Kič - masovni proizvod kulture 20. vijeka

Reč kitch je imenica njemačkog porijekla. Njeno osnovno značenje je smeće, i označava u smeće u kulturi - modi, literaturi, vizuelnim umjetnostima, ono što pretenduje da ima estetsku svrhu, ali je lošeg kvaliteta. Njemački glagol verkitchen znači nešto sklepati. Ova se riječ u svakodnevnom govoru odnosi na jeftine sentimentalne masovno proizvedene predmete koji se mogu kupiti u supermarketima, kineskim radnjama ili prodavnicama suvenira. U umjetnosti se odnosi na bezvrijednu imitaciju nekog vrijednog umjetničkog djela. Na taj način oni su samo površna imitacija pravog stvaralaštva. Postoji još jedna upotreba ove imenice koja se oslanja na Hegelovu ideju da umjetnik treba da pripada duhu svog vremena. U tom smislu, imitacija djela iz prošlih epoha je lažna i smatra se kičem.

Termin kič je postao popularan oko 1930. godine, kada su je teoretičari umetnosti Teodor Adorno, Herman Broh i Klement Grinberg suprotstavili avangardi. Oni su kič posmatrali kao tip lažne svijesti koja je nastala unutar kapitalističkog sistema i na osnovu težnje za površnim zadovoljavanjem želja i zarađivanjem novca.

Teodor Adorno kič povezuje sa industrijalizacijom kulture, u kojoj je kultura kontrolisana i oblikovana prema potrebama tržišta i ponuđena pasivnoj populaciji (konzumentima) kao zabava i kao nešto u čemu nema izazova. Nasuprot kiču, prava kultura treba da izvire iz individualnog, da pruža izazov i da je usmjerena protiv struktura moći i presije. Po njemu, kič je parodija katarze i estetskog iskustva.

Kič se povezuje sa pojavom buržoaske klase na društvenoj sceni, koja nije imala izgrađen ukus i estetske vrijednosti. Takođe je povezan i sa pojavom industralizacije, koja je omogućila masovnu proizvodnju predmeta i bezbrojne replike originalnog predmeta. I popularna politika, savremena politička scena i popularizam predstavljaju plodno tlo za kič. Umjetnost totalitarnih društava je kič umjetnost jer ona ne prikazuje složenost i suprotnosti koje postoje u ljudskom životu, već služi pojednostavljenoj propagandi političkog pokreta na poziciji moći - nosilaca vlasti.

Svako od umjetnosti može napraviti kič, ali malo je onih koji od kiča mogu stvoriti vrhunsku umjetnost. Veliki umjetnici Salvador Dali i Endi Vorhol uključuju elemente kiča u svoj rad, u konceptualne svrhe, uz ironiju ili sa ciljem da naglase povezanost neke sfere života sa svojim djelom. Sa pojavom postmodernizma oko 1980. godine granica između kiča i visoke umjetnosti se gubi. Danas svi umjetnički koncepti koji su prisutni u javnosti dobili su pravo da budu podjednako vrednovani, jer je ukus postao sasvim subjektivna kategorija. Krajem 20. vijeka kič dobija pozitivnu konotaciju i predstavlja popularnu umjetnost uopšte. Podsjetimo se da je Grinberg smatrao da džez i holivudski filmovi pripadaju svijetu kiča, a danas se tretiraju kao ozbiljna umjetnost. Međutim, njegova izjava nikada nije bila aktuelnija- da se kič javlja u svijetu u kojem su novac i želje raširenije od ukusa i znanja.

Možda je vrhunac kiča u savremenoj masovnoj kulturi pojava reality programa u kojima je sam čovjek postao vrhunac kiča. Ti programi se lažno predstavljaju kao istinito prikazivanje čovjeka kakav on zaista jeste, a u stvari su to manipulativni spektakli u kojima su ljudi kontrolisani i neslobodni, postavljeni u krajnje nehumane i izrežirane uslove, u ograničenom prostoru i sa ljudima koje nisu sami slobodno odabrali za zajedničko življenje.

U takvim uslovima njihova percepcija je osiromašena, a odnosi sa drugima su krajnje konfliktni. Komunikacija među ljudima je podsticana (režirana) potrebom za plitkim senzacijama, uzbuđenjem i primitivnim osjećanjima, jer su dobro i lijepo — dosadni. Vjerovatno se taj izvor dosade krije u činjenici da su za doživljaj i stvaranje lijepog potrebni izvestan trud, viši stadijum svijesti i rad na sebi. Lako zarađen novac, bez pravog rada, je glavni razlog zbog kojeg učesnici pristaju da budu u tako degradirajućim situacijama i da povrjeđuju sami sebe ogoljavanjem svoje intime.

Takvi programi su svakodnevno prisutni u domovima prosječnog građanina izmanipulisanog putem televizije. Istraživanja gledanosti pokazuju da savremeni čovjek, koji nema vremena za intimnost sa svojom djecom i drugim članovima porodice i koji ne uspijeva da se izbori sa svakodnevnim profesionalnim obavezama, nalazi vremena da prati ovakve programe. Pošto je u njima prisutna nepodnošljiva beznačajnost ljudskog postojanja, postavlja se pitanje zašto ih čovjek sa toliko strasti prati?

Kako djeci usaditi prave vrijednosti?

Poštenje, sloboda, iskrenost, povjerenje, ljubav, zabava, pouzdanost − svi ti pojmovi označavaju vrijednosti. Kad bismo kratko i jasno trebali definisati vrijednosti, mogli bismo reći da su vrijednosti ono što nam je važno i što želimo prenijeti i našoj djeci.

Svaki čovjek ima vrijednosti koje su mu važne - nekome je vrhunska vrijednost poštenje, dok je nekom drugom zabava. Ono što nam je važno najčešće usvajamo u vrlo ranoj dobi još u roditeljskom domu ili od drugih odraslih ljudi koji su nam u djetinjstvu bili važni i uticali na nas (bake, djedovi, učitelji…). Ako su nas roditelji učili poštenju pa su se i sami ponašali u skladu s vrijednošću koju propagiraju, vrlo je vjerovatno da ćemo i mi usvojiti tu vrijednost kao prioritetnu. Jednako tako, u svojoj okolini preferiraćemo ljude koji dijele naše mišljenje prema toj vrijednosti, koji su pošteni i kojima je poštenje jednako važno kao i nama.

Ali, što se događa ako neko ne dijeli naše vrijednosti ili, još gore, ako ih na neki način povrijedi? Dirnuvši u vrijednosti drugih ljudi, vrlo  lako ćemo ih uznemiriti, naljutiti, rastužiti. Ono što je još teže i s čime se danas susreću mnogi roditelji, pa i profesori u školama i svi koji imaju bliski kontakt s djecom i mladima, jest pitanje kako djeci prenijeti vrijednosti poput truda, rada i poštenja u društvu u kojem takvi, nažalost, ne uspijevaju? Kako stimulisati dijete da uči i školuje se kad nama to nije donijelo ništa dobro? Čine li djetetu medvjeđu uslugu kada mu sugerišu da se trud i rad isplate, a s druge strane sami grcaju u novčanim problemima i pored toga što su se školovali, bili vrijedni i marljivi, pošteni?

Savremeno društvo
U savremenom potrošačkom društvu profit je pokretač gotovo svih procesa, snalažljivost (što god ona značila) mjera je nečije vrijednosti, a imidž važniji od individualnosti. Upravo zbog toga sve veći broj profesora, roditelja i vaspitača susreće se s istim problemom: kako djeci propagirati znanje i poštenje kao najveće vrijednosti i bogatstvo kada se u praksi pokazalo da se te vrijednosti u našem društvu najmanje cijene i da su za napredak i zavidno radno mjesto puno važniji veze, novac i politička podobnost. Raspad sistema vrijednosti ogleda se i u sve učestalijem nasilju. Skupocjeni auti, brendirana odjeća i obuća, novac, lagodan život bez rada - sve se to nudi kao uzor, ne više samo na televiziji nego i u stvarnom životu svijeta estrade, poroka i politike.

Bez obzira na trenutnu krizu vrijednosti, činjenica je da su djeca ogledalo roditelja i da dijete, odrastajući u okruženju u kojemu se propagiraju međusobna tolerancija i poštovanje, pouzdanost, rad, trud i poštenje, sigurno će upijati te vrijednosti kao vlastite. Iako postoji cijeli niz savjeta stručnjaka kako kod djeteta razvijati empatiju, kako ga potaknuti na tzv. prosocijalno ponašanje, ono što se pokazalo najboljim i najdjelotvornijim receptom jest vlastiti primjer. Što je dobro, a što loše u međuljudskim odnosima, je li u redu rugati se drugom djetetu, isključivati iz igre drugo dijete jer je po nekoj osobine drukčije od većine, je li redu prijatelje birati prema kriteriju koji uključuje materijalno bogatstvo…

Sve su to stvari koje dijete uči gledajući roditelje, koji mu iz dana u dan verbalno i neverbalno nude odgovore na ta pitanja.

Poštenje i iskrenost nisu vrijednosti koje će dijete usvojiti kao teorijsku podlogu u jednom danu. To je niz sitnica, detalja, događaja tokom niza godina usvajanja koji na kraju formiraju djetetovu ličnost i odluče o tome hoće li dijete i mlada osoba u koju će odrasti imati poštovanja prema starijim osobama, hoće li biti tolerantni prema drugima, hoće li do ciljeva i rezultata dolaziti po svaku cijenu, "preko leševa" ili će u obzir uzimati i druge ljude. To je velika, nepremostiva razlika.

Djeca najviše uče od roditelja
Roditelji često tokom odrastanja svog djeteta uočavaju kako im se njihove riječi u različitim varijacijama vraćaju iz djetetovih usta. Dijete do pet godina na nesvjesnoj razini, ne promišljajući, usvaja vrijednosti i uvjerenja svojih roditelja i svih onih koji su mu važni u tom ranom periodu, a roditelji su dakako najvažniji. Evo i primjera. Nedeljom ujutro prije nego što izjure u dnevnu akciju po izletima, parkićima, djeca pogledaju crtić na televiziji. Mama tražeći crtić mijenja programe i preskače sve one glasne crtiće u kojima djevojke velikih grudi i dječaci širokih ramena rješavaju neka čudna socijalna pitanja. Osim što ga preskoči, ona naglas kaže: "Ovaj je glup." To zapravo i nije upućeno njenom djetetu, prije bi se reklo da komentariše sama za sebe. Kada dođe do programa ne kojem je neki miran, obojen, veseo, poučan dječji crtić (a ima i takvih) zaustavlja se i gleda zajedno s djetetom. E taj je baš po mjeri maminih vrijednosti.

Kada ostane samo u sobi dijete uzme daljinski u ruke i bira crtić. Mama radi nešto u kuhinji i čuje kako malena mijenja programe i govori: "Ovaj je glup. I ovaj je glup." S tim riječima prelazi preko bučnih crtića i likova s nenormalno velikim očima. Majka se nije ni trudila usaditi djetetu vrijednosni sistem u kojem će takvi crtići biti okarakterizirani kao glupi. Samo se ponašala onako kako je naučena od svoje majke.

Navedeni primjer opisuje kako djeca imitacijom usvajaju vrijednosti svojih roditelja.

Roditelji ih utiskuju djetetu tako što žive ono što jesu. Komunikacijski stručnjaci kažu da je 7% komunikacije verbalno, a 93% neverbalno, od čega 55% ide na fiziologiju, a 38% na tonalitet. Iz toga možemo zaključiti da često nije važno što roditelji govore, već ono kako se ponašaju, što čine u određenim situacijama.

Ako mama kaže da je važno biti pošten i govoriti istinu a istodobno "bezazleno" laže djetetu, ono na nesvjesnoj razini može zaključiti kako je u redu lagati jer i mama laže. Bezazlene laži u ovom kontekstu znače one kojima roditelji podliježu radi dobrobiti djeteta. One nisu dobre i treba ih izbjegavati koristiti, ma kako one bile "bezazlene". Primjerice, kad idu vaditi krv, roditelj kaže da neće boljeti. Ili roditelj ostavi dijete na čuvanje kod bake, ne vodi ga sa sobom, i kaže da će se odmah vratiti samo da bi smirio mališana. Ili jednostavno "pobjegne" kada ostavi dijete na čuvanju kako se ono ne bi uznemirilo…

Ako tata kritikuje dijete jer je isključilo prijatelja iz igre a on sam baš nije ljubazan prema ljudima, dijete na nesvjesnoj razini može zaključiti kako drugi nisu važni. Ako to nije izolovan slučaj, vjerojatno će i dijete s vremenom usvojiti iste vrijednosti.

Izvor: K. Bačkonja, J. Vrsaljko

"Programirani" za nesposobnost

– Čovjek ima civilizacijske potrebe – da bude ostvaren, samostalan, poštovan. Kada ne može da „skući svoju kuću“, a ima 35 i više godina i nije se ostvario i osamostalio, već živi sa roditeljima, taštom i tastom… on nije ispunjen i zadovoljan. To stalno nezadovoljstvo i sputavanje svojih potreba i potiskivanje osjećanja veoma je frustrirajuće i dovodi do nekontrolisane reakcije. U takvim situacijama vrlo često dolazi do agresivnih razvoda brakova, nasilja u porodici, čak i do velikih porodičnih tragedija ili potpune suprotnosti – depresije – objašnjava dr Zlatko Nikolić, sociolog i kriminolog s Instituta za kriminološka istraživanja.

Kada se na opšte nezadovoljstvo doda još i nemaština, pucanje po svim šavovima je neminovno. Tako smo svjedoci učestalih porodičnih svađa i netrpeljivosti koje su trajale godinama, a završile se tragično – ubistvom najbližih, potom često i samoubistvom nakon izvršenog zločina.

Kada se sve sagleda zapazićemo da je bitan i kulturološki momenat, a ne samo finansijski. Tako, da se ni u takozvana najbolja vremena, osamdesetih godina prošlog vijeka, kod nas nije preovladao individualizam koji je počeo da se budi na Zapadu tridesetih i četrdesetih godina 20. vijeka. Kod nas je i dalje bilo teško izvodljivo da osoba u istovremeno ozbiljno studira i radi, tako da sebi može da priušti iznajmljivanje stana i samostalan život. Dugo vremena, nekoliko generacija, mi nismo vaspitavani da se odvajamo, pa se to „djetinjstvo“ produžava do maksimuma.

– Za vrijeme socijalizma bilo je normalno da vas poslije završenog fakulteta čeka posao, a u nekom trenutku dobićete i stan od države. Toga više nema i ljudi generalno danas žive u velikom strahu i neizvesnosti. A kada nema oslonca u društvu, kada države ne brine o budućim generacijama a to podrazumijeva sistemski pristup sa izraženom natalnom politikom i populacionom strategijom razvoja društva koja neće biti samo deklarativna, mladi se ipak najsigurnije osjećaju kod mame i tate. Loš kvalitet obrazovanja, koji uzrokuje nisko samopouzdanje, vjerojatno je još jedan od uzroka što mladi u BiH dugo ostaju u roditeljskom domu. Vrlo često su izgubljeni i nezainteresirani da bilo što poduzmu ili pokrenu inicijative za promjenu svog statusa u društvu.

– Naša porodica nam ne dozvoljava da odrastemo. Tretirani smo kao princeze i prinčevi. U našim porodicama često može da se čuje „mama će“, „tata će“, ili „nemoj ti da se mučiš“. Na neki način, mi smo vaspitavani (programirani) tako da budemo nesposobni za samostalan život– smatra dr Aleksandra Bubera, psiholog i psihoterapeut.

I dok zemlje sjeverne Evrope karakteriše rana samostalnost mladih ljudi, u Srpskoj, kao i u drugim zemljama regiona, uobičajena je pojava takozvano produženo djetinjstvo ili života sa roditeljima u četvrtoj, pa i u petoj deceniji života.

 

Nova etablirana elita

Trebalo je dosta vremena da djeca bivših komunista nađu svoj put, trebalo je dosta putovanja, knjiga i ploča, ali baš kad je bilo vrijeme da treća generacija stupi na "scenu", stigle su devedesete i tu se stavlja tačka. Riječ ugled je izgubila preko noći svako značenje. 

Generacije te djece, koje su bile „pokušaj građanske klase“, postale su visoka klasa u poređenju sa novom elitom, naravno ne kad je riječ o novcu, već o obrazovanju i manirima. Dug je put od gusala do klavira i violine i teško da se može preći za jednu noć kao što je to slučaj sa siromaštvom i bogatstvom. Statusni simboli su se promijenili i idoli su postali šverceri nafte, duvana i oružja, ratni profiteri i turbo folk zvijezde.

Dug je put od gusala do klavira i violine i teško da se može preći za jednu noć kao što je to slučaj sa siromaštvom i bogatstvom. Na scenu su bahato stupili neki novi klinci, neki novi šabani. Bilo je pogodno vrijeme da ljudi bez mnogo mozga zgrnu mnogo novca. Kasnije su taj novac pretežno ulagali u izgradnju stambenih zgrada i kafića. Sa zgradama je lako, unajmi se arhitekta da napravi kocku sa vratima i prozorima. Kafići su već njihovih ruku djelo. Kafići dizajnirani od strane nove elite su lako prepoznatljivi. Riječ je o separeima sa tapaciranom kožom i šipkama boje zlata. Šank je od mermera, obično tamnozelenog. Nažalost, mnogo je kafića koji su zadržali izgled devedesetih godina.

 

Kad se vrijeme donekle normalizovalo, nova elita klinaca i klinceza zauzela je visoke pozicije u društvu i do danas ih nisu puštali. Iz kožnih jakni uvučenih u trenerke i razvučenih džempera, uskočili su u svilena odijela i pozlaćene haljine. Danas nova elita prati trendove, kupuju se posljednji „krici“ mode, ali sve to izgleda nakaradno i groteskno. Upravo ta i takva elita određuje put kojim se kreće neka država. Zato ne bi trebalo da nas iznenađuje ovakvo stanje u državi i uzdrman sistema vrijednosti društva u kojem živimo.