Predugo i previše se pojedinci predaju beznađu podjela ne trudeći se da koriste sopstvene kapacitete za promjene nabolje. Tako se "ispražnjuje javni trg" i ostavlja prostor onima koji se vješto nameću drugima stvarajući podaničku masu sljedbenika koji bespogovorno prihvataju njihove stavove.
To je sljedbenički pasivizam koji obezličava pojedince i kolektivitete jer se različitost doživljava kao opasnost, ne kao stvaralački potencijal. Mnogi istupaju iz te javne gužve ne uočavajući koliko ih razara haos ravnodušnosti. Neki pokušavaju da to beznađe sakriju besplodnim humorom ili ubitačnim fanatizmom atakujući jedni protiv drugih. Sve dok se čovjek ne pobuni u sebi protiv sebe i uoči vlastite greške, nema boljitka.
Najlakše je prozivati druge i proglašavati ih krivcima za neuspjehe u ljudskim odnosima (u sredini u kojoj živi), ali to ne doprinosi stvarnom boljitku. Može biti samo bezuspješan pokušaj poricanja lične odgovornosti, nikako nije stvaralački čin. Zbog toga je važno i potrebno da svako promisli svoj pretjerani pasivizam slijepog sljedovanja, sa jedne strane; ili neutemeljeni aktivizam nametanja sebe drugima po sistemu "ja pa ja". To može činiti neko od roditelja, otac ili majka, mlađi ili stariji brat ili sestra u porodici, nadređeni u kolektivitetu, stariji kolega u nauci, politici i drugim stvaralačkim oblicima. Tako se sve obustavlja i preusmjerava unazad, tu nema napretka jer se stvara nasljednička ideologija gde je sve svedeno na pristajanje bez razmišljanja i sljedovanje bez optimizma i odgovornosti. Poslušnost je jedina odrednica odnosa koji postaju zatvoreni i bezlični, korist i interes pojedinaca i grupa postaju jedine mjerodavne činjenice koje usporavaju otvoren pristup čovjeka drugom čovjeku.
Omasovljenje pristalica po sistemu "da nas bude više nego njih", za mnoge je neporecivi imperativ. Savremeni čovjek se radije povlači u sebe i ne želi da se odgovorno angažuje u svom životu, radije prihvata i ono što je na njegovu štetu samo da ne bi izneo svoj stav. To nije skromnost nego je gordost koja sputava stvaralaštvo u strahu od javne reakcije. Radi se o odustajanju od dijaloga u strahu da čovjek ne bude proglašen krivim od drugih, što predstavlja njegovanu sebičnost koja je sve primjetnija kod mnogih pojedinaca. Zbog toga je važno da umjesto prazne kritike na račun stvaralaštva drugih svako pokaže stvaralačku spremnost i spretnost, koja je primjetna naročito onda kad se neuspjeh ne doživljava kao razlog za odustajanje. Sve drugačije od ovoga ostavlja prostor svim nametljivcima da realizuju svoje okupatorske ideje. Treba reći da ovdje umjesto traženja krivaca treba smišljati načine kako da se sve popravi nabolje.
Naši prostori prepuni su podjela i sukoba neostvarenih sljedbenika koji najviše obesmišljavaju stvaralaštvo onih koje su proglasili svojim idolima. Tako već predugo imamo Izetbegovićevce, Čovićevce, Dodikovce, Vučićevce, Bosićecve ...
Da se razumijemo, nije ovde riječ o osporavanju prava bilo kome da se politički ostvaruje, radi se o ukazivanju na stvaranje zatvorenog tabora sljedbedika koji umišljaju da je sve drugačije opasno i kao takvo treba nestati na bilo koji način. To je podanički odnos prema lideru, koji se izražava traženjem "čvrste ruke" koja se u ovakvom stanju doživljava kao nešto osvetničko prema neistomišljenicima. Koliko je danas posvađanih ukućana, rođaka, kumova i prijatelja u državi zbog različitih političkih stavova? Razmislimo dobro! Kome to treba? To sigurno ne traže lideri od svojih sljedbenika, ali sljedbenici koji uživaju da budu podređeni uvijek koriste priliku da se iživljavaju kad su nadređeni. Tako se stvara vrzino kolo iz koga neki i ne pokušavaju da izađu, jer imaju ličnu koristi od takvog odnosa. To se vidi iz njihovih odgovora na pitanje šta oni lično misle o nekome ili nečemu. Taj odgovor glasi: "naš lider je rekao ...!" Kuda to vodi i gde ćemo stići ovako?
Moramo reći da sve ovo nosimo iz prošlosti, kada smo pod teretom ideološkog nasilja koje se zvalo "diktatura proletarijata" vjerovali u ideološkog spasitelja kao "najvećeg sina naših naroda i narodnosti". To je ostavilo dubok trag u nama i nikako da se oslobodimo ukorjenjenog straha i beznađa, što se vidi u izjavama onih koji tvrde da je "onda bilo bolje" iako nisu živeli tada (nisu bili ni rođeni), što je čudno. Oni koji su živjeli tada "lako i lagodno", sebični su kad tako govore, jer ne osjećaju da su od svojih unuka ukrali budućnost i ne mare za to. Njima je važno da su oni sve imali. Važno je da svi nastojimo da pobjedimo beznađa, što je moguće samo onda kad svako u sebi pobjedi "japajajca" i "evca", bez obzira na to da li je ta osoba lider ili sljedbenik. Treba uvijek biti čovjek, shodno narodnoj mudrosti: "U dobru se ne povisi, a u zlu se ne ponizi!"
To je sljedbenički pasivizam koji obezličava pojedince i kolektivitete jer se različitost doživljava kao opasnost, ne kao stvaralački potencijal. Mnogi istupaju iz te javne gužve ne uočavajući koliko ih razara haos ravnodušnosti. Neki pokušavaju da to beznađe sakriju besplodnim humorom ili ubitačnim fanatizmom atakujući jedni protiv drugih. Sve dok se čovjek ne pobuni u sebi protiv sebe i uoči vlastite greške, nema boljitka.
Najlakše je prozivati druge i proglašavati ih krivcima za neuspjehe u ljudskim odnosima (u sredini u kojoj živi), ali to ne doprinosi stvarnom boljitku. Može biti samo bezuspješan pokušaj poricanja lične odgovornosti, nikako nije stvaralački čin. Zbog toga je važno i potrebno da svako promisli svoj pretjerani pasivizam slijepog sljedovanja, sa jedne strane; ili neutemeljeni aktivizam nametanja sebe drugima po sistemu "ja pa ja". To može činiti neko od roditelja, otac ili majka, mlađi ili stariji brat ili sestra u porodici, nadređeni u kolektivitetu, stariji kolega u nauci, politici i drugim stvaralačkim oblicima. Tako se sve obustavlja i preusmjerava unazad, tu nema napretka jer se stvara nasljednička ideologija gde je sve svedeno na pristajanje bez razmišljanja i sljedovanje bez optimizma i odgovornosti. Poslušnost je jedina odrednica odnosa koji postaju zatvoreni i bezlični, korist i interes pojedinaca i grupa postaju jedine mjerodavne činjenice koje usporavaju otvoren pristup čovjeka drugom čovjeku.
Omasovljenje pristalica po sistemu "da nas bude više nego njih", za mnoge je neporecivi imperativ. Savremeni čovjek se radije povlači u sebe i ne želi da se odgovorno angažuje u svom životu, radije prihvata i ono što je na njegovu štetu samo da ne bi izneo svoj stav. To nije skromnost nego je gordost koja sputava stvaralaštvo u strahu od javne reakcije. Radi se o odustajanju od dijaloga u strahu da čovjek ne bude proglašen krivim od drugih, što predstavlja njegovanu sebičnost koja je sve primjetnija kod mnogih pojedinaca. Zbog toga je važno da umjesto prazne kritike na račun stvaralaštva drugih svako pokaže stvaralačku spremnost i spretnost, koja je primjetna naročito onda kad se neuspjeh ne doživljava kao razlog za odustajanje. Sve drugačije od ovoga ostavlja prostor svim nametljivcima da realizuju svoje okupatorske ideje. Treba reći da ovdje umjesto traženja krivaca treba smišljati načine kako da se sve popravi nabolje.
Naši prostori prepuni su podjela i sukoba neostvarenih sljedbenika koji najviše obesmišljavaju stvaralaštvo onih koje su proglasili svojim idolima. Tako već predugo imamo Izetbegovićevce, Čovićevce, Dodikovce, Vučićevce, Bosićecve ...
Da se razumijemo, nije ovde riječ o osporavanju prava bilo kome da se politički ostvaruje, radi se o ukazivanju na stvaranje zatvorenog tabora sljedbedika koji umišljaju da je sve drugačije opasno i kao takvo treba nestati na bilo koji način. To je podanički odnos prema lideru, koji se izražava traženjem "čvrste ruke" koja se u ovakvom stanju doživljava kao nešto osvetničko prema neistomišljenicima. Koliko je danas posvađanih ukućana, rođaka, kumova i prijatelja u državi zbog različitih političkih stavova? Razmislimo dobro! Kome to treba? To sigurno ne traže lideri od svojih sljedbenika, ali sljedbenici koji uživaju da budu podređeni uvijek koriste priliku da se iživljavaju kad su nadređeni. Tako se stvara vrzino kolo iz koga neki i ne pokušavaju da izađu, jer imaju ličnu koristi od takvog odnosa. To se vidi iz njihovih odgovora na pitanje šta oni lično misle o nekome ili nečemu. Taj odgovor glasi: "naš lider je rekao ...!" Kuda to vodi i gde ćemo stići ovako?
Moramo reći da sve ovo nosimo iz prošlosti, kada smo pod teretom ideološkog nasilja koje se zvalo "diktatura proletarijata" vjerovali u ideološkog spasitelja kao "najvećeg sina naših naroda i narodnosti". To je ostavilo dubok trag u nama i nikako da se oslobodimo ukorjenjenog straha i beznađa, što se vidi u izjavama onih koji tvrde da je "onda bilo bolje" iako nisu živeli tada (nisu bili ni rođeni), što je čudno. Oni koji su živjeli tada "lako i lagodno", sebični su kad tako govore, jer ne osjećaju da su od svojih unuka ukrali budućnost i ne mare za to. Njima je važno da su oni sve imali. Važno je da svi nastojimo da pobjedimo beznađa, što je moguće samo onda kad svako u sebi pobjedi "japajajca" i "evca", bez obzira na to da li je ta osoba lider ili sljedbenik. Treba uvijek biti čovjek, shodno narodnoj mudrosti: "U dobru se ne povisi, a u zlu se ne ponizi!"
Izvor: Lj. Stojanović
Нема коментара:
Постави коментар