„Narod u tišini – strah, preživljavanje i pasivizacija otpora“

 

Piše: [Petar A.]

Postoje narodi koji su u pobuni, i narodi koji su u zabludi. A onda postoje i oni treći – narodi koji su u tišini. Oni koji su izgubili vjeru, nadu, energiju i volju. Oni koji su svjesni šta im se dešava, ali više ne vide smisao da govore.

To su društva u kojima se narod povukao – ne iz kukavičluka, već iz umora. Umora od prevara, od iznevjerenih protesta, od lažnih obećanja i izigranih izbora. I upravo u toj tišini se krije najdublja posljedica okupacije iznutra – narod više ne traži pravdu. On traži samo da ga puste na miru.

Strah kao sistem upravljanja

Niko ne mora da vam otvori logor da bi vas zatvorio. Dovoljno je da vam zaprijeti otkazom, da vas pozove „odozgo“, da vam uskrati priliku, kredit, dozvolu, bilo šta. Strah je danas fin, tih i precizan. Ne dolazi s pendrekom, dolazi s papirom. Ili ćutanjem.

Ljudi su naučili da ne talasaju. Da ćute na poslu, da se prave da ne vide, da ne potpisuju ništa, da ne komentarišu preglasno. Postali su eksperti u samocenzuri. A sistem to zna i koristi. Svaki oblik otpora se prati, i svaka naznaka bunta se ili kooptira, ili uguši.

Preživljavanje kao ideologija

U zemljama gdje plata ne pokriva mjesec, a računi dolaze redovno, prioritet nije otpor – već preživljavanje. Ljudi ne štrajkuju jer se boje gladi, a ne zato što ne vide nepravdu. Oni znaju sve – ali nemaju kad. Borba za egzistenciju pojela je borbu za dostojanstvo.

Otud i pasivnost. Ne zato što narod ne razumije. Već zato što je shvatio da borba protiv sistema znači gubitak onoga malo što još ima. I onda se narod zatvara. U porodicu, u vikend, u šutnju.

Ucjenjivanje kroz pomoć i milostinju

Vlast zna da se siromaštvo može pretvoriti u alat kontrole. Kroz socijalne kartone, jednokratne pomoći, subvencije i javne radove – narod postaje zavisan. Ne od prava, već od dobre volje. I tako se ponižava. Više se ne traži ono što ti pripada, već ono što „možda može“.

A gdje su prava zamijenjena milostinjom – tu više nema građana. Ima podanika.

Propali pokušaji otpora – i kako su ugušeni

Kada se i pojavi iskra – protesti studenata, radnika, ekoloških aktivista – sistem odmah reaguje:

• Jedne kupi,
• Druge diskredituje,
• Treće ignoriše dok ne oslabe.

Ako protest opstane – proglasi ga „destabilizacijom“. Ako propadne – upotrijebi ga kao dokaz da narod „nije spreman“. U svakom slučaju, ništa se ne mijenja. I narod to zna. Zato mnogi više i ne pokušavaju.

Mediji kao fabrike tišine

U tom procesu ključnu ulogu igraju mediji. Oni više ne informišu – oni filtriraju. Narodu se daje dozirana slika stvarnosti: po malo straha, po malo sporta, po malo trivijalnosti. Svaki impuls bunta mora biti prikazan kao iracionalan, politički motivisan ili uzaludan.

I tako se održava ravnoteža. Ne mir – nego tišina. Ne stabilnost – nego stagnacija.

Može li tišina biti prekinuta?

Tišina naroda nije prirodno stanje. Ona je posljedica razočaranja. Ali tišina nije ni vječna. Jedan trenutak nepravde, jedno nasilje previše, jedan protest koji se otrgne kontroli – može probuditi ono što je dugo tinjalo.

Da bi se to desilo, narod mora da povjeruje da otpor ima smisla. Mora da vidi da nije sam. Mora da osjeti da pravda nije mrtva riječ.

Neće svako biti na prvoj liniji. Neće svi govoriti. Ali mora da postoji jezgro koje će govoriti u ime onih koji još ne smiju. I mora da postoji jasno obećanje: da niko više neće živjeti u tišini, u strahu i u sramoti – u zemlji koja bi trebalo da bude njihova.

Jer kad narod ćuti – vlast ne vlada. Ona se hrani prazninom.

A praznina nije vječna.