Pošto niko od nas u vlastitom domu nema mogućnost
da sam potvrđuje sve naučne i civilizacijske norme i zakone u koje smo
uvjereni, ipak smo osuđeni na prihvatanje mišljenja određenih autoriteta kojima vjerujemo. Sva uvjerenja
i znanja usvajamo najprije putem raznih medija. Nesumnjivo da je svako “naše” mišljenje,
koje izgrađujemo tokom života, kreirano ili nametnuto putem nekog medija.
To nas uopšte ne sprečava da zbog odbrane tog istog ” svog ”
mišljenja, ulazimo u žučne prepirke, pa i degutantno uvredljive rasprave i
svađe.
Pa šta je onda ustvari suština tih medija, i šta se sve u medijima
promjenilo u ovih skoro sto godina postojanja. Pojma nemamo naravno. Tu mislim na
suštinu, ali hajdemo probati malo dublje analizirati to pa možda i dođemo do nekog zaključka.
Sa internetom smo svakako ušli u jednu potpuno novu eru i svijet se sigurno
može podijeliti na svijet, prije i poslije interneta. Danas sa sigurnošću
možemo reći da živimo u svijetu medijskih slika. Polovina stanovništva danas je
prisutna na nekim društvenim mrežama, skoro svaki stanovnik
planete ima bar jedan mobilni telefon.
Mediji definitivno porobljavaju slobodno vrijeme
čovjeka i to je tako prihvaćeno bez nekog a priori negativnog prizvuka. Međutim, ako
okupiraju u potpunosti naše slobodno vrijeme, onda je jasno da okupiraju i
našu svijest, odnosno naše mišljenje. Djeca se već od najranijeg uzrasta navikavaju
na tablete, laptope i smartphonove i naravno upravo na taj način provode većinu
svog odrastanja, što je potpuno drugačije od moje generacije, a da ne
govorim od onih još starijih, koji smo se igrali “uživo ” sa loptama,
klikerima ili sa ručno pravljenim igračkama. Mozak te djece i mozak ove današnje omladine sasvim sigurno
nisu isti, odnosno ne razvijaju se na isti način. Ne dolaze do određenih
spoznaja na isti način. Bez obzira na konotacije toga i što to ustvari znači, to
je nešto što moramo uzeti kao činjenicu.
Svakako, imamo uvijek to sveprisutno
mišljenje da su mediji zapravo moć ili produžena ruka moći. Tu htio ne htio
prvenstveno moram spomenuti Ameriku jer nikako ne možemo pobjeći od činjenice
da se radi o svjetskom lideru i neprikosnovenoj i velikoj supersili.
Gdje se krije moć Amerike? Ne bih rekao da je njezina moć u raketama, nuklearnom oružju i
naoružanju, već u tome što ona nameće svoje pojmove svijetu. Upravljati svijetom znači
upravljati pojmovima. Kako ćete njima upravljati nego putem medija. Mediji
ipak kreiraju našu stvarnost i to možemo utvrditi i bez da citiramo
Baudrillarda i ulazimo u neke duboke analize. Tu ne bi trebalo biti ništa
sporno jer je čak i Nietzsche još u 19.vijeku kritikovao bilo kakvu
“neokaljanu percepciju”, gdje govori da je svako viđenje uvijek opterećeno
određenim intepretacijama. Naravno da niko objektivan ne
može preći preko nekih pozitvnih uloga medija u istoriji, prije
svega estetskih, jer su služili izoštravanju naših čula i otvaranju nekih novih
vidika.
” Medijski privid realnosti, koji
proizvode jeftine sapunice ili sitcomi, na primjer, nije realističan iz razloga
što reprodukuje realnost, već zbog toga što proizvodi – dominantan osjećaj
realnosti – ” John Fiske
Kada se dominantan osjećaj
realnosti, koji je putem tih serija stvoren kod gledalaca bolje prouči dolazi
se do zaključka da je to ipak samo privid realnosti ili lažna realnost. Tu se,
naravno, simulira stvarnost koja kao takva uošte ne postoji. Takva stvarnost je samo
produkt profita, da li interesnih grupa, da li ideologija ili tržišta, a u
svrhu postizanja nekih ciljeva (enormna zarada vasnika medija). Dakle, ta kreirana stvarnost u čovjeku,
konzumentu tih serija budi osjećaj neke poznatosti, neke pristupačnosti i
prepoznatljivosti, koji onda uzima kao fakt. Isto je i sa folk, odnosno turbo
folk muzikom kod nas na Balkanu. Ti stihovi se najčešće opisuju kao ” to “, kao
prava stvar, kao realnost i izašla iz stvarnog života, s kojima se kao svi možemo
poistovjetiti, a to je i uvijek argument konzumenata te muzike u raspravama;
zašto je ta muzika tako slušana i zašto je po njima bolja od nekakvih sumnjivih
art i urbanih formi, koje kao nisu dovoljno razumljive niti narodske, premda su
vrlo često, upravo oni potpuno nevjerovatni, ne bliski svakodnevnom našem
pretežno dosadnom životu i stvaraju iskrivljenu sliku o Balkanu i ljudima, kao o kutku svijeta gdje
se samo lumpuje, luduje, bludniči ili tuguje, razbijaju čaše i režu vene. Dakle,
opet kreacija stvarnosti koja se u ljudskom mozgu putem jakog i melodičnog
medijskog žanra urezuje kao činjenična. Grand produkcija je projekat u vlasništvu Amerikanca, bivšeg direktora CIA-e, a turbo folk je tako postao nametnuta subkultura i ozbiljna prijetnja nestanku prave narodne muzike. Rekao bih da mediji nedvosmisleno u
čovjeku proizvode potrebu za takvom realnošću, koju onda mi uzimamo kao zdravo
za gotovo. Samim time, sve to utiče na naše ponašanje i stavove. Takvi medijski sadržaji
tada postaju dio naše stvarnosti, možemo predviđati i anticipirati sljedeća
dešavanja u njima, možemo ih parodirati, oni postaju tema naših svakodnevnih
razgovora. Od nekih početnih tumačenja medija,
po kojima su oni bili zaduženi za informisanje, obrazovanje i zabavu, došli smo
do ovih današnjih vremena gdje oni služe samo za propagandu i zabavu.
U
Sjedinjenim Državama ima oko 9000 radio stanica, 1000 TV programa, 1700 dnevnih
novina, 11 700 magazina, 7 velikih filmskih studija, sve u svemu oko 25 000
raznih medija. To nam stvara sliku neke bogate demokratije i raznosvrsnosti
informisanja i kreiranja javnog mnijenja, jer u glavi treba da imamo sliku o 25 000
vlasnika tih medija. Međutim, istina je da je početkom ovog vijeka bilo oko pedesetak
vlasnika, a danas govorimo o osam vlasnika, koji kontrolišu sve medije. Kada govorimo o ovih 11 700
magazina govorimo o tri korporacije koji su vlasnici svega toga. Kada se
tome doda da je mjerilo svega danas isključivo novac i da je on na
pijedestalu vrijednosti tih medija, teško je govoriti o demokratičnom,
objektivnom izvještavanju i teško je govoriti o kvalitetnom programu i
kvalitetnom kreiranju mišljenja ljudi putem tih istih medija.
Primjera takvih
“objektivnih” izvještavanja od strane zapadnih medija je toliko da ih je teško
nabrojati, od Iraka pa do ovih posljednjih sukoba u Siriji, prikazivanja žene
sa djecom kako bježi iz navodno bombardovanog i razrušenog Alepa, gdje ljudi
koji gledaju taj isti trg sa svojih prozora i ne vide ništa od toga, ne znaju
zapravo kome da vjeruju, vijestima ili svojim očima, jer tog trenutka nije bilo
nikakvih granatiranja. Moć medija je dakle tolika danas, da bez problema
naprave događaj koji se uopšte nije ni desio. Ako su čak i ljudi koji žive tamo u
dilemi, kakve mi tek imamo šanse hiljadama kilometara daleko da ne povjerujemo u
valjanost toga i ne kreiramo svoje mišljenje shodno tomu. Mediji su definitivno
izgubili javni interes i postali su poligon uticajnih sfera, a cilj je
svakako mijenjanje svijest ljudi.
” Kako je danas zavladala kultura
spektakla, intelektualci u njoj nemaju šanse. Zato nije čudo da se povlače iz
javnih medija, a to mjesto zauzimaju takozvani – intelektualci sveznalice-
kojima nije stalo do nekih vrijednosti i principa, već su puki prodavači samih
sebe i egzibicionisti ” Mario Vargas Llosa
Cirkusa i komedijaša je oduvijek
bilo, zna se, ali im prije nije pridavan ovoliki društveni značaj. Živimo u
vremenu u kojem je zabavljanje visoko društveno cjenjena aktivnost, koja je i
medijski prevladavajuća. Danas se od svega očekuje da prije svega bude zabavno, čak i u školama, na časovima, preovladava i važnija je zabava i egzibicije a ne učenje.
Kada se kaže da se, recimo, od nauke očekuje da bude zabavna, ne misli se
na širenje vidika, već se misli da se ona konzumira u nekoj laganoj formi.
Otuda, vjerujem, i toliko fanova nauke, prosvjećenosti i “naučnog
diskursa” po društvenim mrežama i forumima, koji su pri tom vrlo nepokolebljivi, čvrsti i po oponente neugodni u ” svojim” stavovima. Društvene mreže i forumi
su nekakvo Narcisovo ogledalo, u kojem se svi trudimo biti ljepši i pametniji
nego što jesmo, a taj medij nam to i omogućava.
Uz pomoć nenadmašnih Googlea i
Wikipedije mediji su postali prava šminka stvarnosti. Seks, slava, posjedovanje i sport je
ono što je na vrhu sistema vrijednosti. I tako je stvoreno je potrošačko društvo.
Kompanije su osvojile sav medijski prostor, a njima je jedini cilj
zarada(profit). Njima treba prodaja, između ostalog i prodaja svijesti i mišljenja.
Isto tako, što je veća kriza, veći je i utjecaj medija. Radi se o hegemoniji,
kulturnoj ili nekulturnoj, a hegemonija je puno lukaviji oblik vladanja nad
masama od nasilnih totalitarizama, jer hegemonija uvijek traži pristanak onog
koji treba biti žrtva manipulacije, odnosno vladavine. Ljudi su žrtvovali
vlastitu slobodu za "sigurnost i demokratiju". Sigurnost i demokratiju koju nikada neće imati.
Ako se kaže da su političari i vlast
(koju neki narod ima) slika tog naroda i ono što on zaslužuje, onda svakako
možemo reći da su ljudi i elite koje zauzimaju neki medijski prostor, upravo
oni koje taj narod podržava i slika tog naroda i preko toga znamo o kakvom je
društvu riječ. Onda ovaj naš balkanski region, nažalost, moramo cijeniti najprije
po najgledanijem programu, a to su rijaliti šouovi. Kakva je onda ta poželjna
slika medijske osobe ili personalitija ovih prostora? Nekom psiho-patološkom
analizom onoga što se traži, dolazimo do egzaltirane subjektivnosti. Biti
opažen, biti u medijima to je današnji imperativ. Znači kontra onog uobičajenog mišljenja o
potiskivanoj subjetivnosti i utapanja u masu, radi se o kreiranju nekog novog
oblika subjektivnosti, neke lažne subjektivnosti. Dakle, traži se
egzibicionist, koji se zna eksponirati i kroz to zadobija velike simpatije u
masama. Čini javno sve one stvari, koje se u “običnom” životu drže prljavima i
niskima i uglavnom izazivaju prezir i ogovaranje, dok ovdje na velikom ekranu
izazivaju simpatije i idolopoklonstvo. Ovaj imperativ koriste naši političari namećući se javnom mnjenju putem medija.
Gutači programa, fanovi, Big Brothera, taj show
uglavnom doživljavaju kao igru, kao nešto spontano i prirodno. Iako, iza svega toga
stoji jedna ogromna produkcija, potpuna kontrola sa scenaristima i režiserima,
sa psiholozima profesionalcima, koji su prije početka napravili potpune
psihološke profile svih osoba učesnika, čiji je prethodni privatni život
ispitan do najsitnijih detalja i na taj način se s njima manipuliše na unaprijed pripremljene načine, a
sve u ime rejtinga. Radi se o običnoj medijskoj industriji.
Zadnji primjer koji ukazuje na
stanje i kvalitet medija je aktualna predsjednička kampanja u SAD-u.
Kandidat Trump je potrošio uvjerljivo najmanje novca u svojoj kampanji, a
rezultati kampanje su trenutno itekako dobri. Njegove često brutalne
izjave, koje vređaju i žene i manjine i političke protivnike i njegova
konfliktna retorika mu donose situaciju u kojoj mu ne treba dodatan trošak za
reklamiranje, jer ga svi mediji rado preuzimaju. Takve stvari uvijek podižu
gledanost.
Нема коментара:
Постави коментар