Da li je dobro uvijek činiti dobro?

 

Da li se dobro uvijek dobrim vraća? Ili…. su dobar i lud dva brata rođena? 

Da li je moguće biti dobar i činiti dobro, a ne ispaštati zbog toga na neki način?

Biti dobar prema drugima a da oni to ne iskoriste i ne zloupotrebe?

Pod uslovom da dobro shvatimo na pravilan način. Kada nekom činimo nešto dobro, sa dobrom namjerom, bez očekivanja da će nam se dobrim vratiti, dobro se uvijek dobrim vraća. Makar i “samo” kroz osjećaj zadovoljstva što smo učinili nešto dobro. Nekad i neki ljudi, svjesno ili nesvjesno, očekuju da im se to dobro što su učinili vrati. I to na tačno određen način.

Ako sam ja bila dobra prema tebi, očekujem da ti budeš dobar prema meni.

Ako sam ja ponudila pomoć tebi, očekujem da ti ponudiš pomoć meni.

Ti nije dobrota, to je trgovina. I to ne baš poštena trgovina. Fer trgovina je kada nekom kažete unaprijed koliko će nešto da košta. A ne kada nekom dajete nešto kao poklon, pa onda naknadno tražite novac.

Druga greška kod shvatanja činjenja dobrog je to što dobro poistovjećujemo sa prijatnošću, tj. najčešće sa materijalnim blagostanjem.

Ako nekom učinim nešto prijatno to je dobro za tu osobu.
Ako nekog volim uvijek se trudim da toj osobi bude prijatno sve što radim.

Nekad dobro drugom činimo kroz neprijatnost. Kada je dijete bolesno, roditelji ga vode kod ljekara. I dijete pretpostavimo dobije injekciju. To nije prijatno. Ali jeste dobro za njega.

Ideja da dobro raste tako što uzvratimo sa malo više dobra (ne previše, jer i to narušava ravnotežu), a “zlo” se smanjuje tako što uzvratimo “zlim” ali manje nego što je nama učinjeno, na prvi pogled zvuči čudno. Ali, u praksi daje sjajne rezultate! Daje rezultate u vidu dobrih, stabilnih, autentičnih odnosa.

Šta je dobro a šta zlo, i koliko su to relativni pojmovi, lijepo ilustruje priča o čovjeku koji je htio da pomogne jednoj gusjenici da brže postane leptir.

Neki čovjek je gledao gusjenicu kako se muči da pokida svoju opnu. Trudila se i trudila, ali nikako nije uspijevala. Opna se opirala, ali leptir nije odustajao. Čovjek je gledao sve to, video kako se mladi leptir muči i koliko mu je teško i odlučio da mu pomogne. Uzeo je makaze i jednostavno presjekao opnu. I mladi leptir je postao slobodan. Slobodan da raširi svoja krila i poleti.

Ali, nije uspio u tome. Krila su mu bila previše slaba, nije bilo dovoljno snage u njima i nije mogao da poleti. Tužno je hodao na svojim slabim nožicama i tužno i neuspešno pokušavao da zamahne svojim preslabim krilima i poleti.

“Mučenje” tokom probijanja opne je bilo potrebno da krila ojačaju. To je bilo potrebno da ojača mišiće krila. A taj dobronamjerni čovjek, u želji da pomogne, je zauvijek onemogućio mladog leptira da poleti. Uskratio mu je priliku da vježba i da se jača.

Izvor: J. Pantić