Svojevremeno akademik Radomir Lukić,
profesor na pravnom fakultetu u Beogradu, na svojim početnim predavanjima
mladim pravnicima je govorio: „Drage kolege, upamtite od danas pa za ceo život,
da je država monopol nasilja i da vlada strahom koji seje preko vojske,
policije, tužilaštva ali često i sudova. Zbog toga ćete kao pravnici, braneći
čast i ugled struke, morati celog života da budete u sukobu sa državom braneći
narod od zle vlasti i njenog terora, jer je svaka vlast zla i opaka“.
Brirokratski državni aparat pun je pravnika koji su odustali od časti i ugleda
vlastite struke i prodali se za vlast i malo moći koju ona pruža. Narod je zato
i smislio poslovicu „Ničija nije do zore sjala“, znajući da u njoj ima više
istine i pravde nego svi zakoni i propisi koje vlast donese, a nisu korisni za
narod nego okrenuti protiv njega, ne mogu imati podršku naroda nego podršku
istomišljenika koje vlast kontroliše. Pravnici branite narod od terora
pojedinaca koji su na vlasti, to Vam je moj savjet a na vama je da ovaj savjet
prihvatite ili odbacite.
E, dragi moji, ako ne možete da osjetite miris političke "slobode" koju nam serviraju naši dragi "vladari", onda ste očigledno prespavali cijeli život i vjerovatno još vjerujete da će vam neko ispuniti obećanje da će donijeti parče sreće dok ponekad, iznad glave, nešto padne. Kad pogledate te naše političare, što su uzeli vlast, državu, pa čak i zdrav razum – sjetite se, oni su svi "spasitelji" nacije, "borci" za narod, ali da, samo dok im fotelje ne zadrhte. Onda se dočepaju naroda, tako onako, kao kad vam kažu da će vam kupiti zube, pa na kraju ostane samo obećanje i ni cuka ni zuba.
U ovoj našoj divnoj zemlji, gdje je narod zaista samopouzdano "sposoban" da vjeruje svakom ko mu obuče odelo i kaže da je "spasioc", nije ni čudo da političari uzimaju sve što mogu. Oni se bore – o da, borba je to velika – ali, borba nije za narod, ne, borba je to da ostanu tamo gdje su: na čelu sistema, u tom kraljevstvu lažnih obećanja i lažne demokratije. Pored narodnog straha, oni stvaraju strah i od toga, po stari običaj, prave kapital. Zbog njih narod mora da pati. Ali kad im popusti fotelja, kad odjednom nestane "narodnog mira", e onda to svi mi moramo biti "u borbi" za državu, za opstojnost nacije – ali ne, naravno, oni misle da treba da se bore za svoje fotelje, za svoje pozicije, da se nadaju i mole. I sve to pod izgovorom da bi, ako oni odu, došao neki "stranac" da nam zabije čavle u kapu!
Naravno, tu dolazi narod. Naročito mladost. E, dragi moji, ta omladina naša koja se bori za nešto bolje, za nešto više od obećanja koja nikada neće biti ispunjena. Ta omladina koja traži slobodu, da donese vlastitu sudbinu, da ima nešto što je njeno, a ne nešto što joj "lepo obećaju", iako znaju da će im samo još jedno obećanje biti upakovano u šuplje fraze i marketing.
I ti isti političari, koji zadužuju sve nas i pritisnu nas kao stari dugovi, prave predstavu da je "njihova borba" najvažnija za opstanak nacije. Kao da bi došlo do potopa ako se oni povuku, kao da nas čekaju opaki jeleni ili kakve druge zvijeri da nas pojedu. Naravno, svi znamo da im nije do države, ni do naroda, nego samo do vlasti, jer vlast je očigledno ona koja daje svjetlucave fotelje i omogućava da se ide na skupove u luksuznim limuzinama.
I šta se dešava? Mladi, svi oni koji nisu još potpuno obmanuti, oni bježe! Gledaju svuda oko sebe, a tamo... negdje daleko ima prostora za bolji život, lakše disanje, slobodniji od njih, jednostavno, odlaze. Jer tu, oni koji ostaju i bore se za vlast, nisu vidjeli ni pravde, ni poštenja, ni nečega što bi im omogućilo da stvaraju porodicu ili bar da spavaju mirno u svojoj postelji.
Na kraju, jedino što nam preostaje je da učimo na greškama. Jer, budimo iskreni, kad neko pokupi našu sreću onako žmureći, a mi se smijemo jer nam se tako "sviđa" – to je onda baš prava narodna satira, koju ne treba da zaboravimo, a ni da ponavljamo.
Нема коментара:
Постави коментар