Završi školu a za posao je lako ili možda nije tako?

Naši roditelji nam uvijek govore "uči školu da se ne patiš u životu". Isto tako govore da trebamo završiti dobar fakultet, jer nam on omogućava sigurno zaposlenje i dobru platu. Većina građana, kod nas i u svijetu, još uvijek vjeruje u ovaj stereotip, misleći da im fakultetska diploma osigurava ekonomsku sigurnost i omogućava zadovoljavanje svih životnih potreba.

Da li je to baš tako pogledajte, u film o visokom obrazovanju u Americi, na dole postavljenom linku i uporedite sa stanjem u visokom obrazovanju kod nas.

https://www.youtube.com/watch?v=Ju0t2t6vNW4

"Dobrota - hljeb naš nasušni"

Kada za nekog kažemo da je dobar čovjek, trebalo bi da pred sobom imamo osobu koja je nesebična, ima razumijevanja za druge, tolerantna je, iskrena i znamo da nikog neće zlonamjerno povrijediti. Međutim, sve se češće čuje da se "dobro ne isplati" ili se čak "obije o glavu", jer "zlo pobjeđuje" i utkano je u sve pore našeg društva. Mnogi zamjeraju dobrima da to dopuštaju, jer se povlače i ne reaguju, svjesno postaju manjina koju vrijeđaju, omalovažavaju, rugaju joj se. A oni ćute i trpe. Pa se onda i odigrava scenario iz citata Alberta Ajnštajna po kojem je svijet opasno mjesto za život, ne zbog ljudi koji su zli, već zbog dobrih ljudi koji ništa ne preduzimaju.

Ali to je pitanje konteksta, jer ako se u nekom društvu dobrota ne favorizuje kao vrijednost, onda je sudbina dobrog pojedinca - stradanje:

- Ako su svi nose maske (tj. glume i pretvaraju se da su ono što nisu), a vi ste jedini skinuli masku i ukazujete javno na probleme društva, onda ispadate budala. U društvu laži vi morate da imate sposobnost da lažete, inače postajete žrtva onih koji su lažomaniju pretvorili u stil življenja i napredovanja u karijeri. To da su "dobar i lud braća" govori o samom društvu, a ne o pojedincu, jer ako imate vučju jamu u neposrednoj blizini, onda morate da sačuvate sebe kao ovcu. Morate da se adaptirate na nove uslove da biste preživjeli.

Da li je književnik Meša Selimović bio u pravu kada je govorio da uvijek svi znaju za nesreću i zlo, samo dobro ostaje skriveno. Sociolog kulture dr Ratko Božović kaže da je u turbulentnim (tranzicionim) vremenima, generalno, u ljudima osiromašila dimenzija čovjeka, urušili su se dostojanstvo i empatija. A dobrota, kao mentalno stanje ili djelo blagonaklonog ponašanja prema drugima, izgubila je značaj koji je nosila od davnina.

-  U današnjem društvu postradala je najviše moralna inteligencija, pa od potrebe da vidimo sebe, više ne vidimo druge ljude i njihove probleme- objašnjava Božović. - S druge strane, u stanju smo da se samo riječima saživljavamo sa nevoljama drugih, zvučimo saosjećajno i nesebično, ali altruizam je mnogo više od toga. Ako iz  tople sobe gledamo kako se ljudi smrzavaju, saosjećajući se verbalno sa njima, zapravo nismo spremni da se uhvatimo u koštac sa njihovim problemima sve dok ne izađemo iz pozicije egocentrizma i egoizma. Suština je ne samo da kažemo da nam je žao, nego da pronađemo način da nekome zaista pomognemo, da problem prijatelja ili komšije doživimo kao sopstveni i preuzmemo odgovornost za njegovo razrješenje.

Pitanje dobrote je pitanje čovještva, plemenitosti i humanosti, potrebe da odbranimo ljudskost u sebi i pritrčimo u pomoć drugom. Ako je, međutim, čovjek u nevolji sa sopstvenim životom, teško da može da pomogne nekom. Da bi ljudi dobro činili, moraju da imaju čime da pomognu drugom. Siromašan ne može da riješi problem siromašnom, ali zato postoje stvari koje se djeljenjem ne troše. Tako pametan može da pomogne nekome da se edukuje i time ne gubi ništa od svog bogatstva, jer znanje ne može da se potroši. Dobrota se ispoljava i tako što pokazujete čovječnost u odnosu na one koji se od vas razlikuju, a ne tako što, recimo, obožavate svoju naciju, a mrzite sve druge. To se  ne može zvati dobrotom.

- Najveća nesebičnost je kada neko nekome pomaže, ali tako da ne reklamira svoje ime. Istinski dobrotvor je čovjek koji nema potrebu da se njegovo djelo javno objelodani ili bilo kada i bilo gdje spominje, kako bi na osnovu njega gradio reputaciju. Jer, ono govori samo za sebe i kao takvo je najiskrenije, najplemenitije, najljudskije. Često zaboravljamo na suštinu dobročinstva, na ono što ona izvorno jesu. A, to je čin bez protivusluge.

Božović kaže da je malograđanski razmišljati u duhu "činim dobro da bi i ti meni činio", kao što je smatrao i Dostojevski govoreći: "Ako pri svakoj prijateljskoj usluzi odmah misliš na zahvalnost, onda nisi darovao, već prodao".

Iako je ova vrijednost degradirana, ne bi trebalo da je se odričemo. Niti da prestanemo da ju učimo, jer je to, kako je tvrdio Sokrat, moguće. I zato, što više dobrote oko sebe vidimo, sve je više primjećujemo.











Izvor: T. Loš

Da li je dobro uvijek činiti dobro?

 

Da li se dobro uvijek dobrim vraća? Ili…. su dobar i lud dva brata rođena? 

Da li je moguće biti dobar i činiti dobro, a ne ispaštati zbog toga na neki način?

Biti dobar prema drugima a da oni to ne iskoriste i ne zloupotrebe?

Pod uslovom da dobro shvatimo na pravilan način. Kada nekom činimo nešto dobro, sa dobrom namjerom, bez očekivanja da će nam se dobrim vratiti, dobro se uvijek dobrim vraća. Makar i “samo” kroz osjećaj zadovoljstva što smo učinili nešto dobro. Nekad i neki ljudi, svjesno ili nesvjesno, očekuju da im se to dobro što su učinili vrati. I to na tačno određen način.

Ako sam ja bila dobra prema tebi, očekujem da ti budeš dobar prema meni.

Ako sam ja ponudila pomoć tebi, očekujem da ti ponudiš pomoć meni.

Ti nije dobrota, to je trgovina. I to ne baš poštena trgovina. Fer trgovina je kada nekom kažete unaprijed koliko će nešto da košta. A ne kada nekom dajete nešto kao poklon, pa onda naknadno tražite novac.

Druga greška kod shvatanja činjenja dobrog je to što dobro poistovjećujemo sa prijatnošću, tj. najčešće sa materijalnim blagostanjem.

Ako nekom učinim nešto prijatno to je dobro za tu osobu.
Ako nekog volim uvijek se trudim da toj osobi bude prijatno sve što radim.

Nekad dobro drugom činimo kroz neprijatnost. Kada je dijete bolesno, roditelji ga vode kod ljekara. I dijete pretpostavimo dobije injekciju. To nije prijatno. Ali jeste dobro za njega.

Ideja da dobro raste tako što uzvratimo sa malo više dobra (ne previše, jer i to narušava ravnotežu), a “zlo” se smanjuje tako što uzvratimo “zlim” ali manje nego što je nama učinjeno, na prvi pogled zvuči čudno. Ali, u praksi daje sjajne rezultate! Daje rezultate u vidu dobrih, stabilnih, autentičnih odnosa.

Šta je dobro a šta zlo, i koliko su to relativni pojmovi, lijepo ilustruje priča o čovjeku koji je htio da pomogne jednoj gusjenici da brže postane leptir.

Neki čovjek je gledao gusjenicu kako se muči da pokida svoju opnu. Trudila se i trudila, ali nikako nije uspijevala. Opna se opirala, ali leptir nije odustajao. Čovjek je gledao sve to, video kako se mladi leptir muči i koliko mu je teško i odlučio da mu pomogne. Uzeo je makaze i jednostavno presjekao opnu. I mladi leptir je postao slobodan. Slobodan da raširi svoja krila i poleti.

Ali, nije uspio u tome. Krila su mu bila previše slaba, nije bilo dovoljno snage u njima i nije mogao da poleti. Tužno je hodao na svojim slabim nožicama i tužno i neuspešno pokušavao da zamahne svojim preslabim krilima i poleti.

“Mučenje” tokom probijanja opne je bilo potrebno da krila ojačaju. To je bilo potrebno da ojača mišiće krila. A taj dobronamjerni čovjek, u želji da pomogne, je zauvijek onemogućio mladog leptira da poleti. Uskratio mu je priliku da vježba i da se jača.

Izvor: J. Pantić

U službi vladajućih elita RS - V dio

Onaj ko slijepo vjeruje našim medijima može pomisliti da entitet Republika Srpska nema velikih društvenih problema, a da za one manje Vlada i predsjednik drže sve konce u rukama.

 

Za potrebe stvaranja što potpunije slike u medijima, obavljeni su razgovori u vidu detaljnih intervjua sa novinarima Radija RS i Nes radija koji su govorili o načinu izbora i obrade vijesti koje će biti emitovane, o novinarskoj slobodi u obradi teme, ali i ostalim faktorima koji utiču na krajnji sadržaj dnevnika.

Odgovori novinara oba medija iznenađujuće su slični, a prikazaćemo rezultate kao i neke ineresantne stavove o pojedinim pitanjima. Intervjuisano je ukupno 10 novinara, po 5 sa RRS i Nes radija.

Iz prikaza pojedinih odgovora i stavova novinara o pitanju uslova i načina rada u njihovom mediju, može se zaključiti da su novinari javnog servisa nezadovoljniji, imaju manje slobode u izražavanju i njihovo mišljenje i prijedlozi o načinu rada uglavnom nisu prihvaćeni. U komercijalnom radu atmosfera je drugačija, njihovi novinari uvjereni su da rade na najbolji način, imaju više slobode u odlučivanju i nisu im se dešavale neprijatne situacije kada je priprema vijesti u pitanju. Takođe, novinari Nes radija objektivnost svog medija ocijenili su četvorkama, dok su te ocjene niže za RRS. I jedni i drugi trojkama su ocijenili objektivnost elektronskih medija u RS, što znači da su novinari svjesni lošeg stanja medija kod nas, ali je očigledno da se oni najmanje pitaju u odlučivanju o izboru tema i načinima njihove obrade.

Radi postizanja što potpunije slike o stvarnosti medija i faktorima koji utiču na njihov sadržaj, obavila sam razgovore sa osobama koje su zadužene za odnose s javnošću u pet državnih i pet komercijalnih institucija/ firmi. Budući da cijeli rad govori o medijima u funkciji vladajućih elita, tako će veći doprinos istraživanju imati odgovori portparola iz državnih institucija, a rezultati razgovora sa portparolima privatnih firmi poslužiće za upoređivanje i prepoznavanje razlika funkcija ovog sektora u javnim i privatnim firmama. Portparoli javnih institucija: Ministarstva zdravlja, Ministarstva prosvjete i kulture, Fonda zdravstvenog osiguranja, Puteva RS i Ministarstva porodice, omladine i sporta rekli su da su za njihove institucije veoma važni dobri odnosi sa medijima. Ako uporedimo odgovore portparola javnih institucija i privatnih firmi uočićemo da je jedina razlika u njihovom radu to što portparoli privatnih firmi moraju i da plaćaju medijima da objave tekstove koji im idu u prilog, dok je kod javnih institucija sve besplatno zbog društvenog značaja. Na početku rada pomenut je finansijski faktor kao ključni u radu medija, pa se ovdje laički postavlja pitanje zbog čega mediji izvještavaju pristrasno o javnim institucijama, zapravo vladajućim elitama ako vidimo da su objave o njihovim aktivnostima po pravilu besplatne? Odgovor je ona naša surova realnost da su mediji dodatno plaćeni i od vlasti koja utiče na kreiranje njihovog programa, a nerijetko su ti mediji u vlasništvu (direktnom ili indirektnom) samih vladajućih elita.

Interesantno je i to što portparoli privatnih firmi kažu da su za izvještavanje o njihovim aktivnostima podjednako zainteresovani i javni i privatni mediji, jer, koliko je za privatne medije razumljivo da traže sponzore i uspostavljaju saradnju sa firmama koje će im platiti da objavljuju o njihovom radu, toliko čudi da javni mediji u istoj tolikoj mjeri hrle za sponzorima iako je puno društveno značajnih tema kojima bi trebalo dati primat u izvještavanju, a kojima su u isto vrijeme osigurana sredstva od televizijske pretplate, kao i mogućnost dodatnog finansiranja iz budžeta, u našem slučaju entiteta RS. Sve ukazuje na poremećen poredak stvari i stavljanje u drugi plan osnovnih postulata ove po defininicije humane profesije. Na kraju analitičkog dijela rada predstavićemo ukratko rezultate ankete sa slušaocima analiziranih medija ‒ Radija RS i Nes radija. Ukupno 10 od 12 slušalaca Nes radija reklo je da ovu radio stanicu slušaju isključivo zbog muzike i zabavnih sadržaja, te da vijesti, čak i kad ih slušaju, ne analiziraju sa tog stanovišta medijske profesionalnosti. Iz obimom malene ankete, ukupno 20 ispitanika, da se zaključiti da su i slušaoci svjesni stanja u našim medijima i da preispituju sadržaje koje čuju naročito uzimajući u obzir vlasničku pozadinu i uređivačku politiku, što pokazuje da moć medija polako opada. Uprkos tome, prema statističkim podacima o slušanosti ipak se vidi da je i dalje veliki procenat onih koji redovno prate emitovanje ovih radio stanica što znači da je njihov uticaj još uvijek vrlo visok.

Poređenje rezultata, prakse i teorije

U početnim izlaganjima rada prikazani su i neki principi funkcionisanja analiziranih medijskih kuća, pa tako, podsjećamo, u uređivačkim principima RTRS-a stoji nezavisnost, nepristrasnost, zabrana sponzorstva informativnih emisija itd., što je, uvjerili smo se, samo mrtvo slovo na papiru, i potvrđuje da ima slučajeva kada se pisana uređivačka politika i praksa i te kako razlikuju.

Veselin Kljajić primjećuje da „dio frustracije medija možda dolazi od prešutnog priznanja snage Odnosa s javnošću. Proliferacija medijskih kanala i smanjenje novinarskih budžeta doveli su do ograničavanja mogućnosti za istraživačko novinarstvo, što je, pak, rezultiralo time da se novinari više oslanjaju na izvore iz OSJ“ (Kljajić, 2013). Iz obavljenih detaljnih intervjua pokazalo se kao tačno da je novinarska analitičnost na vrlo niskom novou, pa su i sami portparoli priznali da i nije toliko teško obezbijediiti da nešto što je u interesu njihove organizacije bude objavljeno u medijima. S druge strane, iz ugla novinara, moglo bi se ispostaviti da je teza profesora Kljajića o smanjenju novinarskih budžeta, tačna, jer je plata osobe zadužene za odnose s javnošću od 2‒3 puta veća od novinarske. Zato i ne čudi što imamo trendove izostale interpretacije, nestanak istraživačkog novinarstva, politizacija sadržaja i njihovo prilagođavanje potrebama oglašivača, i nizak stepen etičkih standarda i kodeksa.

Zaključak

Nakon analize sadržaja dva medija koji su u vrhu slušanosti u Republici Srpskoj, ispostavila se tačna početna hipoteza da mediji kod nas jesu u funkciji vladajućih elita i da su njihovi sadržaji u velikoj mjeri određeni njihovim interesima. Uvidom u način rada novinara mogli smo se uvjeriti da su oni ti koji se malo ili skoro nikako ne pitaju o odabiru sadržaja i načinu njegove obrade, da o tome uglavnom odlučuju urednici ili direktori programa. Kao što novinari slušaju svoje nadređene, tako, najvjerovatnije, i urednici slušaju one koji su iznad njih i tako redom do samog vrha, koji, očigledno, i nema formalno funkciju u samoj medijskoj kući. Iz odgovora porparola, naročito onih iz državnih firmi, vidjeli smo da im i nije teško da informacije o svojoj firmi plasiraju u medije jer ih oni sami prepozanju kao društveno značajne, ili jednostavno imaju obavezu da prate rad vladinih organa. Potvrdili su takođe i da sami novinari nisu mnogo analitični i malo preispituju stvari, a možemo pretpostaviti da je to rezultat onog ponašanja koje im je odredio urednik. Sve u svemu, stanje je loše, i mediji ne pružaju stvarnu sliku stvarnosti građanima i tako ih obmanjuju. „Iz velike cvjetajuće, zujeće zbrke spoljnog svijeta biramo ono što je naša kultura već definisala za nas. Skloni smo da percipiramo samo ono što smo odabrali u onom obliku u kojem su nam to nametnuli stereotipi naše kulture“. Upravo su ti stereotipi naše kulture tačka na koju prvo treba djelovati kada je ova pojava u pitanju. U našem društvu medijska pismenost je na najnižem nivou, i to ostavlja prostor vladajućim elitama da djeluju na mase i da bez velikih otpora utiču na njihve stavove i ponašanja. Prije svega, predmete o medijima treba uvesti i u srednje škole u kojim se, uglavnom, o medijima govori vrlo malo ili nimalo. Tako se ne bi dešavalo da prosječno obrazovani građani ne razlikuju propagandu i manipulativne medijske sadržaje od onih koji suštinski imaju veliki društveni značaj, bili bi kritičniji i više bi preispitivali ono što im se plasira, što bi vlastima dodatno otežalo ostvarivanje vlastitih ciljeva. Dalje, važno je dobro zakonski regulisati oblast medija i informisanosti i osigurati da se ti zakoni provode. Danas imamo stanje da zakonsko uporište postoji, ali samo formalno. „Kakva je neodgovornost, neodgovorno informisanje možda ćemo najbolje metaforički objasniti ako ga uporedimo sa pojedincem ili grupom razbojnika koji naiđu pored bilo koje banke i opljačkaju je a da za to nikome ne odgovaraju. Za pljačku banke, policija, tužilaštvo u sudovi reaguju (kako-tako) a za tendenciozno zlonamjerno novinarstvo u BiH i Republici Srpskoj ‒ ne.“ (Ljepojević, 2011). Značajno je napomenuti da su granice dozvoljene kritike šire kada se kritika odnosi na vladu nego na pojedinačnog političara, a u demokratskim društvima gdje se zagovara sloboda medija, ta sloboda može pribjeći pretjerivanju, pa čak i provociranju.

Kada je u pitanju unaprjeđenje profesionalnih standarda u novinarstvu „potrebno je ustanoviti, podržavati i razvijati sistem kontinuiranog monitoringa praćenja medijskog sadržaja i bilježenja kršenja etičkih kodeksa i redovno objavljivanje kako bi se ostvario pritisak javnosti (Ibrahimbegović-Tihak, 2012). Najlogičniji je pristup, dodaje Ibrahimbegović-Tihak, da takav monitoring organizuju nezavisne, nevladine, eksperstke i/ili akademske grupe, jer u BiH ne postoji institucija specijalizovana za ovaj tip aktivnosti. Standardizovanjem kriterijuma kvalitetnog medijskog sadržaja razvijala bi se i održavala uloga medija kao „pasa čuvara“.

Takođe, važne su samoregulacija i regulacija medija, gdje bi prva podrazumjevala popularizovanje uloge Vijeća za štampu i ohrabrivanje čitalaca da češće reaguju na kršenje Kodeksa za štampu, dok bi se pod regulacijom podrazumijevalo stalno unaprjeđivanje transparentnosti, nezavisnosti, efikasnosti i stručnosti Regulatorne agencije za komunikacije.

Naravno, vladajuće elite su te koje, kao što smo vidjeli stoje iznad svega, pa je neophodno iznaći mehanizme za kontrolu njihovog djelovanja, osigurati sprovođenje demokratije prema svim njenim principima, omogućiti legitimne parlamentarne izbore i smjenu vlasti ako je to stvarna volja naroda. Medijski stručnjaci često polemišu o stanju u medijima, a najrasprostranjenije mišljenje je da ovakvo stanje mogu promjeniti samo nevladine organizacije, odnosno cjelokupna javnost. Završićemo izjavom direktora Centra za humanu politiku, Momira Dejanovića, koja kratko i efektno zaključuje temu: „Promjena se može izvesti samo pobunom protiv ovakvog stanja. To moraju uraditi građani“ (Maksimović, 2012.)

Kraj.

Izvor: R. Čokorilo, S. Tešić

U službi vladajućih elita RS - IV dio

Bečki list Der Standard 2011. godine objavio je članak u kojem je istaknuto da su ovdašnja sredstva informisanja instrument političkih i ekonomskih grupa koje vladaju zemljom. "Urednici služe kao marionete njihovih vlasnika, mediji su instrumenti političkih i ekonomskih elita koji uz pomoć propagande žele da provedu lične interese, a građani stalno razmišljaju o upletenosti medija u manipulacije".

Dakle, nedostaju informacije bez manipulativnog ukusa što dijelom stvara apatiju, u koju su mnogi upali – ali ne svi“. Čomski je govoreći o propagandi istakao da je to moćno sredstvo pomoću kojeg vlast može držati populaciju u stanju apatije, pokornosti i pasivnosti, držati ih uplašenima da ne bi mogli razmišljati. „Mase treba držati uplašenima, jer ako se nedovoljno boje svakakvih zlikovaca koji će ih uništiti izvana ili iznutra mogli bi početi razmišljati što je opasno jer nisu kompetentni za razmišljanje.

Zato im je potrebno skrenuti pažnju i marginalizovati ih. Populaciju držati u stanju apatije, pokornosti i pasivnosti“ (isto, Čomski, 1997). I u današnjem vremenu realnost je takva da vladajuće elite skreću pažnju „zbunjenog stada“, jer umjesto da govore o načinu rješavanja stvarnih problema društva kao što su zdravstvo, obrazovanje, nezaposlenost, kriminal itd., oni nam serviraju manje značajne stvari, ili površnim aktivnostima šminkaju duboke bore surove stvarnosti (kod nas je vijest da Vlada dodijeljuje stipendije studentima, a nigdje se ne govori o tome koliki je broj stipendija u odnosu na broj studenata, kao ni o malverzacijama prilikom konkursa). Ljudima treba skrenuti pažnju „jer ako oni počnu da primjećuju te probleme neće biti dobro, jer oni su ti koji pate“ (isto).

Odnosi s javnošću i manipulacija

Definicija odnosa s javnošću skoro da ima toliko koliko ima i teoretičara u ovoj oblasti. Sve te definicije su manje ili više slične, ali većina njih odnose s javnošću upravo definiše kao aktivnost za manipulisanje i ubjeđivanje masa u ispravnost vlastitih aktivnosti, proizvoda, usluga. Prema Edvardu Bernejsu, tri su glavna segmenta odnosa s javnošću (Bernays, 1952): informisanje, ubjeđivanje, razvijanje veza. Vebsterov novi međunarodni rječnik dao je definiciju odnosa s javnošću: „Razvijanje bliskih veza i dobre volje između pojedinca, preduzeća ili institucije i ostalih ljudi, specijalne ciljne javnosti ili društva u širem smislu, širenjem interpretativnog materijala, razvijanjem dobrosusjedskih odnosa i vrjednovanjem reakcija javnog mnenja“ (www.Merriam-webster.com/dictionary).

Prema Bogdaniću „Javnost u odnosima s javnošću predstvlja ciljnu grupu ljudi ili organizacija koju veže neki značajan zajednički interes ili uloga u vezi sa organizacijom“ (Bogdanić, 2010). Zanimljivo je i Bogdanićevo poređenje odnosa s javnošću sa vatrogasnim aparatom gdje kaže: „Odnosi s javnošću se nekad posmatraju i kao svojevrsni vatrogasni aparat koji treba koristiti samo u slučaju kada se poljulja medijski ugled organizacije“ (Bogdanić, 2010).

 Vatrogasni aparat je dobro poređenje, s obzirom na to da se ne koristi stalno, već samo u slučaju potrebe, a upravo tako doživljavam funkciju odnosa s javnošću. Kada su rad i rezultati jedne organizacije dobri i pozitivni, korisnici će to lako prepoznati, bez potrebe za stručnjacima iz odnosa s javnošću i njihovim uljepšavanjem i šminkanjem slike. Međutim, kada postoje propusti, bilo da se radi o sitnijim nedostacima i greškama ili o kriznom komuniciranju, bez stručnjaka koji „prodaju maglu“ javnosti, teško da se situacija može izgladiti. Dakle, definicije koje na odnose s javnošću gledaju kao na određeni vid manipulacije su prihvatljivije, a u radu će biti argumentovanije objašnjeno i zbog čega. „U ovom društvu ključnu ulogu u realizaciji najmračnijih ciljeva moći igraju mediji koji širom svijeta obezbjeđuju da se čovječanstvo pretvori u humani otpad lišen vitalizma, kreativne i kritičke moći i savjesti. Mediji su utkani u sistem na način na koji su Edvard Herman i Noam Čomski pokazali u djelu ’Proizvodnja saglasnosti: Politička ekonomija masovnih medija’, u kojem su demonstrirali strukturu i djelovanje propagandnog modela koji objašnjava ponašanje medija i medijske performanse u strukturalnim terminima čiju okosnicu čini pet faktora: vlasništvo, advertajzing, izvori informacija, oštra kritika i ideologija. Prema autorima, ovi faktori djeluju kao filteri kroz koje sve informacije moraju da prođu, značajno utičući pojedinačno i udruženo na medijske izbore. Krajnji rezultat uspostavljanja propagandnog modela: djelovanje medija kao čiste propagande uvijene u medijsku formu konstitutivno je za uspostavljanje novog svetskog poretka, a dokazi o urušavanju i posljednjih odbljesaka demokratske prakse svakodnevno se nižu“ (prema Đorović, 2011). „Mediji su i društveni proizvod i proizvođač društvenih odnosa“ (Radojković, Miletić, 2005). „Konceptualizacija poruke kao definicije stvarnosti zapravo nas upućuje na teorijsko određenje propagande, političke ili ekonomske, svejedno, jer propaganda je u najširem smislu tehnika uticaja na ljudsko djelovanje manipulacijom predstava“ (Lavel, 1937, prema Radojković, Miletić, 2005). Nije teško zaključiti da su mediji ti koji imaju ključnu ulogu u sprovođenju aktivnosti odnosa sa javnošću, a čiji su efekti najuticajniji. Važnost kontakta sa medijima prepoznali su već i začetnici odnosa s javnošću, kao što je Ajvi Li, prvi savjetnik za odnose s javnošču koji je radeći za Rokfelera, savjetovao svog poslodavca da se javno obrati kako bi smirio nezadovoljne radnike. Budući da sva tri segmenta odnosa s javnošću: informisanje, ubjeđivanje i razvijanje veza po definiciji očigledno predstavljaju sredstva manipulacije, po analogiji se može izvesti definicija da su odnosi s javnošću isto što i propaganda.

Analizirani su dnevnici Radija RS i Nes radija u periodu od 21.09. do 30.09. Pitanja koja su korištena prilikom analize sadržaja i prikaz da li su mediji u RS instrumenti vladajućih elita su: 1) koliki je procenat vijesti u kojima se pominju vladajuće elite, 2) koliko od tih vijesti o vladajućim elitama govore pozitivno, 3) koliko dnevnika počinje sa vijestima o vladajućim elitama, 4) kakav je raspored vijesti u dnevnicima, odnosno, da li su vijesti o vladajućim elitama nekada neopravdano svrstane ispred značajnijih društvenih priča i 5) postoji li razlika u trajanju vijesti/priloga o vladajućim elitama i onih koje to nisu. Na kraju, analiziran je i izbor redoslijeda emitovanja vijesti prema već navedenim kriterijumima za izbor događaja: blizina, opšti društveni interes, posljedičnost, važnost, predvidljivost/ izvjesnost.

Konačni rezultati

Kriterijumi

U tabeli se jasno vidi da u oba dnevnika preovladavaju vijesti o vladajućim elitama koje su, u oba slučaja, uglavnom pozitivne ‒ 83 i 85%. Interesantno je da su oba dnevnika svih deset dana analize počinjali viješću odnosno prilogom o vladajućim elitama koje su, kao i da su upravo vijesti o vladajućim elitama u svim dnevnicima trajale najduže. Kroz ovu analizu pokazali smo praktično kako izgledaju sadržaji programa radija javnog servisa Republike Srpske i jednog od najslušanijih komercijalnih radio stanica. Kroz analizu sadržaja dnevnika Nes radija nije bilo teško uočiti da emituju vijesti Srpske novinske agencije ‒ SRNA i Nezavisnih novina koji su, kao što znaju svi prosječni korisnici ovih medija, u službi vladajućih elita. Interesantno je da nijedan dnevnik nije emitovao priče o „običnim ljudima“, nema priča o siromašnima, bolesnima, onima kojima socijalno osiguranje ne omogućava neophodne lijekove i koji su prepušteni sami sebi i svom materijalnom stanju koje će za njih presuditi život ili smrt. Malo je i priča o tome kolika je nezaposlenost u RS, koliko je fakultetski obrazovanih ljudi na birou, kakvo nam je stvarno stanje u zdravstvu, školstvu, šta rade centri za socijalni rad... Onaj ko slijepo vjeruje našim medijima može pomisliti da entitet Republika Srpska nema velikih društvenih problema, a da za one manje Vlada i predsjednik drže sve konce u rukama. 

Nastaviće se...

Izvor: R. Čokorilo, S. Tešić