„Omladina bez nade i ideala“

 

Piše: [Petar A.]

Na Balkanu više nije pitanje gdje ćeš raditi, već kada ideš. U autobusima, avionima i vozovima sjede najobrazovaniji, najproduktivniji i najpotrebniji članovi društva – mladi ljudi koji bježe od sistema koji ih ne prepoznaje, ne vrednuje i, što je najgore, ne treba.

Omladina je izopštena iz budućnosti sopstvene zemlje.

To nije slučajno. To je rezultat decenijske politike koja je mlade pretvorila u poslušnike, dekoraciju ili statistiku. U obrazovanju, u politici, u zapošljavanju – mladima je ponuđena lažna nada i stvarna nemoć.

Zavođenje ideologijom, a bez ideala

Političke partije, koje bi trebalo da nude vizije i pravce, umjesto toga nude pozicije. U zamjenu za lojalnost, mladi se zapošljavaju u javnim preduzećima, kabinetima, službama – bez stvarne odgovornosti, bez prostora da misle drugačije. Postaju dio partijske vojske, ne zato što vjeruju, već zato što žele da prežive.

Na drugom kraju spektra, nevladin sektor – koji bi trebalo da bude kritički korektiv sistema – često je samo ogledalo stranih interesa. Mladima se nude stipendije, konferencije, programi „liderstva“, koji ih oblikuju po šablonima daleko od realnosti društva u kojem žive. Umjesto znanja i kritičkog mišljenja – dobijaju PR alatke i mreže lojalnosti.

I na kraju, kada shvate da su ili ucijenjeni ili iskorišćeni, ostaje im jedino – odlazak.

Obrazovanje kao iluzija napretka

Mladi završavaju fakultete koji više ne znače ništa. Diplome su devalvirane, znanje nepoželjno, izvrsnost sumnjiva. Oni koji uče, bivaju ismijani kao naivni; oni koji se probiju, najčešće su to učinili preko veza, ne preko truda.

Univerziteti su postali korumpirane ustanove, proizvodne linije za poslušnike. Umjesto da bude mjesto bunta i ideja, obrazovanje je postalo sistem kanalisanja – da ne misliš previše, da se ne pitaš, da naučiš da se prilagodiš.

Iseljavanje kao društveni ventil

Umjesto da riješe problem mladih, vlasti su se odavno pomirile s iseljavanjem kao korisnim procesom. Odlazak mlade populacije je način da se smanji pritisak. Manje nezaposlenih, manje buntovnika, manje pitanja.

Država je postala izvoznik radne snage i potencijala – u zamjenu za doznake iz inostranstva. Niko se ne pita koliko je to štetno dugoročno. Niko ne računa koliko su generacija izgubili, koliko talenata rasuli.

Omladina kao neprijatelj stabilnosti

Kada mladi ne pristaju na ponuđene šeme, sistem ih prepoznaje kao prijetnju. Protesti se omalovažavaju, studentski zahtjevi ismijavaju, slobodno izražavanje sankcioniše.

Jer u društvu koje je naviklo na kontrolu, najopasniji je onaj koji ne traži uslugu, već poštovanje. A upravo to traže mladi koje ovaj sistem gura van – jer ovdje za njih nema prostora. Postoji samo tiha poruka: Ako ti se ne sviđa – idi.

I oni idu. Hiljadama. Svake godine.

Zemlja bez mladosti – zemlja bez budućnosti

Ako je neko i zaboravio, vrijedi podsjetiti: nema naroda bez omladine. Možete imati vođe, institucije, resurse – ali bez mladih koji vide smisao u ostajanju, sve je to mrtva forma.

Zato pitanje nije: Kako ih zadržati? Pitanje je: Kako ponovo zaslužiti njihovo povjerenje?

To nećemo postići partijskim seminarima, ni stipendijama, ni privremenim mjerama. Povjerenje se gradi tako što omladini damo mjesto za dijalog, pravo da griješi, prostor da stvara – i razlog da ostane.

Jer zemlja u kojoj mladi nemaju razloga da ostanu – nije okupirana samo teritorijalno. Ona je prazna iznutra.