U učionicama i amfiteatrima, među knjigama i ekranima, sve češće se osjeti odsustvo onog temeljnog: volje da se uči, da se razumije, da se raste. Učenici, studenti, pa čak i profesori ponekad djeluju kao da su izgubili vjeru u svrhu znanja.
U jednoj srednjoj školi u Sarajevu, nastavnik je nedavno rekao: "Rijetko ko više postavlja pitanja iz radoznalosti. Sve se svelo na: hoće li ovo biti na testu?" A kada su učenici zamoljeni da napišu esej bez pomoći interneta – njih pola je predalo prazan papir. Druga polovina je tražila "još vremena". Nije manjkalo inteligencije, već navike da se misli svojom glavom.
Na univerzitetima širom regiona, raste broj naručenih seminarskih radova i korišćenja AI alata bez prave samostalnosti. Profesori znaju, ali često ćute – jer se i od njih traži samo forma, ne sadržaj.
U poslovnom svijetu, slika je slična. U jednoj firmi u Novom Sadu, mladi pripravnik odbio je da uradi dodatni zadatak riječima: "To nije u opisu mog posla." Nije bilo ljutnje, već hladne jasnoće. Poslodavac je slegnuo ramenima. "Tako je danas, nema više onog entuzijazma iz vremena kad sam ja počinjao."
U jednoj zagrebačkoj IT kompaniji uveli su tihu praksu "petkom bez e-maila", želeći podstaći timsku saradnju i ličnu inicijativu. Rezultat? Prvih mjesec dana – tišina. Niko ništa nije radio što nije morao. Kasnije su, uz razgovor i promjenu pristupa, stvari krenule na bolje – ali ne preko noći. Potrebna je bila strpljiva gradnja kulture odgovornosti.
U porodici, možda najosjetljivijoj tački društva, stvari su još složenije. U jednom domu za stare u okolini Nikšića, starica od 84 godine rekla je: "Ne zamjeram svojoj djeci što su me ovdje ostavila. Samo žalim što ih nisam naučila kako se ostaje uz čovjeka." Nisu svi odnosi bez ljubavi – ali mnogi su ostali bez osjećaja obaveze.
Zaključak: Povratak sebi
Ono što danas nazivamo "krizom odgovornosti" nije nova pojava – ali je postala dublja, tiša, i sveprisutnija. To nije buka pobune, već šapat odustajanja. A upravo u toj tišini krije se opasnost. Jer društvo koje prestane vjerovati u vrijednost truda, znanja i brige – polako se urušava iznutra.
Rješenja postoje, ali nisu brza. Potrebno je da škole nagrađuju trud, a ne samo rezultate. Da firme njeguju povjerenje i daju prostor za ličnu odgovornost. Da porodice ponovo postanu mjesta gdje se ne odgaja samo dijete, već i čovjek.
I, iznad svega, da prestanemo tražiti krivce u drugima – i počnemo od sebe. Od male, svakodnevne odluke da se posao završi kako treba. Da se učeniku kaže: "Znam da možeš bolje." Da se djetetu pokaže da briga nije slabost, već snaga.
Jer samo kada obaveza postane prirodan izraz naše ljudskosti – a ne teret – možemo se nadati društvu koje neće tonuti u tišinu, već rasti u smjeru smisla.
Нема коментара:
Постави коментар