučili ili nisu dovoljno osposobljeni to nije propust učitelja nego učenika koji nije posvetio više pažnje ličnom razvoju, ali i do propusta u porodičnom vaspitanju koje treba da pokazuje svako dijete prema starijim osobama, kako u samoj porodici tako i van porodice, prema svima sa kojima se susreće u životu i od kojih nešto nauče.

"Istinska edukacija (učenje osnovnih pojmova i vaspitanje) započinje kod kuće. Ne možete kriviti školu da ne uči djecu životnim i vaspitnim vještinama. Roditelj je prvi učitelj, škola je samo nadogradnja", učitelj Miro Pandur.

Uloga roditelja je da daje sve od sebe, da bude posvećen prema djeci, da ih uče tradicionalnim vrijednostima porodice i društva, moralu, vaspitanju, poštovanju drugih osoba. Da vode računa o svom zdravlju i zdravlju drugih ljudi. Da vole i pomažu svoje roditelje, braću i sestre - to je osnovni zadatak roditelja i predstavlja najbolju prevencija koju društvo može da primjeni u sprečavanju nastanka i razvoja vršnjačkog nasilja. To ne samo da je osnovni zadatak roditelja nego i cilj kome treba da teže svi građani i država, cjelokupno društvo koje bilježe populacioni pad zato što je poznato da samo države sa brojnim stanovništvom (preko 100 miliona) imaju budućnost i mogu se oduprijeti uticaju velikih sila, imperijalističkim ambicijama njihovim multinacionalnih kompanija i korporacija. Takve države i zajednice ne prihvataju stavove da djeci treba sve dopustiti i udovoljavati a da im se prethodno ne ukaže na obaveze koje u porodici i društvu trebaju da ispune.

Tradicionalne vrijednosti porodice

Uništavanje porodice i porodičnih vrijednosti koje su u patrijarhalnim porodicama postojala do prije pedeset-šezdeset godina dovele su do otuđenosti, najprije u samim porodicama a kasnije su se reflektovale na cijelo društvo. Porodične vrijednosti su važan faktor duhovnog i moralnog vaspitanja djece u savremenom društu, a stalnu brigu o tome treba da vodi svaki roditelj. Države koje još uvijek njeguju patrijarhalne odnose u porodici mogu opstati u ovim turbulentnim vremenima zato što ne dozvoljavaju da se hiljadu godina tradicije i usavršavanja (njegovanja) porodičnih i tradicionalnih vrijednosti društva tako lako zaborave i odbace. Njegovanje tradicionalnih porodičnih vrijednosti koja se izgubila u brzom ritmu savremenog života predstavlja spas i možda jedino rješenje otuđenosti čovjeka od čovjeka, otuđenosti roditelja od  djece, propadanja društva i urušavanje sistema vrijednosti koje su hiljadama godina održavali porodicu na okupu, davali nadu za životom i vjeru u bolju budućnost. Svaki narod, sam za sebe i bez uticaja drugih naroda, treba pronaći način da povrati izgubljene tradicionalne i moralne vrijednosti svog društva i osigura da se one u budućnosti ne izgube ili promjene nagore tako da nove vrijednosti ne dovedu do daljeg propadanja porodice i društva.