Šta je NLP (neurolingvističko programiranje)?

Neurolingvističko programiranje jedna je od 21 priznatih psihoterapeutskih metoda u Europi. Ovaj poznati psihološko-komunikacijski model nastao je u Americi sedamdesetih godina 20. vijeka i primjenjuje se u pedagogiji, psihoterapiji, obrazovanju odraslih, managementu, sportu, kao i na području ličnog razvoja životnih vještina. Kako nam pomaže u pojedinim područjima, pročitajte dalje u tekstu.

Područja djelovanje na koje NLP stavlja poseban naglasak su: 

• ljudsku percepcija- NLP objašnjava kako ljudi doživljavaju svijet, kakva je priroda ljudske misli i emocije, kako je moguće promijeniti percepciju i što time dobivamo, kako zadržati i prizvati ugodna i kreativna stanja, odnosno ukloniti neugodna stanja, kako obraditi traumatična iskustva, promijeniti  ograničavajuće misli i emocionalne blokade,
• komunikacija- uzimajući u obzir ljudsku percepciju, način funkcionisanja neuroloških procesa, jezik i razmišljanje, NLP uči šta je djelotvorna komunikacija, kako dekodirati skrivene poruke u komunikaciji,
• motivacija-  NLP uzima u obzir različite nivoe ljudskog mišljenja i djelovanja, razmatra mogućnosti djelovanja na motivaciju u svrhu podsticanja ljudskog napretka,
• uvjerenja- NLP nam pomaže identifikovati i mijenjati ograničavajuća uvjerenja koja nam stoje na putu do uspjeha i sreće,
• emocije- NLP sistemski pristupa ljudskim emocijama, smatrajući ih neodvojim dijelom sistema um-tijelo-duh,
• jezik- NLP uzima u obzir mogućnosti i ograničenja ljudskoga jezika, posebno razliku između njegove površinske i dubinske strukture.

NLP unaprijeđuje komunikaciju između roditelja i djece. Biti roditelj zahtjevan je zadatak, naročito u današnjem svijetu. Zato je dobra komunikacija, a to znači jasna i direktna komunikacija koja uzima u obzir osjećaje i potrebe djeteta, presudna za uspostavljanje dobrog odnosa između roditelja i djece. Nije isto kakvim se tonom glasa obraćamo djetetu, na koji način strukturiramo poruku.

Kažemo li djetetu: „Nemoj pasti!“ , dijete će prvo zamisliti kako mu se to događa i veća je vjerovatnoća da će se to stvarno dogoditi. Naš mozak ne poznaje negacije. On istog trena prozvodi misao o izrečenom. Osjeti li dijete strah u našem glasu, ono će se takođe uplašiti. Ukoliko često djetetu upućujemo negativno označenu poruku i sami smo pretjerano uplašeni, dijete će i samo postati pretjerano bojažljivo i nespretno. Zato se kaže da su djeca "preslikani roditelji"... da "iver ne pada daleko od klade". Djeca oponašaju svoje roditelje doslovno i u svakom pogledu, čak prave iste greške u životu.

Radije recimo: “Budi oprezan!“ usmjeravajući pažnju na pozitivan ishod. Dijete će tada naučiti da se samo može brinuti o sebi i da će, ukoliko upotrebi razumnu mjeru opreza, sve biti dobro.

Nepobitne istine koje NLP zagovara:

• Svaki pojedinac je jedinstven sam za sebe i doživljava svijet na sebi svojstven način.
• Duh, tijelo i naše okruženje jedinstven su sistemi. Naše stanje psihičko (duha) i fizičko (zdravlje našeg tijela)  uslovljeni su našim načinom razmišljanja. Isto tako, to što činimo (ili ne činimo) utiče na naše mišljenje.
• Svako ponašanje predstavlja neki oblik komunikacije. Šutnja takođe. Kako će neko protumačiti našu poruku, zavisi i od neverbalnim znakovima koje mu šaljemo.
• Ishod komunikacije vidljiv je iz onoga što je primatelj poruke shvatio, a ne iz onoga što smo mi htjeli reći. Birajte riječi i pazite kako ih izgovarate.
• Ljudi se kreću u skladu s vlastitom „mapom“svijeta, a ne u skladu sa samim svijetom. Ta mapa, odnosno njihov model svijeta, ne prikazuje neko konkretno područje, već samo strukturu nekog područja.
• Bolje je imati više mogućnosti izbora.
• Ljudi stalno izabiru način ponašanja koji je za njih najadekvatniji. Oni funkcionišu “u svom modelu svijeta“.
• Svako ponašanje ima smisla ako ga posmatramo u kontekstu „mape svijeta“ dotične osobe. Ljudi ne biraju pogrešno, već najbolje što u tom trenutku mogu s obzirom na mogućnosti koje im stoje na raspolaganju.
• Svako ponašanje ima pozitivnu namjeru.
• Svako ponašanje korisno je u nekom određenom kontekstu.
• Ljudi posjeduju sve resurse koje su im potrebne da bi nešto promijenili.
• Ne postoji promašaj, postoji samo reakcija.
• Kad to što činiš ne daje rezultate, učini nešto drugo.
• Najfleksibilniji element u sistemu kontroliše sam sistem.
• Sve što neka osoba zna, može svako naučiti. 
• Sve je ostvarivo, kada zadatak podijelimo u male korake (etape). 

Jedna od važnih ciljeva NLP-a jest razumjeti procese učenja, naročito način na koji se novo znanje integriše u postojeće. NLP nudi niz tehnika i metodičkih pristupa učenju koje nastavnici, učitelji i roditelji mogu naučiti. 

Zato je NLP namijenjen svima. NLP je alat za sretniji život i uspješnu karijeru. 



 
 

 

Učite djecu disciplini, ne kažnjavajte ih!

 Znate li uopšte koja je razlika između discipline i kazne?

Kazna

Kazna je nešto što roditelji rade, a što djetetu nanosi određnu bol ili neugodnost. Razlog je kažnjavanje djeteta zbog određenog djela koje je napravilo, a samom kaznom žele postići da dijete više nikada ne ponovi (ne)djelo koje je učinilo.

Primjeri kazni su udaranje djece, oduzimanje igrački ili nekih privilegija koje je dijete dosada imalo, a koje nemaju veze s onim što je dijete učinilo. Kazne su i zabrane odlazaka negdje, slanje djece u sobu ili u ćošak.

Disciplina

Disciplina je, s druge strane, učenje i usmjeravanje djece. Svrha disciplinovanja djece je da dijete nauči samo da kontroliše svoje ponašanje. To uključuje našu pomoć u učenju o osjećanjima, uzrocima i posljedicama, te pomoć oko učenja životnih vještina koje će mu pomoći da se nauči samokontroli i samodisciplini.

Ovo znači da će se dijete morati suočiti sa neugodnim posljedicama vlastitog izbora, ali neće se suočavati sa roditeljem koji ga kažnjava samo zato da ga nauči određenu životnu lekciju. Kada pustimo da dijete osjeti neugodne posljedice onoga što je učinilo, mi kao roditelji možemo saosjećajno biti uz njega pružiti mu svoju punu podršku. Kada roditelj odluči dijete suočiti sa posljedicama onoga što je učinilo, uzroci i posljedice će  djetetu biti savršeno jasne. Ovo je pravi način da djetetu pomognemo da se suoči sa posljedicama svojih dijela, da nauči što je dobro, a što ne, i da nauči prihvaćati odgovornost za svoja ponašanja.

Najveća razlika između kazne i logične posljedice je ton na koji je prezentirate djetetu. Ako djetetu pristupate s ljubavlju i nježnošću, ako se saosjećate s njim vezano za situaciju, dijete će razumjeti uzroke i posljedice svoga ponašanja. Može ono još biti uzrujano i ljuto na roditelja, ali će shvatiti da je posljedica vezana za ono što je ono učinilo. Posljedica nije kazna jer nije namjenjena da dijete pati, već da nauči iz svoje vlastite greške i to će mu pomoći da raste i razvija se u odgovornu osobu.

S obzirom da su logičke posljedice vrlo slične kazni, bar s stanovišta djeteta, uvijek trebate pokušati naći rješenje za određenu situaciju. Ukoliko ne pronađete rješenje, nema velike razlike između posljedice i kazne. Ukoliko dijete prekrši pravilo o dozvoljenom vremenu koje može provesti za televizijskim ekranom, logična posljedica bi bila da mu zabranimo gledanje televizije na sedam ili mjesec dana. Ali, nudi li ovakav pristup rješenje? Uči li ovo dijete da samostalno nauči regulisati svoje vrijeme pred TV ekranom ili ga uči da sluša pravila?

Ovdje leži razlika. Najbolje što bi u ovoj situaciji bilo napraviti je sjesti sa djetetom, zajedno s njim sastaviti tablicu vremena kada i koliko može provoditi pred ekranom i dogovoriti se s njim da se ovoga kućnog pravila morate držati.

Zašto ne treba kažnjavati djecu? A zašto bi djecu trebalo kažnjavati?

Što će dijete naučiti kada ga pošaljemo u sobu ili u ćošak? Što će naučiti iz toga kada im zabranimo koristiti mobilni telefon ili posjete prijateljima? Svakako, ovo djetetu šalje jasnu poruku o tome što je prihvatljivo roditelju, a što ne, ali ovo ima i svoju cijenu – to je otpor vaše djece prema vama. Na ovaj način djetetov glavni fokus je ponašanje roditelja, a ne njegovo vlastito ponašanje i počinjene greške.

Kazna ne uči dijete ničemu. Ako je dijete kažnjeno zbog toga što je udaralo roditelje kada je ljuto, a nije dobilo pomoć oko toga kako da se nosi sa svojim osjećanjima i frustracijama, ono je zakinuto za informacije i životne vještine koje je trebalo savladati. U ovakvom slučaju, ponašanje zbog koga je djete kažnjeno će se ponoviti. Djetetu je oduzeta mogućnost da bude odgovorno za svoja djela.

Nakon što je kažnjeno i nakon što je kazna izvršena, dijete se osjeća “oslobođeno”. Po završetku kazne, nakon što je odsjedilo određeno vrijeme u sobi ili nije išlo kod prijatelja tri dana, ono je oslobođeno odgovornosti za ono što je učinilo. Roditelj je onaj koji je preuzeo njegovu odgovornost kada ga je kaznio. Više bi koristi dijete imalo da je naučilo kako da kontroliše emocije i svoje ponašanje u određenim situacijama i kako da ispravi svoje pogreške od toga da nije moglo koristiti svoj telefon tri dana.

Nedostatak kazne nije i nedostatak discipline. Djeca roditelja koji ne koriste kazne u vaspitanju nisu nedisciplinovana i ne dopušta im se da se ponašaju kako ona žele. Njima je dato znanje i vještine koje su potrebne da postanu sposobni sami upravljati svojim ponašanjem, postaju osobe koje su odgovorne za ono što učine i u stanju su ispraviti svoje greške. Ovo djecu uči odgovornosti i rješavanju problema, što ih ujedno priprema da postanu zdravo formirane odrasle osobe. 

Zapamtite, životne greške se ne rješavaju tako da zabijemo glavu u pijesak. Učite svoju djecu, ne kažnjavajte ih!

 Izvor: R. Šanko

Ključ za uspjeh i sreću u životu

Kada razmišljamo što bi nas najviše učinilo srećnima, prvo na pamet pada veliko bogatstvo ili komad u krevetu ili dizajnirana odjeća, najnovija tehnika... Međutim, razna istraživanja su već odavno dokazala da nas ni jedna od tih stvari ne bi istinski usrećila, već da se tajna sreće krije u malim stvarima kojih često nismo ni svjesni. U većini slučajeva radi se o jednostavnim i besplatnim stvarima, poput spavanja, uživanja u prirodi, druženju s prijateljima,.. 

IMATI ILI BITI?

Dakle, što nas čini stvarno srećnim? Novac u slamarici ili banci? Markirana torbica? Mlađi ljubavnik? Ljubavnica?..  Prema nedavno provedenom upitniku u engleskom listu Daily Mail ; sreća, to je - dobro se naspavati.

Da, stvarno. Kad bolje razmislim, nisam iznenađen. Prije nekoliko mjeseci odlučio sam razmisliti i sastaviti svoj lični popis onoga što me čini srećnim.

Pretpostavljao sam da će to biti financijska sigurnost ili lijepa kuća, ali sam ostao zapanjen kad sam otkrio da, kada platim sve račune, nemam nekih većih materijalnih želja. Umjesto toga, ono što mi zaista daje zadovoljstvo u životu su male stvari. Kvalitetan odmor, topli ručnici, smijeh bebe, svježa kafa, stari prijatelji. Sve te naoko male stvari donose osmijeh na moje lice i to u količinama koje nikakvo "bijesno auto" ili skupa "krpica" ili nešto treće nikada ne bi moglo.

I dok današnji život postaje sve nesigurniji, sve više i više tih malih, besplatnih stvari nam je sve važnije - kafe sa najdražima, smijeh, cvrkut ptica u rano jutro,  igra s djecom, svježe jabuke, dodir i miris čiste posteljine i, naravno, dobar i zdrav san u ovim dugim zimskim noćima.

Najbolja stvar s tim malim (velikim!) užicima je da su besplatni. Sasvim besplatni i svima lako dostupni. Kad sam počeo razmišljati koliko me stoje ti moji  užici bio sam zapanjen koliko je toga što me čini srećnim sasvim besplatno. Počevši od prirode, fascinacijama detaljima, zvukovima i ljepotom trenutnog godišnjeg doba, iako mnogli ljudi ne dijele moj smisao i poglede u ovim našim svakidašnjim malim čudima koja su svuda oko nas, koja nam slobodno pruža i dariva priroda, a koja mnogi samo zarobe u objektivu i memorijskim karticama svojih fotoaparatima, umjesto da ih osobno i na tom mjestu i u tom trenutku doživimo, proživimo i podjelimo s drugima. 

Vaši najbolji prijatelji su jedna od najvrijednijih stvari u vašem životu, i smijeh, podstrek i predanost koju oni pružaju je zaista nešto posebno i veličanstveno, samo mi to često uzimamo kao zdravo za gotovo. A prijatelji su temelj naših života. Vrijedniji od bogatstva i daleko više korisniji od sezonskih materijalnih dobara za kojima često uzdišemo.

Puno ljudskih užitaka nalazi se i u pronalaženju vremena za otkrivanje onih malih stvari koje uistinu raduju naše prijatelje, onoga što njih čini srećnim. 

Što Vas čini srećnim?

Nemojte žuriti s odgovorom. Uzmite si vremena za razmišljanje..  Analizirajte npr. današnji dan. Čemu ste se zaista obradovali? Zavirite malo u sebe... Ne košta vas ništa ali može promijeniti cijelu perspektivu.

Prvi dani Novog ljeta 2018.  možda su najbolji trenutci za to.

Kako imati sretan život... i, najbolje od svega, ne platiti za to ništa...

Piše: Maeve Haran / Daily Mail
Izvor: Daily Mail

Lični integritet

Pojam integriteta

Integritet (lat. integritas), znači potpunost, nedjeljivost, besprijekornost, poštenje. 

Kada se govori o integritetu osobe, tada se misli na ponašanje, i ponajviše na  pozadinu tog ponašanja, na ono što potiče takvo ponašanje. Imati integritet znači imati obvezu prema vlastitim moralnim vrijednostima i dužnostima. Imati integritet znači biti svjestan svoje potpunosti kao ljudskog bića kao i različitosti između drugih ljudi.

Uz moralne vrijednosti integritet podrazumijeva i ličnu komponentu. Integritet je i rad na ličnom planu, rad na razvoju ličnosti stalnim usavršavanjem. Integritet stvara mogućnost samokontrole vlastitih osjećaja i impulsa u toj mjeri da ne prevladaju nad razumom. Integritet je sposobnost održavanja dostojanstva, kako vlastitog tako i dostojanstva drugih ljudi.

Integritet u političkom smislu znači cjelovitost granica jedne države i njezinu teritorijalnu nedjeljivost.

 

Lični integritet

Sposobnost održavanja dostojanstva, uprkos teškim vremenima

Što je lični integritet - jednostavno rečeno? 

Definicija ima mnogo – podrazumijeva se potpunost, cjelovitost osobe, besprijekornost, moral i poštenje. Imati lični integritet znači iskazivati moralne vrijednosti, biti svjestan svoje potpunosti kao ljudskog bića te različitosti među ljudima. Lični integritet je sposobnost održavanja dostojanstva, kako vlastitog, tako i dostojanstva drugih, jasnom komunikacijom riječju i djelom.

Možemo reći da predstavlja finalni oblik komunikacije: komunikacija djelovanjem. Kako poslovica kaže: djela govore o tebi više od riječi.

Zašto je važno govoriti o ličnom integritetu? 

Zato što su krizna vremena izazov za mnoge – samo prijetnja gubitkom posla može prouzrokovati pad ličnog sistema vrijednosti (ili, što ste sve spremni učiniti da zadržite posao?); društvo u kojem živimo i dalje ne komunicira djelima ono što naglas viče; odluke koje smo nekad primorani donijeti ne osjećamo u skladu s vlastitim osjećajem za moralnost istih...

Ako zagovaramo značaj ličnog integriteta, u smislu uspostavljanja odnosa povjerenja, donošenja odluka koje su u skladu s vašim ličnim vrijednostima i prioritetima, uspostavljanja zdravih odnosa s drugima, sučeljavanja sa životnim izazovima, sa samopouzdanjem i jasnim stavom i ostvarivanjem svojih punih potencijala. Prije trideset godina definisano 14 karakteristika profesionalizma: od kojih su dvije etičnost i lični integritet.

Etika je integralni dio profesionalnog ponašanja u bilo kojem poslu, a integritet je fundamentalni element etike. 

Da bi Vam olakšali donošenje zaključaka o ličnom integritetu postavićemo tri pitanja. Zabilježite svoje odgovore.

Prisjetite se osobe za koju smatrate da je s integritetom. Navedite vrijednosti te osobe u odnosu na posao, produktivnost, pitanja dobra ili zla, fer odnos i odnose s drugim ljudima. Što ta osoba sama govori o svojim vrijednostima? Kako potkrepljuje te vrijednosti? Na koji način čini ono što govori?
U redu, što je loše ako baš i nema konzistentnog ličnog integriteta? Najgore što se može desiti usljed primjetnog nedostatka integriteta je gubitak povjerenja: u institucije, kompanije, menadžment i pojedince. U vakumu koji nastaje gubitkom povjerenja, otvara se prostor za vladavinu nepovjerenja i paranoje. Onda nije ni čudno da smo izgubili povjerenje u one koji nas vode, postali nepovjerljivi i cinični o sposobnostima ljudi koji bi nam trebali biti uzori?

Možete reći da govorimo o staromodnoj vrlini, nestaloj u prošlim vremenima, ili da nisko kotiraju na ljestivici sadašnjih prioriteta izgrađenoj za postizanje većeg profita, tržišnog udjela, broja glasova ili jačine vlasti. Ali, ponavljamo, govorimo o vama i onome što vi možete učiniti za sebe.

 Evo i drugog pitanja. Što je vaša poruka? Kako je potvrđujete? Kako radite ono o čemu govorite? Koje su okolnosti koje vas mogu dovesti do toga da prešutite gaženje svojih ličnih vrijednosti na poslu ili učenju? Koji su to pritisci na vas koji dovode do toga? Što mislite kako drugi gledaju na nešto što ste rekli (ili niste rekli) ili nešto što ste učinili (ili niste učinili)?

Morate znati da je: za integriret potrebna hrabrost. Vi sami razmislite što gubite kada izgubite i lični integritet. Nekad je teško, jako teško ostvariti određene ciljeve i držati se zacrtanih principa. Često, sami se možete prisjetiti nekih trenutaka u svojoj profesionalnoj karijeri ili ličnom životu kada smo pala na ovom ispitu, dobili lošu ocjenu ili ugrozili odnose koji su nam u to vrijeme bili važni. Do dan danas osjećamo stid prisjećajući se tih trenutaka, a upravo taj sram tjera nas da dobro razmislimo o budućim postupcima danas i sutra. Unutrašnji sukob prejako osjećamo da bi ponovili te iste greške.

Tu je i treći izazov za razmišljanje. Razmislite kako reagujete kada ste narušili odnose s drugima (tj. kada osjetite sram zbog svog ponašanja)? U kojem trenutku nastojite ponovo sagledati situaciju? Je li u istoj situaciji vaš odnos drugačiji, ako su u pitanju članovi porodice, kolege na poslu, prijatelji, šef ili podređeni? Koji "teret" nosite na svojim plećima ako uvijek reagirate upravo na isti način? Što je s ljudima iz vašeg okruženja – kako oni reagiraju na vašu posramljenost (ako ste je pokazali)?

 Ostavljamo vam još nekoliko savjeta usmjerenih na razvoju ličnog integriteta:

1. Cijenite integritet. I kod sebe, i kod drugih.
2. Razgovarajte o integritetu, podstaknite i druge da ga prepoznaju i nauče cijeniti.
3. Nađite mentora ili stariju iskusnu osobu.
4. Tražite povratne informacije o sebi i svom radu.
5. Preispitujte sami sebe, svoju savjest i svoja djela.
6. Imajte hrabrosti.
7. Činite ono što govorite.

Za kraj, citat Mahatma Gandija: "Sedam će nas stvari uništiti: bogatstvo bez rada, zadovoljstvo bez savjesti, znanje bez karaktera, vjera bez žrtvovanja, politika bez principa, nauka bez humanosti i poslovanje bez etike."

Popustljivi roditelji - problematična djeca

Do prije nekoliko godina pitanje o tome ko određuje pravila u porodici bilo je sasvim neumjesno, jer je roditeljski autoritet bio neprikosnoven. Teško je zamisliti da nam danas dijete ljubi ruku u znak poštovanja, da nam persira i stoji mirno i gleda u pod kad mu se starija osoba obraća. Savremeni roditelji imaju potrebu da stalno usrećuju svoju djecu i kada se situacija okrene na način da više nije dijete ono koje traži odobravanje roditelja, već obrnuto mama i tata traže odobravanje djeteta. Tada roditelji nemaju autoritet, odrekli su ga se!

- Situacije u kojima se neki roditelji i djeca nalaze, a gdje mališani imaju veću moć odlučivanja u porodici nego što je to primjereno njihovom uzrastu, najčešće nemaju nikakve veze sa dječjim pravima. 

- Sa djetetom se možemo dogovoriti koju će vrstu kućnih poslova da obavlja, ali nije u redu da mu se prepusti odluka da li će i šta da radi u kući ili ne. Naravno da bi dijete u takvoj situaciji najradije izabralo da ništa ne radi, ali protivljenje i otpor nisu razlog da roditelj od svojih zahtjeva odustane - tvrdi psiholog Nevenka Lovrinčević.

U strahu da ne budu prestrogi, roditelji ponekad postaju previše popustljivi. A i društvo im nameće model da se sve rješava kroz razgovor, strpljenje i bez pritisaka i batina, kako bi se uvažila dječja prava. Mame se često javljaju psiholozima i žale se da su uplašene od postupaka svoje djece, izbjegavaju da idu u goste i strahuju od neprijatnih situacija na javnim mjestima.

- Ako roditelj u pokušaju da izbjegne autoritaran, čvrst i distanciran pristup, ode u popustljiv, povlačeći i nesiguran, naći će se u drugoj vrsti problema - smatra psiholog. - Ono što je za dobar razvoj djeteta potrebno jeste odnos sa roditeljem u kome će biti bliskosti, topline i prihvatanja, ali i čvrsto i dosljedno postavljanih granica. Situacija kada dijete vrišti i baca se nije prijatna za roditelja koji se može osjećati bespomoćno i neefikasno. Ipak, nema razloga da se roditelji takvih situacija "plaše". Ukoliko se roditelj povuče i popusti u takvim situacijama, on potkrepljuje tu vrstu ponašanja i može računati na to da će se ono ponavljati. Najbolje je sačuvati živce, ostati smiren i sabran, ili bar to odglumiti, i ne popustiti pred emocionalnim ucjenama djeteta.

Iako postoje predrasude da je lakše disciplinovati djevojčice nego dječake, psiholog smatra da ne postoji bitna razlika. I kod jednih i kod drugih je poželjno da roditelj ima pravu mjeru autoriteta.

Od svih škola najteže je završiti onu roditeljsku. Mame i tate ne dobijaju diplome, ali im se dugogodišnji uloženi trud i (ne)strpljenje vraćaju kao bumerang - kada dijete poraste. Pa, kada njihov mezimac počne da bježi sa časova, postane nasilan, psuje, pije alkohol ili se drogira, roditelji se obično vajkaju što ga nisu tukli kada je bio mali. 

Pravo pitanje je: da li bi batine pomogle? Psiholozi smatraju da prut i kaiš nisu vaspitne metode, već preporučuju da sa djecom treba razgovarati i tada im postaviti jasne granice ponašanja.

- Nema razloga da se batine koriste - smatra Nevena Lovrinčević. - Postoje veoma efikasne tehnike disciplinovanja kojima roditelji postižu željeni efekat bez upotrebe batina. Batinama se djeca uče da se problemi tako rješavaju i da je udaranje slabijeg u redu. Ni jedna ni druga poruka nisu dobre. Kako ćemo naučiti dijete nenasilnom ponašanju sa drugima ako ga sami tučemo? Učenje oponašanjem je svakako jedan od najmoćnijih načina učenja.

Stručnjaci upozoravaju da roditelji moraju da shvate da su baš oni prvi uzor svom nasljedniku i da su oni najzaslužniji za sve što dijete uradi pogrešno.

- Danas roditelj mora da razvija svoj stil, izbjegava tipične greške, razvija se zajedno sa djetetom. Daleko je teže nego prije pedeset-šezdeset godina, kada je društvo bilo stabilnije i usporenije, a važila je izreka da dijete ne vaspitavaju samo mama i tata, već cijelo društvo. Roditelj priprema dijete za život u budućem ljudskom društvu, ali današnji roditelji su prvi put u istoriji u situaciji da zbog obima i brzine promjena ne znaju kako će to društvo izgledati.

Psiholozi podsjećaju da je dobar vaspitni stil pun ljubavi, u kojem ima mnogo objašnjenja i podučavanja, u njemu su pohvale i pokloni, ali su i jasne zabrane i kritike, pa i kazne. Najbolje je, kažu, kada je roditelj čvrst u stavu, a blag u načinu, bilo da je u pitanju nagrada ili kazna.

Osposobljavanje za društveni život

Koliko puta ste se zapitali zašto je vaš veoma inteligentni drug iz srednje škole i dalje neuspješan, dok je onaj iz pretposljednje klupe kome škola nikada nije išla, a nije bio ni vrijedan, daleko dogurao u životu? Nije riječ samo o sistemu u društvu, nepotizmu i političkoj pripadnosti. Ima nešto i u socijalnoj inteligenciji.

Sposobnost da razumijemo okruženje, lako prolazimo kroz različite društvene situacije i iz njih izvučemo korist, da razvijamo dobre veze sa drugima, da procjenimo kako treba u kom trenutku da se ponašamo naziva se socijalna inteligencija. Jednostavnije rečeno, ovakve osobe umiju sa ljudima. A budući da je čovjek socijalna životinja koja bez ljudi ne može da opstane, jasno je koliko su važni odnosi sa drugima. Bez ove vrste inteligencije nema uspjeha, pa je zato ona važnija od knjiškog znanja.

Najbolji radnik (stručnjak u svojoj profesiji) može omanuti kao rukovodilac zbog manjka socijalne inteligencije koja je definisana kao sposobnost da naučimo da se mudro ponašamo u odnosu sa drugima. Upravo je život u društvu doprinio rastu mozga, tvrdi arheolog Stiv Miten. Prije dva miliona godina, mozak je skoro dva puta porastao što Miten objašnjava činjenicom da su naši preci počeli da žive u većim grupama, pa su morali da pamte više ljudi i odnose među njima, što je zahtijevalo i veći mentalni kapacitet, samim tim i mozak. Drugi rast dogodio se prije između 600.000 i 200.000 godina kada je mozak dostigao današnju veličinu. Ovaj rast nije do kraja objašnjen, a Miten vjeruje da je povezan sa razvojem jezika. Budući da je jezik ključni faktor u povezivanju ljudi, vezuje se i za socijalnu inteligenciju.

Njen značaj posebno dolazi do izražaja danas, kad živimo u doba stalnih promjena, pa je prilagodljivost veoma važna za uspjeh. Istraživanje Klaudija Fernandeza Araoza sprovedeno među direktorima pokazalo je da su oni koji su zaposleni zbog discipline, intelekta i energije kasnije dobili otkaz zbog manjka osnovnih socijalnih vještina. Nije, ipak, socijalna inteligencija važna samo u poslu, već i u roditeljstvu, prijateljstvu, pa i romantičnim vezama.

Dok u logičkoj inteligenciji genetika igra važnu ulogu, te se sa njom rađamo, dobra vijest je da socijalnu učimo. Ne ide nam na ruku narcizam modernog društva koji u pojedincu rađa egoizam, jer preduslov za razvoj ove vrste inteligencije je da barem na trenutak zaboravimo na sebe. Kada obratimo pažnju na druge, treba da učimo kako da shvatimo signale koje dobijamo od njih. A znak je sve - od načina na koji se neko obukao, preko mimike i riječi koje koristi, do osjećanja koja "kuvaju" u njemu. U "čitanju" osjećanja drugih, socijalna inteligencija je bliska emocionalnoj. Ne završava se, ipak, sve na posmatranju drugih. Jednako važna, ako ne i važnija jeste samoanaliza.

Argument "Ja sam takav, uzmi ili ostavi", rijetko će upotrebiti socijalno inteligentna osoba jer ona uči na svojim greškama. Ne znači to da je neiskrena, već da prilagođava svoje ponašanje situaciji. Neće se na zvaničnom prijemu pojaviti u farmerkama i majici sa natpisom, niti će praviti skandale. Ona uvijek zna šta da kaže, lako priča sa svima, od akademika do nepismenih, ali još bolje sluša. Taktična je, razvijenih diplomatskih sposobnosti, mudra, sofisticirana.

Neko je prirodno takav, drugi može vježbati te vještine. Sve su više potrebna znanja kojima se učimo kako da izgradimo zdrave odnose sa drugima, šta nam stoji na tom putu, kako da vidimo svijet sa više jasnoće, kako da odgajamo djecu da bi se u kompleksnom svijetu bolje snašli.

A, sve počinje u školi, ističu stručnjaci. Tradicionalni sistem obrazovanja u kom je akcenat na učitelju koji prenosi informacije učenicima ne uspijeva da osposobi djecu za stvarni život. S druge strane, učenici koji su imali priliku da u učionicama razvijaju socijalne vještine spremniji su za traženje posla, bolje poznaju sebe i znaju šta žele.