(šta nam ostane kad nam sve uzmu)
Znaš kako kažu – mali narod, velika duša. Ali danas, kad ti dušu mjeri broj lajkova, kad se istorija skroluje kao feed, i kad se pamet prodaje za sitniš, kulturno nasljeđe malih naroda postaje kao onaj stari kredenac u babinoj kući – svi znaju da postoji, niko ga ne otvara.
Mali narodi imaju ono što se ne kupuje na rasprodaji: pjesmu bez autora, priču bez korica, običaj koji traje duže od države. Imamo gusle, a nemamo ko da ih sluša. Imamo pjevače bez mikrofona, pjesme bez publike, jezik koji gubimo po jedan padež dnevno.
I šta radimo s tim?
Pa... često ništa. Dok velike nacije snimaju dokumentarce o svom siru i kamenu, mi se raspravljamo čiji je ćevap i čija je pjesma „starija“. Dok oni otvaraju muzeje, mi zatvaramo biblioteke. A narod bez sjećanja? E, to ti je narod bez kičme. Lomi se na svakom vjetru.
Zamisli narod koji ima epsku poeziju stariju od nekih imperija – i danas se pita da li je to „zastarjelo“. Ili narod koji ima četiri godišnja doba u jednoj nošnji, a ne zna više ni kako se ta nošnja oblači.
Kulturno nasljeđe nije ukras – to je oružje
Ne za rat, nego za opstanak. Kad ti otmu zemlju, a ostane ti riječ – još postojiš. Kad ti sruše kuću, a ti znaš kako se pravi – još se možeš vratiti. Kad ti izbrišu ime, a ti znaš ko si bio – još imaš šansu.
Zato je kulturno nasljeđe kao gitara u rukama čovjeka koji nema ništa drugo – možda nemaš vojsku, ali imaš pjesmu koja traje duže od metka.
Problem je što danas svi hoće da budu neko drugi
Danas su svi u fazonu: „Ajde da budemo svjetski, da budemo moderni.“ A niko da bude svoj. Pjevamo engleski kroz nos, a zaboravljamo bećarac. Učimo istoriju sa Netflixa, a nismo pročitali ni jednu narodnu bajku djetetu pred spavanje. Ukratko – prodajemo svoje, da bismo platili tuđe.
Ali neće to još dugo moći. Jer kad posljednja baba zaboravi koju pjesmu je pjevala dok je sijala, i kad posljednji deda zaboravi kako se loži rakija – gotovi smo. Postaćemo fusnota u tuđim knjigama. Ili još gore – kraj poglavlja koje niko ne čita.
Prijetnje – nova ratišta
Nekad je kulturno nasljeđe rušila vojska. Danas to rade – algoritmi.
Prva prijetnja? Internet bez korijena. Sve ti je dostupno, ali ti više ništa nije važno. Nađeš staru pjesmu online, ali je ne osjetiš – jer dok si došao do refrena, već ti iskače novi video mačke na rolama. Površnost jede dubinu, a tradicija je „dosadna“ jer traje duže od 15 sekundi.
Druga prijetnja? Globalizam bez identiteta. Svako mjesto liči na neko drugo – isti brendovi, ista muzika, ista plastika, isti engleski slogani na majicama, iako se niko ne zna ni potpisati svojim imenom kako treba.
Treća prijetnja? Turbo-folk i instant zabava. Umjesto da djeci pjevamo uspavanke koje su nam babe pjevale, puštamo autotune od kojeg i kompjuter dobije nervni slom. A i ono malo kulturnog sadržaja što imamo, svelo se na „ko je s kim spavao i šta je obukla na sahranu.“
I ne zaboravi – jezik. Naš najjači bastion. Uništavamo ga malo po malo – engleske riječi guramo gdje ne treba, padeže više niko ne zna, a narodne izreke zamijenjene su tik-tok trendovima.
A može i drugačije, znaš?
Možemo uzeti to što imamo – naš jezik, naše priče, naše zvuke, slike i ludila – i pretvoriti to u nešto živo. Ne u suvenir, nego u način života. Da nas nije sram što smo mali. Jer mali narodi nisu mali po duši, nego po površini. A dušu nam niko ne može uzeti ako je mi sami ne zaboravimo.
Kulturno nasljeđe našeg naroda nije ukras za turiste. To je ono zbog čega znaš ko si kad se probudiš. To je ona stvar zbog koje ti srce zaigra kad čuješ pjesmu koju nisi čuo dvadeset godina. To je tvoje. I ne smiješ ga dati. Niti zaboraviti. Niti se praviti da nije važno.
Jer kad sve ode, kad se svi svetovi promijene – mali narodi će opstati samo ako znaju šta im je ostalo.
A ostalo nam je mnogo – samo to moramo početi da volimo. I da živimo. Ne da se pravimo važni, nego da budemo ono što jesmo.
Нема коментара:
Постави коментар