Rad se bavi analizom sadržaja nekih od popularnijih
medija u Republici Srpskoj, i na osnovu kriterijuma univerzalnih vrijednosti utvrdili
smo njihovu prirodu. Tako smo stekli uvid u procenat PR sadržaja u medijima kod
nas, jer je činjenica da takvih sadržaja ima mnogo, ali malo ima naučnih
tekstova koji to izučavaju. U tome se ogledao naučni i društveni značaj rada, a
pokušali smo i da prikažemo neki novi način posmatranja ove pojave. Pored
teoretske osnove na bazi postojećih medijskih paradigmi, i analize sadržaja
određenih medija, obavili smo intervjue sa novinarima datih medija i sa nekoliko
PR stručnjaka, kako bismo saznali na koji način biraju vijesti, odnosno na koji
način uspijevaju da javnosti plasiraju željene informacije. Rad obuhvata i
anketu korisnika medija o njihovoj svijesti o prisutnosti PR sadržaja u
medijima, i na taj način pokušali smo da stvorimo što kompletniju sliku
stvarnosti kada je ova tema u pitanju.
Valter Giber u jednom članku, prije 50 godina, je napisao: „Vijest je ono što
novinari do nje naprave“ (Gieber, 1964). Danas, pola vijeka kasnije, konzumenti
medija opravdano preispituju sve sadržaje koji im se plasiraju. Opravdano, jer
je činjenica da mnoge vijesti nisu to postale zbog društvenog značaja, već zbog
značaja određenih grupa ili pojedinaca koji imaju uticaj da kreiraju medijske
sadržaje. Mediji su finansijski zavisni od vladajućih elita i zbog takvog svog
statusa predstavljaju pijune u rukama onih koji im ubrizgavaju finansijske
injekcije egzistencije. Sve dok je tako, novinarska profesija će biti daleko od
svoje suštine, a novinari kao sektaši ispranog mozga, nastaviće i sami sebe da
ubjeđuju da rade u interesu javnosti, i da se bave humanom profesijom u korist
vlastitog društva.
U Republici Srpskoj, svako ko je iole upućen u rad ovdašnjih
medija zna da iza većine njih stoji političko ime i prezime koje kroji medijske
materijale datog medija. Tako je opšte poznato da je javni servis Republike
Srpske glasilo vladajućeg sistema, dok su komercijalni mediji opet glasila
vladajućih elita ili zadrti protivnici svega što je u vezi sa vlašću, pa i onog
pozitivnog, ili su, pak potplaćeni i ućutkani pa se i ne trude da na dnevni red
postave suštinski značajne teme, nego svoju publiku obmanjuju skretanjem pažnje
na trivijalne i manje važne stvari. Barthajner je napisao: „Sve se više
novinara odriče vlastitog istraživanja, guraju ih u ulogu posrednika ili bar na
rub komunikacijskog sistema“ (Bartheneier, 1982), a nekoliko je dokaza koji
potvrđuju da ova misao realno oslikava današnje stanje ove profesije. Prije
svega, nezavisnost i samostalnost zavisno je stabilnog materijalnog stanja,
ključni faktor je novac. Bruker (Brucker) koristi konstrukciju „novčani
žurnalizam“, ističući da je suština to da novac kontroliše novinarstvo.
To može da ograniči izvještavanje kao i slobodu uređivačkog
izražavanja. Kenan Efendić u eseju „Mediji i metonimije. Ideološki aparati
vladajuće klase“, kaže da „mediji, od kojih velika većina podržava osnovne
ideološke postavke i vrijednosti vladajuće klase koja može biti bezlična,
prazno mjesto koje tek treba popuniti i zauzeti, predstavljaju prostor borbe
elita za mjesto i privilegije vladajuće klase“ (Efendić, 2010). U vremenu u
kojem živimo teško je govoriti o medijskoj reprezentaciji stvarnosti, nego je
prisutna medijska konstrukcija kao mehanizam ideološkog reprodukovanja
proizvodnih odnosa putem ideološkog aparata države.
Nisu, međutim, samo mediji ti koji su važan faktor u
informisanju javnosti. Sektor odnosa s javnošću toliko je prodro u sve pore
društva, da se njihov značaj u kreiranju medijskih sadržaja ne može nikako
zanemariti. „Ako krenemo od početka 20. vijeka vidjećemo da je propagandna
agencija Vudroa Vilsona imala ljude kao Edvarda Bernisa koji je postao guru PR
industrije za javnu reklamu i Voltera Lipmana, vodećeg javnog intelektualca u
20. vijeku i najpoštovanije ličnosti u medijima. Oni su se široko koristili
svojim iskustvom. Ako pogledate njihovo pisanje 1920-ih godina, vidjećete da
kažu: naučili smo iz ovoga (iskustva s agencijom) da je moguće kontrolisati
javno mnjenje, ponašanje i mišljenja. Lipman je rekao: ’Možemo da proizvedemo saglasnost sredstvima propagande’. A
Bernis dodao: ’Inteligentniji članovi društvene zajednice mogu da natjeraju
stanovništvo na sve što žele’ pomoću onoga što je nazvao ’inžinjerstvom
saglasnosti’. A to je ’suština demokratije’“, rekao je Čomski u pomenutom
intervjuu s Dejvidom Barsamianom, direktorom američkog Alternativnog radija,
koji je vođen 2003. godine i objavljen na internetu pod naslovom ,,Kolateralni
jezik“ (Čomski, prema Koprivica, 2013).
Upravo taj uticaj tzv. vladajućih elita na medije kod nas
tema je ovoga rada. Pokušaćemo dokazati tvrdnju da su naši mediji u službi
vladajućih elita i koje njima upravljaju s ciljem uticaja na javno mnjenje, i
da imaju nizak nivo nezavisnosti. Analizirani su sadržaji informativnih emisija
Radija Republike Srpske, kao jedinog državnog radija u RS i Nes radija
Banjaluka koji je jedan od najslušanijih komercijalnih radio stanica na ovim
prostorima, u periodu od 21. do 30. septembra 2013. Pored analize sadržaja na
osnovu utvrđenih kriterijuma, al i rezultata detaljnih intervjua sa novinarima
navedenih medija, kao i sa portparolima institucija vlasti i javnih ustanova,
steći ćemo uvid u način funkcionisanja ove dvije profesije koje prožimaju, i
koje nastoje da opravdaju svoje značaj u društvu. Takođe, biće prikazani i
rezultati ankete sa slušaocima ove dvije radio stanice koji će približiti
njihova razmišljanja o medijskim sadržajima i svijest o postojanju „nametnutih
sadržaja“.
Nastaviće se...
Izvor: R. Čokorilo, S. Terzić
Нема коментара:
Постави коментар