Bečki list Der
Standard 2011. godine objavio je članak u kojem je istaknuto da su ovdašnja sredstva
informisanja instrument političkih i ekonomskih grupa koje vladaju zemljom. "Urednici služe kao marionete njihovih vlasnika, mediji su instrumenti
političkih i ekonomskih elita koji uz pomoć propagande žele da provedu lične interese, a građani stalno razmišljaju o upletenosti medija u manipulacije".
Dakle, nedostaju informacije bez manipulativnog ukusa što
dijelom stvara apatiju, u koju su mnogi upali – ali ne svi“. Čomski je govoreći
o propagandi istakao da je to moćno sredstvo pomoću kojeg vlast može držati
populaciju u stanju apatije, pokornosti i pasivnosti, držati ih uplašenima da
ne bi mogli razmišljati. „Mase treba držati uplašenima, jer ako se nedovoljno
boje svakakvih zlikovaca koji će ih uništiti izvana ili iznutra mogli bi početi
razmišljati što je opasno jer nisu kompetentni za razmišljanje.
Zato im je potrebno skrenuti pažnju i marginalizovati ih.
Populaciju držati u stanju apatije, pokornosti i pasivnosti“ (isto, Čomski,
1997). I u današnjem vremenu realnost je takva da vladajuće elite skreću pažnju
„zbunjenog stada“, jer umjesto da govore o načinu rješavanja stvarnih problema
društva kao što su zdravstvo, obrazovanje, nezaposlenost, kriminal itd., oni
nam serviraju manje značajne stvari, ili površnim aktivnostima šminkaju duboke
bore surove stvarnosti (kod nas je vijest da Vlada dodijeljuje stipendije
studentima, a nigdje se ne govori o tome koliki je broj stipendija u odnosu na
broj studenata, kao ni o malverzacijama prilikom konkursa). Ljudima treba
skrenuti pažnju „jer ako oni počnu da primjećuju te probleme neće biti dobro,
jer oni su ti koji pate“ (isto).
Odnosi s javnošću i
manipulacija
Definicija odnosa s javnošću skoro da ima toliko koliko ima
i teoretičara u ovoj oblasti. Sve te definicije su manje ili više slične, ali
većina njih odnose s javnošću upravo definiše kao aktivnost za manipulisanje i
ubjeđivanje masa u ispravnost vlastitih aktivnosti, proizvoda, usluga. Prema
Edvardu Bernejsu, tri su glavna segmenta odnosa s javnošću (Bernays, 1952): informisanje,
ubjeđivanje, razvijanje veza. Vebsterov novi međunarodni rječnik dao je
definiciju odnosa s javnošću: „Razvijanje bliskih veza i dobre volje između
pojedinca, preduzeća ili institucije i ostalih ljudi, specijalne ciljne
javnosti ili društva u širem smislu, širenjem interpretativnog materijala,
razvijanjem dobrosusjedskih odnosa i vrjednovanjem reakcija javnog mnenja“
(www.Merriam-webster.com/dictionary).
Prema Bogdaniću „Javnost u odnosima s javnošću predstvlja
ciljnu grupu ljudi ili organizacija koju veže neki značajan zajednički interes
ili uloga u vezi sa organizacijom“ (Bogdanić, 2010). Zanimljivo je i
Bogdanićevo poređenje odnosa s javnošću sa vatrogasnim aparatom gdje kaže:
„Odnosi s javnošću se nekad posmatraju i kao svojevrsni vatrogasni aparat koji
treba koristiti samo u slučaju kada se poljulja medijski ugled organizacije“ (Bogdanić,
2010).
Vatrogasni aparat je
dobro poređenje, s obzirom na to da se ne koristi stalno, već samo u slučaju
potrebe, a upravo tako doživljavam funkciju odnosa s javnošću. Kada su rad i rezultati
jedne organizacije dobri i pozitivni, korisnici će to lako prepoznati, bez
potrebe za stručnjacima iz odnosa s javnošću i njihovim uljepšavanjem i šminkanjem
slike. Međutim, kada postoje propusti, bilo da se radi o sitnijim nedostacima i
greškama ili o kriznom komuniciranju, bez stručnjaka koji „prodaju maglu“ javnosti,
teško da se situacija može izgladiti. Dakle, definicije koje na odnose s
javnošću gledaju kao na određeni vid manipulacije su prihvatljivije, a u radu
će biti argumentovanije objašnjeno i zbog čega. „U ovom društvu ključnu ulogu u
realizaciji najmračnijih ciljeva moći igraju mediji koji širom svijeta
obezbjeđuju da se čovječanstvo pretvori u humani otpad lišen vitalizma,
kreativne i kritičke moći i savjesti. Mediji su utkani u sistem na način na
koji su Edvard Herman i Noam Čomski pokazali u djelu ’Proizvodnja saglasnosti: Politička
ekonomija masovnih medija’, u kojem su demonstrirali strukturu i djelovanje propagandnog
modela koji objašnjava ponašanje medija i medijske performanse u strukturalnim
terminima čiju okosnicu čini pet faktora: vlasništvo, advertajzing, izvori informacija,
oštra kritika i ideologija. Prema autorima, ovi faktori djeluju kao filteri
kroz koje sve informacije moraju da prođu, značajno utičući pojedinačno i
udruženo na medijske izbore. Krajnji rezultat uspostavljanja propagandnog
modela: djelovanje medija kao čiste propagande uvijene u medijsku formu
konstitutivno je za uspostavljanje novog svetskog poretka, a dokazi o
urušavanju i posljednjih odbljesaka demokratske prakse svakodnevno se nižu“
(prema Đorović, 2011). „Mediji su i društveni proizvod i proizvođač društvenih
odnosa“ (Radojković, Miletić, 2005). „Konceptualizacija poruke kao definicije
stvarnosti zapravo nas upućuje na teorijsko određenje propagande, političke ili
ekonomske, svejedno, jer propaganda je u najširem smislu tehnika uticaja na
ljudsko djelovanje manipulacijom predstava“ (Lavel, 1937, prema Radojković,
Miletić, 2005). Nije teško zaključiti da su mediji ti koji imaju ključnu ulogu
u sprovođenju aktivnosti odnosa sa javnošću, a čiji su efekti najuticajniji.
Važnost kontakta sa medijima prepoznali su već i začetnici odnosa s javnošću,
kao što je Ajvi Li, prvi savjetnik za odnose s javnošču koji je radeći za
Rokfelera, savjetovao svog poslodavca da se javno obrati kako bi smirio nezadovoljne
radnike. Budući da sva tri segmenta odnosa s javnošću: informisanje,
ubjeđivanje i razvijanje veza po definiciji očigledno predstavljaju sredstva
manipulacije, po analogiji se može izvesti definicija da su odnosi s javnošću
isto što i propaganda.
Analizirani su dnevnici Radija RS i Nes radija u periodu od
21.09. do 30.09. Pitanja koja su korištena prilikom analize sadržaja i prikaz
da li su mediji u RS instrumenti vladajućih elita su: 1) koliki je procenat
vijesti u kojima se pominju vladajuće elite, 2) koliko od tih vijesti o vladajućim
elitama govore pozitivno, 3) koliko dnevnika počinje sa vijestima o vladajućim
elitama, 4) kakav je raspored vijesti u dnevnicima, odnosno, da li su vijesti o
vladajućim elitama nekada neopravdano svrstane ispred značajnijih društvenih
priča i 5) postoji li razlika u trajanju vijesti/priloga o vladajućim elitama i
onih koje to nisu. Na kraju, analiziran je i izbor redoslijeda emitovanja
vijesti prema već navedenim kriterijumima za izbor događaja: blizina, opšti
društveni interes, posljedičnost, važnost, predvidljivost/ izvjesnost.
Konačni rezultati
Kriterijumi
U tabeli se jasno vidi da u oba dnevnika preovladavaju
vijesti o vladajućim elitama koje su, u oba slučaja, uglavnom pozitivne ‒ 83 i
85%. Interesantno je da su oba dnevnika svih deset dana analize počinjali
viješću odnosno prilogom o vladajućim elitama koje su, kao i da su upravo
vijesti o vladajućim elitama u svim dnevnicima trajale najduže. Kroz ovu
analizu pokazali smo praktično kako izgledaju sadržaji programa radija javnog
servisa Republike Srpske i jednog od najslušanijih komercijalnih radio stanica.
Kroz analizu sadržaja dnevnika Nes radija nije bilo teško uočiti da emituju vijesti
Srpske novinske agencije ‒ SRNA i Nezavisnih novina koji su, kao što znaju svi
prosječni korisnici ovih medija, u službi vladajućih elita. Interesantno je da
nijedan dnevnik nije emitovao priče o „običnim ljudima“, nema priča o
siromašnima, bolesnima, onima kojima socijalno osiguranje ne omogućava
neophodne lijekove i koji su prepušteni sami sebi i svom materijalnom stanju
koje će za njih presuditi život ili smrt. Malo je i priča o tome kolika je
nezaposlenost u RS, koliko je fakultetski obrazovanih ljudi na birou, kakvo nam
je stvarno stanje u zdravstvu, školstvu, šta rade centri za socijalni rad... Onaj ko slijepo vjeruje
našim medijima može pomisliti da entitet Republika Srpska nema velikih
društvenih problema, a da za one manje Vlada i predsjednik drže sve konce u
rukama.
Nastaviće se...
Izvor: R. Čokorilo, S. Tešić
Нема коментара:
Постави коментар