Poštenje, sloboda, iskrenost, povjerenje, ljubav, zabava, pouzdanost − svi ti pojmovi označavaju vrijednosti. Kad bismo kratko i jasno trebali definisati vrijednosti, mogli bismo reći da su vrijednosti ono što nam je važno i što želimo prenijeti i našoj djeci.
Svaki čovjek ima vrijednosti koje su mu važne - nekome je vrhunska vrijednost poštenje, dok je nekom drugom zabava. Ono što nam je važno najčešće usvajamo u vrlo ranoj dobi još u roditeljskom domu ili od drugih odraslih ljudi koji su nam u djetinjstvu bili važni i uticali na nas (bake, djedovi, učitelji…). Ako su nas roditelji učili poštenju pa su se i sami ponašali u skladu s vrijednošću koju propagiraju, vrlo je vjerovatno da ćemo i mi usvojiti tu vrijednost kao prioritetnu. Jednako tako, u svojoj okolini preferiraćemo ljude koji dijele naše mišljenje prema toj vrijednosti, koji su pošteni i kojima je poštenje jednako važno kao i nama.
Svaki čovjek ima vrijednosti koje su mu važne - nekome je vrhunska vrijednost poštenje, dok je nekom drugom zabava. Ono što nam je važno najčešće usvajamo u vrlo ranoj dobi još u roditeljskom domu ili od drugih odraslih ljudi koji su nam u djetinjstvu bili važni i uticali na nas (bake, djedovi, učitelji…). Ako su nas roditelji učili poštenju pa su se i sami ponašali u skladu s vrijednošću koju propagiraju, vrlo je vjerovatno da ćemo i mi usvojiti tu vrijednost kao prioritetnu. Jednako tako, u svojoj okolini preferiraćemo ljude koji dijele naše mišljenje prema toj vrijednosti, koji su pošteni i kojima je poštenje jednako važno kao i nama.
Ali, što se događa ako neko ne dijeli naše vrijednosti ili, još gore, ako ih na neki način povrijedi? Dirnuvši u vrijednosti drugih ljudi, vrlo lako ćemo ih uznemiriti, naljutiti, rastužiti. Ono što je još teže i s čime se danas susreću mnogi roditelji, pa i profesori u školama i svi koji imaju bliski kontakt s djecom i mladima, jest pitanje kako djeci prenijeti vrijednosti poput truda, rada i poštenja u društvu u kojem takvi, nažalost, ne uspijevaju? Kako stimulisati dijete da uči i školuje se kad nama to nije donijelo ništa dobro? Čine li djetetu medvjeđu uslugu kada mu sugerišu da se trud i rad isplate, a s druge strane sami grcaju u novčanim problemima i pored toga što su se školovali, bili vrijedni i marljivi, pošteni?
Savremeno društvo
U savremenom potrošačkom društvu profit je pokretač gotovo svih procesa, snalažljivost (što god ona značila) mjera je nečije vrijednosti, a imidž važniji od individualnosti. Upravo zbog toga sve veći broj profesora, roditelja i vaspitača susreće se s istim problemom: kako djeci propagirati znanje i poštenje kao najveće vrijednosti i bogatstvo kada se u praksi pokazalo da se te vrijednosti u našem društvu najmanje cijene i da su za napredak i zavidno radno mjesto puno važniji veze, novac i politička podobnost. Raspad sistema vrijednosti ogleda se i u sve učestalijem nasilju. Skupocjeni auti, brendirana odjeća i obuća, novac, lagodan život bez rada - sve se to nudi kao uzor, ne više samo na televiziji nego i u stvarnom životu svijeta estrade, poroka i politike.
U savremenom potrošačkom društvu profit je pokretač gotovo svih procesa, snalažljivost (što god ona značila) mjera je nečije vrijednosti, a imidž važniji od individualnosti. Upravo zbog toga sve veći broj profesora, roditelja i vaspitača susreće se s istim problemom: kako djeci propagirati znanje i poštenje kao najveće vrijednosti i bogatstvo kada se u praksi pokazalo da se te vrijednosti u našem društvu najmanje cijene i da su za napredak i zavidno radno mjesto puno važniji veze, novac i politička podobnost. Raspad sistema vrijednosti ogleda se i u sve učestalijem nasilju. Skupocjeni auti, brendirana odjeća i obuća, novac, lagodan život bez rada - sve se to nudi kao uzor, ne više samo na televiziji nego i u stvarnom životu svijeta estrade, poroka i politike.
Bez obzira na trenutnu krizu vrijednosti, činjenica je da su djeca ogledalo roditelja i da dijete, odrastajući u okruženju u kojemu se propagiraju međusobna tolerancija i poštovanje, pouzdanost, rad, trud i poštenje, sigurno će upijati te vrijednosti kao vlastite. Iako postoji cijeli niz savjeta stručnjaka kako kod djeteta razvijati empatiju, kako ga potaknuti na tzv. prosocijalno ponašanje, ono što se pokazalo najboljim i najdjelotvornijim receptom jest vlastiti primjer. Što je dobro, a što loše u međuljudskim odnosima, je li u redu rugati se drugom djetetu, isključivati iz igre drugo dijete jer je po nekoj osobine drukčije od većine, je li redu prijatelje birati prema kriteriju koji uključuje materijalno bogatstvo…
Sve su to stvari koje dijete uči gledajući roditelje, koji mu iz dana u dan verbalno i neverbalno nude odgovore na ta pitanja.
Poštenje i iskrenost nisu vrijednosti koje će dijete usvojiti kao teorijsku podlogu u jednom danu. To je niz sitnica, detalja, događaja tokom niza godina usvajanja koji na kraju formiraju djetetovu ličnost i odluče o tome hoće li dijete i mlada osoba u koju će odrasti imati poštovanja prema starijim osobama, hoće li biti tolerantni prema drugima, hoće li do ciljeva i rezultata dolaziti po svaku cijenu, "preko leševa" ili će u obzir uzimati i druge ljude. To je velika, nepremostiva razlika.
Djeca najviše uče od roditelja
Roditelji često tokom odrastanja svog djeteta uočavaju kako im se njihove riječi u različitim varijacijama vraćaju iz djetetovih usta. Dijete do pet godina na nesvjesnoj razini, ne promišljajući, usvaja vrijednosti i uvjerenja svojih roditelja i svih onih koji su mu važni u tom ranom periodu, a roditelji su dakako najvažniji. Evo i primjera. Nedeljom ujutro prije nego što izjure u dnevnu akciju po izletima, parkićima, djeca pogledaju crtić na televiziji. Mama tražeći crtić mijenja programe i preskače sve one glasne crtiće u kojima djevojke velikih grudi i dječaci širokih ramena rješavaju neka čudna socijalna pitanja. Osim što ga preskoči, ona naglas kaže: "Ovaj je glup." To zapravo i nije upućeno njenom djetetu, prije bi se reklo da komentariše sama za sebe. Kada dođe do programa ne kojem je neki miran, obojen, veseo, poučan dječji crtić (a ima i takvih) zaustavlja se i gleda zajedno s djetetom. E taj je baš po mjeri maminih vrijednosti.
Roditelji često tokom odrastanja svog djeteta uočavaju kako im se njihove riječi u različitim varijacijama vraćaju iz djetetovih usta. Dijete do pet godina na nesvjesnoj razini, ne promišljajući, usvaja vrijednosti i uvjerenja svojih roditelja i svih onih koji su mu važni u tom ranom periodu, a roditelji su dakako najvažniji. Evo i primjera. Nedeljom ujutro prije nego što izjure u dnevnu akciju po izletima, parkićima, djeca pogledaju crtić na televiziji. Mama tražeći crtić mijenja programe i preskače sve one glasne crtiće u kojima djevojke velikih grudi i dječaci širokih ramena rješavaju neka čudna socijalna pitanja. Osim što ga preskoči, ona naglas kaže: "Ovaj je glup." To zapravo i nije upućeno njenom djetetu, prije bi se reklo da komentariše sama za sebe. Kada dođe do programa ne kojem je neki miran, obojen, veseo, poučan dječji crtić (a ima i takvih) zaustavlja se i gleda zajedno s djetetom. E taj je baš po mjeri maminih vrijednosti.
Kada ostane samo u sobi dijete uzme daljinski u ruke i bira crtić. Mama radi nešto u kuhinji i čuje kako malena mijenja programe i govori: "Ovaj je glup. I ovaj je glup." S tim riječima prelazi preko bučnih crtića i likova s nenormalno velikim očima. Majka se nije ni trudila usaditi djetetu vrijednosni sistem u kojem će takvi crtići biti okarakterizirani kao glupi. Samo se ponašala onako kako je naučena od svoje majke.
Navedeni primjer opisuje kako djeca imitacijom usvajaju vrijednosti svojih roditelja.
Roditelji ih utiskuju djetetu tako što žive ono što jesu. Komunikacijski stručnjaci kažu da je 7% komunikacije verbalno, a 93% neverbalno, od čega 55% ide na fiziologiju, a 38% na tonalitet. Iz toga možemo zaključiti da često nije važno što roditelji govore, već ono kako se ponašaju, što čine u određenim situacijama.
Ako mama kaže da je važno biti pošten i govoriti istinu a istodobno "bezazleno" laže djetetu, ono na nesvjesnoj razini može zaključiti kako je u redu lagati jer i mama laže. Bezazlene laži u ovom kontekstu znače one kojima roditelji podliježu radi dobrobiti djeteta. One nisu dobre i treba ih izbjegavati koristiti, ma kako one bile "bezazlene". Primjerice, kad idu vaditi krv, roditelj kaže da neće boljeti. Ili roditelj ostavi dijete na čuvanje kod bake, ne vodi ga sa sobom, i kaže da će se odmah vratiti samo da bi smirio mališana. Ili jednostavno "pobjegne" kada ostavi dijete na čuvanju kako se ono ne bi uznemirilo…
Ako tata kritikuje dijete jer je isključilo prijatelja iz igre a on sam baš nije ljubazan prema ljudima, dijete na nesvjesnoj razini može zaključiti kako drugi nisu važni. Ako to nije izolovan slučaj, vjerojatno će i dijete s vremenom usvojiti iste vrijednosti.
Roditelji ih utiskuju djetetu tako što žive ono što jesu. Komunikacijski stručnjaci kažu da je 7% komunikacije verbalno, a 93% neverbalno, od čega 55% ide na fiziologiju, a 38% na tonalitet. Iz toga možemo zaključiti da često nije važno što roditelji govore, već ono kako se ponašaju, što čine u određenim situacijama.
Ako mama kaže da je važno biti pošten i govoriti istinu a istodobno "bezazleno" laže djetetu, ono na nesvjesnoj razini može zaključiti kako je u redu lagati jer i mama laže. Bezazlene laži u ovom kontekstu znače one kojima roditelji podliježu radi dobrobiti djeteta. One nisu dobre i treba ih izbjegavati koristiti, ma kako one bile "bezazlene". Primjerice, kad idu vaditi krv, roditelj kaže da neće boljeti. Ili roditelj ostavi dijete na čuvanje kod bake, ne vodi ga sa sobom, i kaže da će se odmah vratiti samo da bi smirio mališana. Ili jednostavno "pobjegne" kada ostavi dijete na čuvanju kako se ono ne bi uznemirilo…
Ako tata kritikuje dijete jer je isključilo prijatelja iz igre a on sam baš nije ljubazan prema ljudima, dijete na nesvjesnoj razini može zaključiti kako drugi nisu važni. Ako to nije izolovan slučaj, vjerojatno će i dijete s vremenom usvojiti iste vrijednosti.
Izvor: K. Bačkonja, J. Vrsaljko
Нема коментара:
Постави коментар