Članak 1: Vršnjačko nasilje kao psihološki i
društveni fenomen
Vršnjačko nasilje u školama ne može se promatrati izolovano; ono je simptom
duboko ukorijenjenih psiholoških, socijalnih i kulturnih struktura koje
oblikuju ponašanje djece i adolescenata. U ranoj fazi razvoja, djeca do 12
godina djeluju prema unutrašnjim impulsima i ograničenoj sposobnosti
apstraktnog razmišljanja, što znači da njihovo nasilno ponašanje nije uvijek
svjesno, već često refleksno i rezultat nesigurnosti, frustracije ili
nesposobnosti da verbalizuju osjećaje. Njihove percepcije socijalnih odnosa su
fragmentarne, a svijet doživljavaju kroz prizmu neposredne nagrade ili kazne.
Kod adolescenata, između 12. i 18. godine, pojavljuju se složeniji oblici
nasilja, koji nisu nužno fizički već socijalni i psihološki. Tada nasilje postaje
sredstvo socijalnog pozicioniranja: traženje statusa, moći ili pripadnosti
grupi. Jungovski gledano, vršnjačko nasilje može se posmatrati kao projekcija
nesvjesnih konflikata i unutrašnjih kompleksa, gdje učenici ne samo da
odražavaju vlastite unutrašnje nesigurnosti, već ih i „prebacuju“ na slabije
članove zajednice, stvarajući arhetipske uloge: „junak“, „žrtva“, „tiranin“.
Ovaj članak posebno naglašava psihološke korijene nasilja i način na koji
institucionalna pasivnost omogućava njegovu eskalaciju. Skretanje pažnje sa
problema kroz formalne procedurale zadatke, minimalne reakcije ili odgađanje
intervencija omogućava učenicima da normalizuju nasilničke obrasce. Primjer iz
prakse uključuje učenika sedmog razreda koji prestaje dolaziti na časove zbog
kontinuiranog ismijavanja od strane grupe vršnjaka, dok administracija škole
vodi zapisnike, ali ne interveniše, što stvara osjećaj nepravde i nemoći kod
žrtve.
U ovom članku ističemo da samo pravovremena i svjesna intervencija, uz
razumevanje razvojnih i psiholoških aspekata, može spriječiti internalizaciju
nasilničkog ponašanja i njegovu eskalaciju u adolescenciji.
Autor: Aleksandar Bojić MSc
Нема коментара:
Постави коментар