„Privatizovana budućnost – kad narod ostane bez zemlje pod nogama“

 

Piše: [Petar A.]

U jednom trenutku, a da to niko nije jasno primijetio, zemlja je prestala da pripada narodu. Planine, rijeke, šume, rude – nekada izvor života, danas su roba. U tabelama, na sastancima iza zatvorenih vrata, u ugovorima na stranom jeziku. A narod, koji se još uvijek ponaša kao da nešto od toga posjeduje, gleda kako mu se budućnost prodaje na rate.

Privatizovana sadašnjost, koncesionisana budućnost – to je nova realnost Zapadnog Balkana.

Zemlja koja je nekad hranila – sad hrani nekog drugog

Nekada se govorilo da je „zemlja svetinja“. U njoj se sahranjuju preci, iz nje se živi, ona se brani. Danas, zemlja je procjena, investicija, "kapitalna prilika". Više se ne brani – nego preprodaje. Na decenije, na vijekove, bez obaveze povratka.

U Srbiji, najglasniji primjer je slučaj Rio Tinta – projekat koji je, pod izgovorom modernizacije, započeo bez saglasnosti naroda, bez iskrene javne debate, i bez odgovora na pitanje: za koga se tačno ovo radi?

U Bosni i Hercegovini, rudnici su davno pali u ruke privatnih firmi, često bez transparentnog procesa, uz masovna otpuštanja radnika i devastaciju lokalnih sredina. U Crnoj Gori, hidroelektrane su date koncesionarima koji crpe rijeke, a zajednici ne ostavljaju ni posao ni infrastrukturu.

Zajednički imenitelj svemu: domaći moćnici posreduju, stranci profitiraju, narod gubi.

Kome pripada budućnost?

Kada država ustupi koncesiju na 30, 50 ili čak 99 godina – to nije samo „privremeno upravljanje“. To je prijenos suvereniteta. Generacije koje se još nisu ni rodile, već su zadužene, ograničene i obavezane da poštuju ugovore koje nisu potpisale. To nije razvoj – to je trajno vezivanje resursa za strane interese.

Investitor dolazi da uzme, ne da gradi. Ako i gradi – to čini s ciljem brze amortizacije, uz maksimalnu eksploataciju. A kada sve iscedi – odlazi. I ostavlja za sobom jalovinu, zatrovanu vodu, iseljena sela, razočarane ljude.

Šta su nam uzeli, a da nismo ni znali?

• Šume – prodaju se kao drvo, a ne kao ekosistem.
• Voda – izvor života pretvoren u flaširanu robu i derivacioni kanal.
• Zemljište – preimenovano, preknjiženo, konvertovano iz društvenog u privatno – bez znanja zajednice.
• Vazduh – zagadjen do mjere opasne po život, ali „u skladu sa zakonskim normama“.
• Obala i more – turistički „razvoj“ koji gura domaće stanovništvo van vlastitog prostora.

Svaki put ista šema: obećanja o radnim mjestima, razvoju, „novom poglavlju“. U stvarnosti – minimalne koristi, maksimalna šteta.

Ko su posrednici? Naši. Uvijek naši.

Najporaznije od svega je to što stranci ne dolaze nasilno. Ugovore im otvaraju naši ljudi. Političari koji se kite razvojnim projektima, gradonačelnici koji „privlače investicije“, ministri koji govore o rastu BDP-a, dok sela oko rudnika nestaju.

Oni ne vide narod. Vide samo brojke. Vide „prilike“. A ako je cijena prevelika – računaju da će oni do tada već biti na nekom sigurnom mjestu, daleko od ekoloških posljedica i socijalnih lomova.

Ko ostaje da živi u toj zemlji?

Oni koji ne mogu da odu. Stariji, bolesni, siromašni. Oni koji nemaju pasoš, već samo uspomene. I gledaju kako oko njih nestaje ono što je nekada bilo zajedničko. Ostaje im tišina. Ili protest. Ali ni jedno ni drugo više ne dopire do vrha.

Jer za razliku od naroda, sistem ima uši samo za kapital.

Može li se zemlja povratiti?

Zemlju ne treba samo braniti oružjem. Treba je braniti zakonom, sviješću i otporom. Svaki ugovor koji ugrožava zajednicu mora da se preispita. Svaki resurs mora da ima pravnu zaštitu. A svaki narod mora da ima pravo da kaže: Ne. Ovo nećete uzeti.

Ne postoji ekonomija vrijedna tog imena ako razara sopstveni narod da bi ugodila nekom investitoru.

Ako ovo društvo želi budućnost, mora prvo da odluči kome ona pripada. I po kojoj cijeni.