U savremenom društvu, obrazovanje bi trebalo biti svjetionik razuma, utočište znanja i temelj slobodnog mišljenja. Međutim, ono što danas svjedočimo u Republici Srpskoj jeste nešto duboko uznemirujuće: obrazovni sistem više ne oblikuje slobodnog čovjeka, već poslušnog podanika. U ovom članku razmatram kako i zašto obrazovni sistem u Republici Srpskoj gubi svoj izvorni smisao, uzimajući u obzir rastući uticaj politike i političara, koji, u maniru kasnorimskih imperatora, koriste obrazovanje ne kao sredstvo oslobađanja, već kao alat za kontrolu.
I. Obrazovanje kao prostor slobode (ili njegov gubitak)
Izvorni smisao obrazovanja – od grčkog paideia – bio je oblikovanje čovjeka kao cjelovitog bića: moralnog, intelektualnog, estetskog. Cilj nije bio puko prenošenje znanja, već uzdizanje duha. Međutim, u društvu gdje je politika sveprožimajuća, obrazovanje više nije autonomno; ono je pretvoreno u ideološki instrument.
U Republici Srpskoj danas svjedočimo sistematskom potkopavanju tog izvornog smisla. Nastavni planovi se ne osmišljavaju prema stvarnim potrebama učenika ili globalnim obrazovnim trendovima, već prema dnevno-političkim interesima. Umjesto razvoja kritičkog mišljenja, mladi se uče ponavljanju dogmi; umjesto dijaloga – nameće se monolog vlasti. Prosvjetni radnici postaju administrativni izvršioci birokratskih naredbi, a ne slobodni nosioci duha.
II. Politizacija znanja i banalizacija vrijednosti
U filozofskom smislu, znanje ne smije biti neutralno u odnosu na istinu. Ali u politički obojenom obrazovnom sistemu, znanje se sve više pretvara u sredstvo manipulacije. Istina se zamjenjuje "istinom vlasti". Udžbenici se revidiraju kako bi odgovarali političkom narativu dana, istorija se piše selektivno, a književnost se svodi na niz “sigurnih” autora koji ne postavljaju suvišna pitanja.
Ovo je korak ka duhovnom ropstvu. Jer, kako nas je učio Kant, prosvjetiteljstvo je izlazak čovjeka iz samoskrivljene nezrelosti – a nezrelost je upravo ono što se sistemski njeguje kada mlade učimo da ne preispituju, da ne sumnjaju, da se ne bune.
III. Akademska korupcija: degradacija znanja u korist lojalnosti
Još jedan simptom ovog procesa je sveprisutna akademska korupcija. Diplome se dijele šakom i kapom, često kao plijen političke pripadnosti ili sredstvo kooptacije. Političari postaju profesori, dekani, rektori – ne zbog zasluga, već zbog političkog kapitala. Time obrazovni sistem postaje parodija samoga sebe.
Ne postoji veći poraz za jedno društvo od onog trenutka kada studenti shvate da je važnije biti lojalan nego pametan, da je korisnije ćutati nego razmišljati. U takvom ambijentu ne rađa se znanje – rađa se cinizam, apatija i kolektivna intelektualna anemija.
IV. Škola kao produžena ruka ideološke države
Škola bi morala biti prostor u kojem dijete otkriva sebe, svijet i druge; prostor igre, stvaranja i učenja. Ali ako škola postane mjesto gdje se uči isključivo poslušnost i gdje su teme koje nisu “po volji” vlasti zabranjene ili ignorisane, tada škola više nije obrazovna institucija – ona je kaznionica duha.
Ima li veće ironije od toga da se na časovima demokratije uči o slobodi govora, dok se profesorima u zbornici šapuće da paze šta govore na društvenim mrežama?
V. Kuda vodi ovaj put?
Na dubljem nivou, sve ovo ne govori samo o obrazovanju. Obrazovni sistem Republike Srpske je ogledalo društva: onog u kojem dominira kratkoročna politička korist nad dugoročnim razvojem, lojalnost nad kompetencijom, strah nad slobodom. Ako se ovaj trend nastavi, rezultat neće biti samo loše obrazovani ljudi, već ljudi nesposobni da misle slobodno – a to je najopasniji oblik ropstva.
Zaključak: Povratak smislu
Jedini izlaz iz ove spirale propadanja jeste povratak izvornoj svrsi obrazovanja – razvoju slobodnog, odgovornog i mislećeg bića. To zahtijeva depolitizaciju obrazovnog sistema, vraćanje autonomije univerzitetima i školama, te istinsku valorizaciju znanja, kritičkog mišljenja i kreativnosti.
Kao što reče Platon, „nacija koja zanemari obrazovanje mladih, osuđena je da propadne“. Možda je vrijeme da se ponovo prisjetimo te istine – ne kao citata u udžbeniku, već kao upozorenja koje odzvanja u stvarnosti svakog dana.
Jer, onog trenutka kada obrazovanje prestane da bude most ka istini, ono postaje put ka ništavilu. A to ništavilo, u tišini učionica bez slobode, već šapuće svoje prve riječi.
Нема коментара:
Постави коментар