"Cajke" su oko nas

"Folk je narod. Turbo je sistem ubrizgavanja goriva pod pritiskom u cilindar motora s unutrašnjim sagorjevanjem. Turbo folk je sagorjevanje naroda. Turbo folk nije muzika. Turbo folk je miljenica širokih narodnih masa. Pobuđivanje najnižih strasti kod homo sapiensa. Turbo folk je sistem ubrizgavanja naroda. Ja nisam izmislio turbo folk, ja sam mu dao ime." – autor izjave, Rambo Amadeus.

Autor ovog termina i najveći kritičar tog muzičkog žanra, mješavine arapsko-turskog, grčkog, ciganskog i starog srpskog melosa, ukršten sa zapadnom popularnom muzikom i disko ritmovima. U naše domove ušao je krajem osamdesetih: tada su se stidljivo štancale i na tržnicama prodavale kasete "cajki"- (najbolja metafora Turbo folk estrade, subkulture i njenih pobornika), onako ispod tezge, zajedno s drugom ilegalnom i polulegalnom robom, poput cigareta bez markice i lažnih parfema.

Ali pravu eksploziju cajke su doživjele u drugoj polovini devedesetih, kad su po prvi put izašle iz sumnjivih tezgi u blatnjavim uličicama na rubovima grada, u koje pristojan građanski svijet nije nikad zalazio što zbog društvenog ugleda, a što zbog lične sigurnosti, i zaposjele luksuzne klubove u središtu. turbo folk je balkanska verzija MTV-ja, koja propagira novu vrstu hedonizma. novac koji prati ovaj muzički žanr, po zaradama prati farmaciju. kako u BiH nema kritične mase, postala je utočište takve muzike kojoj se čude i interpretatori turbo folka. Uzalud su bili svi pokušaji urbane srednje klase, desetkovane prvo komunizmom a zatim ratnim previranjima, prizivajući kulturne sadržaje u pokušaju obuzdavanja navale cajki na bastion mirnih gradskih naselja, sa pločnicima od granitnih kocki i drvoredima uz uredno poslagane četverospratnice iz kojih dopiru zvukovi šansona, jazza, ili starogradskih pjesama, kakvim su se navikli buditi i odlaziti na počinak. Subkultura cajki, i sav razorni primitivizam koji ju je pratio, ubila je nadu da će ovi prostori tek tako raskrstiti s kulturnim uticajem turbo folk primitivizma. On se nakon rata vratio, u svojoj najgoroj formi. turbo folk je rezultat bunta mladih. Više nije važan kvalitet, nego emocionalno pražnjenje.

Muzika koja je prije rata u većim gradovima bila strogo određena za sve one koji nisu željeli biti izloženi podsmjehu i preziru građanske sredine, pa i isključenju iz društva - slušanje cajki bilo je prije rata prekršaj nepisanih društvenih pravila negdje u rangu latentnog seksa ili prostituisanja na željezničkoj i autobuskoj stanici - odjednom se pojavila, izašla iz magle, zadobila pravo građanstva i postala dio mainstream kulture, i preselila s rubova grada i čađavih seoskih krčmi ravno u luksuzne klubove u centru, s čijih su mramornih umivaonika odjednom kćerke nekad uglednih gradskih porodica vukle crte kokaina zajedno s manekenkama, spoznorušama, i kćerkama skorojevićke elite. Nekada tabuizirana i žigosana kao trash, izašla je iz ormara i izazvala kulturnu revoluciju kao i gay pride: ono što je do jučer bilo društveno neprihvatljivo, postalo je najednom in, cool i neizbježno. Demokratija je zaživjela u svom najperverznijem obliku, pa ste odjednom na "cajkama" mogli sresti nogometaše, TV voditelje, likove iz Big Brothera, svu onu novokompovanu elitu koju je ujedinjavao i definisao upravo taj kič.

Jer, cajke nisu samo muzika. Kad bi se radilo samo o tome, ni po muke: "nek sluša ko što hoće" je argument koji je teško pobiti. Cajke su kompleksan društveni i kulturološki fenomen koji zadire u mnoge pore društvenog tkiva, i nemoguće ih je dekretom, na temelju estetskog suda, izbaciti iz javnog prostora. Za cajke se veže čitava jedna subkultura definisana vulgarnošću: zlatni lanci (kajle) oko vrata, nabrijani AMG Mercedesi i BMW-i, minjaci i napadan make up i nakaradne frizure duginih boja, skupe i neukusne odjevne kombinacije, uz obavezna odijela kao dio muškog rekvizitarija za noćni izlazak.

Velike količine alkohola i kokain su se podrazumijevali: sve što je skupo i neukusno imalo je svoju prođu. Uz to su obavezno išle "utoke": ubistva pred cajka-klubovima su se zaredale kao na pokretnoj traci, postala su dio gradskog miljea, a u ruralnim sredinama je bilo i ulijetanja s motornom pilom u narodnjačke klubove, s velikom dozom alkohola u krvi, i masovnih tučnjava s mrtvima i ranjenima oko naklonosti maloljetne pevaljke. Zapravo, ironično, cijela ta subkultura je najsrodnija onoj hip-hoperskoj u Americi, odnosno Gangsta rapu.

Sklonost nasilju, ponižavanju žena i tretiranju istih kao komada mesa, novcu i luksuznim automobilima, neukusu i luksuzu, glorifikovanju novca i bogatsva uz potpuno odbacivanje svih građanskih, estetskih i moralnih normi zajedničke su obema. One su plod velikih društvenih promjena: hip hop subkultura je posljedica porasta samosvjesti, ali i ekomomske i političke moći afroameričke populacije u Americi, dok je ova naša posljedica sticanja ekonomske moći jedne posve nove klase skorojevića i ratnih profitera izrasle na ruševinama kako socijalizma tako i građanskog uljuljkanog društva: bliske veze s narkoticima, mafijom i nasiljem su zajedničke obema. I glavne ikone hip hop scene i cajki su bile povazane s mafijaškim i kriminalnim miljeom, a nasilju - o momcima iz Comptona poput NWA ili 50cent-a ne treba ni govoriti. Kod nas je ikona ovog žanra, Ceca, a i sve ostale narodnjačke zvijezde su uglavnom dragane raznih sumnjivih kraljeva ovog i onog biznisa, uglavnom običnih gangstera. Ona je postala ikona za brušenje imidža kod još nedozrelih djevojčica.

Ali, postoji i bitna razlika. Dok je hip-hop subkultura izvorno urbana, i tekstovi pjesama svetonazorski korespondiraju s gradskom (prvenstveno crnačkom) populacijom - dotle je narodnjačka lirika, sa svom svojom patetikom, duboko i suštinski ruralna. Ono što je gotovo nemoguće objasniti, kako se urbana mlada publika može identifikovati s cajka - estetikom tipa "otišla si i odvela dete, suzama sam lepio tapete", i stihovima koji govore uglavnom o stvarima posve stranima predratnoj gradskoj omladini:

Skočit ću sa sedmoga sprata,
rodila mi žena, a ja nisam tata.

Moj se dragi u autu voza,
a ja jadna u šumi kod koza!

Što na kafu zoveš mene,
kada nemaš samlevene?

Šta će meni venčanje i žena,
kad sa tuđom živim bez problema?

Ja te volim, ja te obožavam,
ja bih s tobom da se razmnožavam.

Ja sam dama visokog morala,
zato svoju nikom nisam dala.

O ratnim biserima "Baje malog Knindže" tipa "Duni vetre preko jetre" da se ne govori. Muzika je koja pjeva o muškarcima koji se opijaju zbog nesretne ljubavi, ženama koje imaju problema s nevjernim muževima, patetična, patrijarhalna, anti-urbana u svojoj srži.

Šta se desilo Bosni i Hercegovini? Davno priželjkivani san im se ostvario, dočepali su se vlasti i pišu vlastitu istoriju, njihova subkultura ušla je na mala vrata u institucije sistema i državne organe na svim nivoima u oba BiH entiteta. Ovom pobjedom obezbjedili su sebi budućnost i mjesto u vladajućoj eliti (koaliciji) bez obzira koja politička opcija pobijedi na izborima. Uzdrmali su temelje države, jezik i kulturu. Sa političke scene otjerali su građansku klasu, zbog čega nas ostatak svijeta doživljava kao primitivce s kojima ne treba imati bilo kakva posla. Dobili su državu u kojoj oni donose  zakone i  određuju pravila ponašanja.

Svaka muzika ima svoju socio-ekonomsku podlogu. Rock je bio muzika industrijskih gradova, Liverpoola i Seattlea, muzika djece "plavih okovratnika" prije svega. Techno i House su na zapadu zamijenili Rock kad se zapad počeo deindustrijalizovati: nove društvene klase kreiraju i nove subkulutre. Međutim, što se to desilo da je jedna muzika izvorno ruralne i balkanske provenijencije dobila pravo građanstva? To je kao kad bi se New York okrenuo slušanju Dolly Parton a klubove zaposjeli coutry-western bandovi koji nastupaju iza žice za kokošinjac, kako ih ne bi u glavu pogađale pivske boce koje pijani kauboji bacaju na band kad im se ne dopadne muzika. Da, cajke jesu fenomen koji prati smjenu elita, ali one su i simptom dubokih poremećaja u društvu i ozbiljno poremećenih samih vrijednosnih temelja. 

Svi oni koji su intenzivnije izlazili proteklih desetak i više godina su bar jednom zalutali u cajka-klub. Ako ste ozbiljnije involvirani u noćni život i kruženje po klubovima, znate da je to neizbježno: noćni život, kao i sve ostalo, traži određenu dosljednost ako želite biti u "điru". I uvijek smo tamo gledali manje-više istu sliku, starije i bogate muškarce, ruralnih i mafijaških manira, i mlade cure u nemogućim pornografskim odjevnim kombinacijama koje su uključivale miniće s leopard uzorkom, zlatne i srebrne topiće, prozirno ovo i ono, ružičaste krznene dodatke i bijele krznene čizmice, naušnice veličine tanjira za pizzu, prenapadan make up... i Ferrarije i Lamborghinije parkirane ispred kluba - nepisano pravilo je da su narodnjački klubovi uspijevali na lokacijama gdje se odmah iz lokala vidi u čemu ste došli: lokali u užem gradskom jezgru jednostavno nisu pogodni za tu vrstu muzike, odjeća nije dovoljna da biste pokazali ko ste i što ste. Auto mora biti vidljiv s ulaza, moćan, nabudžen i skup.

I tu dolazimo do dijela objašnjenja zašto su dobro vaspitane gradske djevojke počele obilaziti cajka klubove. Čuveni pljačkaš banaka "Slick Willie" Sutton je jednom, na pitanje suca zašto je pljačkao banke, mrtav hladan odgovorio "jer je u njima novac" ('that's where the money is'). Financijski upropaštena građanska klasa, suočena s gubitkom društvenog statusa, uradila je ono što i majka kulturne i obrazovane Rose DeWitt Buttaker, djevojke iz ugledne obitelji, u filmu "Titanic", koja se odlučila udati za vulgarnog i nasilnog financ-barona (tako su  aristokrati tada pogrdno zvali skorojeviće koji su novcem kupovali plemićke titule) Caledona Hockleya. Jer, znalo se: cajka klubovi su "where the money is". Pametne, školovane i lijepo vaspitane djevojke prate novčane tokove, a za porijeklo istog se u finim familijama ne pita. Da li se nekome sviđa ili ne ovaj stil, treba biti obazriv i ne osuđivati nikoga ko preživljava baveći se muzikom. Ljudi sve češće rade ono što ne vole, da bi prehranili svoje porodice radeći posao koji najbolje (jedino) znaju.

Jasam li proizvod medija i globalne subkulture?

Pošto niko od nas u vlastitom domu nema mogućnost da sam potvrđuje sve naučne i civilizacijske norme i zakone u koje smo uvjereni, ipak smo osuđeni na prihvatanje mišljenja određenih autoriteta kojima vjerujemo. Sva uvjerenja i znanja usvajamo najprije putem raznih medija. Nesumnjivo da je svako “naše” mišljenje, koje izgrađujemo tokom života, kreirano ili nametnuto putem nekog medija. To nas  uopšte ne sprečava da zbog odbrane tog istog ” svog ” mišljenja, ulazimo u žučne prepirke,  pa i degutantno uvredljive rasprave i svađe. 

Pa šta je onda ustvari suština tih medija, i šta se sve u medijima promjenilo u ovih skoro sto godina postojanja. Pojma nemamo naravno. Tu mislim na suštinu, ali hajdemo probati malo dublje analizirati to pa možda i dođemo do nekog zaključka. Sa internetom smo svakako ušli u jednu potpuno novu eru i svijet se sigurno može podijeliti na svijet, prije i poslije interneta. Danas sa sigurnošću možemo reći da živimo u svijetu medijskih slika. Polovina stanovništva danas je prisutna na nekim društvenim mrežama, skoro svaki stanovnik planete ima bar jedan mobilni telefon. 

Mediji definitivno porobljavaju slobodno vrijeme čovjeka i to je tako prihvaćeno bez nekog a priori negativnog prizvuka. Međutim, ako okupiraju u potpunosti naše slobodno vrijeme, onda je jasno da okupiraju i našu svijest, odnosno naše mišljenje. Djeca se već od najranijeg uzrasta navikavaju na tablete, laptope i smartphonove i naravno upravo na taj način provode većinu svog odrastanja, što je potpuno drugačije od moje generacije, a da ne govorim od onih još starijih, koji smo se igrali “uživo ” sa loptama, klikerima ili sa ručno pravljenim igračkama. Mozak te djece i mozak ove današnje omladine sasvim sigurno nisu isti, odnosno ne razvijaju se na isti način. Ne dolaze do određenih spoznaja na isti način. Bez obzira na konotacije toga i što to ustvari znači, to je nešto što moramo uzeti kao činjenicu.

 

Svakako, imamo uvijek to sveprisutno mišljenje da su mediji zapravo moć ili produžena ruka moći. Tu htio ne htio prvenstveno moram spomenuti Ameriku jer nikako ne možemo pobjeći od činjenice da se radi o svjetskom lideru i neprikosnovenoj i velikoj supersili. Gdje se krije moć Amerike? Ne bih rekao da je njezina moć u raketama, nuklearnom oružju i naoružanju, već u tome što ona nameće svoje pojmove svijetu. Upravljati svijetom znači upravljati pojmovima. Kako ćete njima upravljati nego putem medija. Mediji ipak kreiraju našu stvarnost i to možemo utvrditi i bez da citiramo Baudrillarda i ulazimo u neke duboke analize. Tu ne bi trebalo biti ništa sporno jer je čak i Nietzsche još u 19.vijeku kritikovao bilo kakvu “neokaljanu percepciju”, gdje govori da je svako viđenje uvijek opterećeno određenim intepretacijama. Naravno da niko objektivan ne može preći preko nekih pozitvnih uloga medija u istoriji, prije svega estetskih, jer su služili izoštravanju naših čula i otvaranju nekih novih vidika.

” Medijski privid realnosti, koji proizvode jeftine sapunice ili sitcomi, na primjer, nije realističan iz razloga što reprodukuje realnost, već zbog toga što proizvodi – dominantan osjećaj realnosti – ”  John Fiske

Kada se dominantan osjećaj realnosti, koji je putem tih serija stvoren kod gledalaca bolje prouči dolazi se do zaključka da je to ipak samo privid realnosti ili lažna realnost. Tu se, naravno, simulira stvarnost koja kao takva uošte ne postoji. Takva stvarnost je samo produkt profita, da li interesnih grupa, da li ideologija  ili tržišta, a u svrhu postizanja nekih ciljeva (enormna zarada vasnika medija). Dakle, ta kreirana stvarnost u čovjeku, konzumentu tih serija budi osjećaj neke poznatosti, neke pristupačnosti i prepoznatljivosti, koji onda uzima kao fakt. Isto je i sa folk, odnosno turbo folk muzikom kod nas na Balkanu. Ti stihovi se najčešće opisuju kao ” to “, kao prava stvar, kao realnost i izašla iz stvarnog života, s kojima se kao svi možemo poistovjetiti, a to je i uvijek argument konzumenata te muzike u raspravama; zašto je ta muzika tako slušana i zašto je po njima bolja od nekakvih sumnjivih art i urbanih formi, koje kao nisu dovoljno razumljive niti narodske, premda su vrlo često, upravo oni potpuno nevjerovatni, ne bliski svakodnevnom našem pretežno dosadnom životu i stvaraju iskrivljenu sliku o Balkanu i ljudima, kao o kutku svijeta gdje se samo lumpuje, luduje, bludniči ili tuguje, razbijaju čaše i režu vene. Dakle, opet kreacija stvarnosti koja se u ljudskom mozgu putem jakog i melodičnog medijskog žanra urezuje kao činjenična. Grand produkcija je projekat u vlasništvu Amerikanca, bivšeg direktora CIA-e, a turbo folk je tako postao nametnuta subkultura i ozbiljna prijetnja nestanku prave narodne muzike. Rekao bih da mediji nedvosmisleno u čovjeku proizvode potrebu za takvom realnošću, koju onda mi uzimamo kao zdravo za gotovo. Samim time, sve to utiče na naše ponašanje i stavove. Takvi medijski sadržaji tada postaju dio naše stvarnosti, možemo predviđati i anticipirati sljedeća dešavanja u njima, možemo ih parodirati, oni postaju tema naših svakodnevnih razgovora. Od nekih početnih tumačenja medija, po kojima su oni bili zaduženi za informisanje, obrazovanje i zabavu, došli smo do ovih današnjih vremena gdje oni služe samo za propagandu i zabavu. 

U Sjedinjenim Državama ima oko 9000 radio stanica, 1000 TV programa, 1700 dnevnih novina, 11 700 magazina, 7 velikih filmskih studija, sve u svemu oko 25 000 raznih medija. To nam stvara sliku neke bogate demokratije i raznosvrsnosti informisanja i kreiranja javnog mnijenja, jer u glavi treba da imamo sliku o 25 000 vlasnika tih medija. Međutim, istina je da je početkom ovog vijeka bilo oko pedesetak vlasnika, a danas govorimo o osam vlasnika, koji kontrolišu sve medije. Kada govorimo o ovih 11 700 magazina govorimo o  tri korporacije koji su vlasnici svega toga. Kada se tome doda da je mjerilo svega  danas isključivo novac i da je on na pijedestalu vrijednosti tih medija, teško je govoriti o demokratičnom, objektivnom izvještavanju i teško je govoriti o kvalitetnom programu i kvalitetnom kreiranju mišljenja ljudi putem tih istih medija.

Primjera takvih “objektivnih” izvještavanja od strane zapadnih medija je toliko da ih je teško nabrojati, od Iraka pa do ovih posljednjih sukoba u Siriji, prikazivanja žene sa djecom kako bježi iz navodno bombardovanog i razrušenog Alepa, gdje ljudi koji gledaju taj isti trg sa svojih prozora i ne vide ništa od toga, ne znaju zapravo kome da vjeruju, vijestima ili svojim očima, jer tog trenutka nije bilo nikakvih granatiranja. Moć medija je dakle tolika danas, da bez problema naprave događaj koji se uopšte nije ni desio. Ako su čak i ljudi koji žive tamo u dilemi, kakve mi tek imamo šanse hiljadama kilometara daleko da ne povjerujemo u valjanost toga i ne kreiramo svoje mišljenje shodno tomu. Mediji su definitivno izgubili javni interes i postali su poligon uticajnih sfera, a cilj je svakako mijenjanje svijest ljudi.

 

” Kako je danas zavladala kultura spektakla, intelektualci u njoj nemaju šanse. Zato nije čudo da se povlače iz javnih medija, a to mjesto zauzimaju takozvani – intelektualci sveznalice- kojima nije stalo do nekih vrijednosti i principa, već su puki prodavači samih sebe i egzibicionisti ”        Mario Vargas Llosa

Cirkusa i komedijaša je oduvijek bilo, zna se, ali im prije nije pridavan ovoliki društveni značaj. Živimo u vremenu u kojem je zabavljanje visoko društveno cjenjena aktivnost, koja je i medijski prevladavajuća. Danas se od svega očekuje da prije svega bude zabavno, čak i u školama, na časovima, preovladava i važnija je zabava i egzibicije a ne učenje. Kada se kaže da se, recimo, od nauke očekuje da bude zabavna, ne misli se na širenje vidika, već se misli da se ona konzumira u nekoj laganoj formi. Otuda, vjerujem, i toliko fanova nauke, prosvjećenosti i “naučnog diskursa” po društvenim mrežama i forumima, koji su pri tom vrlo nepokolebljivi, čvrsti i po oponente neugodni u ” svojim” stavovima. Društvene mreže i forumi su nekakvo Narcisovo ogledalo, u kojem se svi trudimo biti ljepši i pametniji nego što jesmo, a taj medij nam to i omogućava. 

Uz pomoć nenadmašnih Googlea i Wikipedije mediji su postali prava šminka stvarnosti. Seks, slava, posjedovanje i sport je ono što je na vrhu sistema vrijednosti. I tako je stvoreno je potrošačko društvo. Kompanije su osvojile sav medijski prostor, a njima je jedini cilj zarada(profit). Njima treba prodaja, između ostalog i prodaja svijesti i mišljenja. Isto tako, što je veća kriza, veći je i utjecaj medija. Radi se o hegemoniji, kulturnoj ili nekulturnoj, a hegemonija je puno lukaviji oblik vladanja nad masama od nasilnih totalitarizama, jer hegemonija uvijek traži pristanak onog koji treba biti žrtva manipulacije, odnosno vladavine. Ljudi su žrtvovali vlastitu slobodu za "sigurnost i demokratiju". Sigurnost i demokratiju koju nikada neće imati.

Ako se kaže da su političari i vlast (koju neki narod ima) slika tog naroda i ono što on zaslužuje, onda svakako možemo reći da su ljudi i elite koje zauzimaju neki medijski prostor, upravo oni koje taj narod podržava i slika tog naroda i preko toga znamo o kakvom je društvu riječ. Onda ovaj naš balkanski region, nažalost, moramo cijeniti najprije po najgledanijem programu, a to su rijaliti šouovi. Kakva je onda ta poželjna slika medijske osobe ili personalitija ovih prostora? Nekom psiho-patološkom analizom onoga što se traži, dolazimo do egzaltirane subjektivnosti. Biti opažen, biti u medijima to je današnji imperativ. Znači kontra onog uobičajenog mišljenja o potiskivanoj subjetivnosti i utapanja u masu, radi se o kreiranju nekog novog oblika subjektivnosti, neke lažne subjektivnosti. Dakle, traži se egzibicionist, koji se zna eksponirati i kroz to zadobija velike simpatije u masama. Čini javno sve one stvari, koje se u “običnom” životu drže prljavima i niskima i uglavnom izazivaju prezir i ogovaranje, dok ovdje na velikom ekranu izazivaju simpatije i idolopoklonstvo. Ovaj imperativ koriste naši političari namećući se javnom mnjenju putem medija.

Gutači programa, fanovi, Big Brothera, taj show uglavnom doživljavaju kao igru, kao nešto spontano i prirodno. Iako, iza svega toga stoji jedna ogromna produkcija, potpuna kontrola sa scenaristima i režiserima, sa psiholozima profesionalcima, koji su prije početka napravili potpune psihološke profile svih osoba učesnika, čiji je prethodni privatni život ispitan do najsitnijih detalja i na taj način se s njima manipuliše na unaprijed pripremljene načine, a sve u ime rejtinga. Radi se o običnoj medijskoj industriji.

Zadnji primjer koji ukazuje na stanje i kvalitet medija je aktualna predsjednička kampanja u SAD-u. Kandidat Trump je potrošio uvjerljivo najmanje novca u svojoj kampanji, a rezultati kampanje su trenutno itekako dobri.  Njegove često brutalne izjave, koje vređaju i žene i manjine i političke protivnike i njegova konfliktna retorika mu donose situaciju u kojoj mu ne treba dodatan trošak za reklamiranje, jer ga svi mediji rado preuzimaju. Takve stvari uvijek podižu gledanost.