Politička scena u Bosni i Hercegovini i u entitetu Republika Srpska izgleda kao pozornica na kojoj su glavni glumci prestali igrati za javni interes ili interes svih građana. Umjesto toga, centralna radnja gotovo neprekidno se vrti oko očuvanja moći, personalnih interesa i stvaranja zaštitnih „okruženje“ — porodica, biznis-krugova i partijskih patronaža. Kao posljedica, građanin ostaje reducirana figura: glas koji se koristi u izbornim ciklusima i teret kojega se podnosi između spektakla i nebrige.
Kod pojedinih vodećih aktera taj obrazac je transparentan i dokumentovan: američke sankcije i istraživačke priče ukazuju na mreže kojima su ključni političari osiguravali kanal prihoda, utjecaja i medijskog prostora za svoje bliske saradnike i članove porodice. Takve mreže ne samo da narušavaju povjerenje u institucije nego i prave institucionalni vakuum u kojem dominira partikularni interes. (ba.usembassy.gov)
Retorika u javnom prostoru često je jednostrana i agresivna: odgovornost, kad se i pominje, prebacuje se na „spoljašnje neprijatelje“ i „opozicione saboterе“. Optuživanja protivnika postala su alat kojim se prikriva vlastiti nedostatak odgovornosti. Umjesto jasnih javnih planova za rješavanje stvarnih problema — ekonomskih, infrastrukturnih, socijalnih — čujemo seriju negacija, odbacivanja i delegitimacija drugih, koje služe da skrenu pažnju sa konkretnih pitanja. Primjeri verbalnih obračuna i odbacivanja pregovora ili zahtjeva koji se navodno „kose s interesima entiteta“ svjedoče o kulturi zatvorenih krugova sporazuma umjesto otvorene javne rasprave. (Al Jazeera)
Posljedice tog ponašanja su višestruke i vidljive: pad povjerenja u političke stranke i institucije postao je gotovo uobičajeno. Analize i ankete pokazuju visok stepen nepovjerenja građana prema političkim akterima — što nije samo statistički podatak nego signal demokratiji koja se troši i delegitimaciji javne uprave. Kada većina građana ne vidi razliku između retoričkog poziva i stvarnog djelovanja, javni prostor se ispunjava cinizmom i apatijom. (analitika.ba)
Na nivou entiteta i na državnom nivou to nepovjerenje eskalira u proteste, zahtjeve za odgovornošću i neposredne moralne osude. Studenti i civilne grupe koji izlaze na ulice traže odgovor — ne spektakl — već konkretnu brigu za žrtve poplava, transparentnost u upravljanju javnim sredstvima i odgovornost za propuste. Njihove protestne poruke jasno ukazuju na jaz između retorike političara i stvarnih potreba ljudi. (Reuters)
Često se ističe i problem nepotizma: porodice i „okruženja“ unutar stranaka dobijaju pristup javnim resursima i medijima, što dodatno erodira meritokratski princip. O tome postoje i međunarodni odgovori: sankcije i veliki medijski izvještaji ne pojavljuju se bez razloga — oni dokumentuju obrasce koji narušavaju princip odgovornosti javnih funkcija i srozavaju javno povjerenje. Takva praksa stvara dvostruka mjerila: ista politička figura koja javno brani „interese naroda“ privatno učvršćuje svoj finansijski i politički uticaj kroz bliske veze. (OCCRP)
S druge strane, glasovi običnih ljudi često su jednostavni i jasni: „Gdje su rezultati?“, „Zašto moramo popraviti puteve sami?“, „Zašto naše žrtve ne dobiju pomoć?“ Bez obzira na etničke ili stranačke podjele, pitanje odgovornosti i dostojanstva zajedničko je velikom broju građana. Oni opisuju osjećaj izneverenosti — kada institucije ne funkcionišu kao servis za javno dobro nego kao instrumenti partikularnih interesa. Stotine takvih primjera i svjedočenja iznose se u anketama, protestima i lokalnim reportažama. (analitika.ba)
Šta je izlaz iz te zamke? Prije svega — jasno imenovanje problema, kombinovano s pritiskom na transparentnost i odgovornost. Javna politička scena mora prestati da bude laboratorij za očuvanje ličnih mreža i postane prostor za javno djelovanje: zakoni moraju biti provođeni dosljedno, sukobi interesa sankcionisani, a javni resursi upravljani transparentno i u interesu građana. Bez toga, retorika ostaje prazno obećanje, a društvo nastavlja putem fragmentacije i socijalne frustracije.
Zaključak, stilski i etički: politika mora vratiti riječ djelu. Dok glasovi moćnih zauzimaju medijski prostor, glasovi građana traže realne promjene — ne retoričke pobjede. Ako političari misle da mogu nastaviti politiku koja štiti samo njihove krugove i porodice, podmuklo optužujući opoziciju za sve što pođe po zlu, onda moramo očekivati rastući društveni otpor i dalji pad povjerenja. To nije apokaliptički prognoziranje, već empirijski potkrijepljena dijagnoza i poziv na odgovornost.
