Prijatelju, sestro, brate,
Nema čovjeka koji je slobodan, a da nije svjestan svojih obaveza. Sloboda bez odgovornosti nije ništa drugo do prazna riječ, nalik na brod bez pravca ili državu bez naroda.
Ja, kao čovjek među ljudima – imam obavezu. I to ne prema nekoj apstraktnoj ideji, već prema stvarnom čovjeku, narodu koji me je odgojio, i prema vremenu koje će doći, vremenu naše djece, vremenu budućem.
Imati obavezu prema čovjeku
Imati obavezu prema svakom radniku koji odlazi na posao prije izlaska sunca. Prema rudaru koji svakog dana silazi u dubinu zemlje da bi drugi imali svjetlo. Prema radnici koja za šivaćom mašinom provede osam sati da bi neko imao odijelo na leđima. Prema nastavniku koji podučava djecu, ne zbog plate, nego zbog vjere u obrazovanje.
Ti ljudi su temelj naše zemlje. Oni ne traže slavu. Oni traže poštovanje, pravdu i priliku da žive dostojno. Moja obaveza je da ih ne iznevjerim. Da ih zaštitim od izrabljivanja, da se pobrinem da svaki njihov trud bude cijenjen i prepoznat.
Nisam nikada zaboravio da je prvi čovjek koji mi je dao hljeb bio običan seljak, koji nije imao ništa osim zemlje i poštenih ruku. Ako sam tada naučio šta znači poštovati čovjeka, onda mi je jasno – moja dužnost je da nikada ne dignem glavu iznad naroda.
Imati obavezu prema narodu
Naš narod je preživio ono što bi druge nacije uništilo. Ratove, razaranja, borbu za nacionalni identitet, okupacije. Ali nismo pokleknuli. Nismo pristali da budemo tuđi, sluge ili robovi. U borbi za slobodu, narod naše republike – od sjevera do juga, od istoka do zapada – stajao je zajedno.
Niko nije pitao ko je ko. Svi su znali – imamo jedan cilj: slobodu i dostojanstvo.
Zato trebamo imamti obavezu prema narodu da očuvamo tu teško stečenu slobodu. Da nikada ne dozvolimo da nas razne podjele oslabe, da nas mržnja pojede iznutra. Zadatak državnika i političara nije da vlada, već da služi narodu. Jer prava vlast dolazi iz naroda i za narod.
Imati obavezu prema budućnosti
Naš narod nije više mlad. Naša omladina danas ne treba obećanja i bajke. Ona treba priliku. Školu, znanje, posao, stan i vjeru da se trud isplati. Imati obavezu prema svakom učeniku koji sjedi u školskoj klupi u Trebinju, prema studentu koji u Banjaluci sprema ispite do kasno u noć, prema mladoj doktorici u Prijedoru koja dežura cijelu noć da bi spasila život.
Imati obavezu prema svakom djetetu koje trči po livadi i vjeruje da svijet može biti bolji. Ako mi ne izgradimo puteve, škole, bolnice, fabrike – ko će? Ako mi ne budemo uzor u odgovornosti, u poštenju i radu – kakvu poruku šaljemo onima što dolaze poslije nas?
Prijatelji moji, niko od nas nije ovdje slučajno. Svaki čovjek nosi odgovornost. I ne treba da se pita: "Šta će društvo meni dati?" – već: "Šta ja mogu dati društvu?"
Obaveza nije kazna. Ona je izraz povjerenja. Kad ti društvo da odgovornost, to znači da vjeruje u tebe. A kad ti imaš obavezu prema čovjeku, narodu i budućnosti – ti si već na putu da budeš bolji čovjek.
Zato pozivam svakoga – i studenta i đaka , i učitelja i roditelja, i majku i političara – da ne bježi od svoje obaveze. Jer samo kada preuzmemo odgovornost za svoje riječi, djela i sutrašnji dan, tek tada možemo reći da smo dostojni onoga za šta su naši preci ginuli.
I neka se zna: imamo jednu domovinu, jedan narod, jednu budućnost – i svi zajedno, rame uz rame, moramo joj služiti. Ne iz straha. Ne iz navike. Nego iz poštovanja. Jer samo tako možemo da gradimo slobodu koja ne traje godinu, nego vijekove.
Нема коментара:
Постави коментар