(Zašto je čovjek napustio sinergiju i izabrao parazitizam)
UVOD
Postoji jedno pitanje koje se nikada ne postavlja u vijestima, parlamentima, školskim programima ni javnim raspravama, a trebalo bi da bude temelj svake civilizacije:
Da li mi jedni drugima pomažemo da rastemo — ili se koristimo da bismo se popeli?
Priroda je na to pitanje odgovorila prije nekoliko miliona godina.
Šuma, livada, rijeka i tlo ne funkcionišu po zakonu jačeg, već po zakonu ravnoteže. U njima ne opstaje onaj ko uzme najviše, već onaj ko poremeti najmanje.
Čovjek je, međutim, izabrao drugačiji put.
Umjesto sinergije – hijerarhiju.
Umjesto saradnje – dominaciju.
Umjesto ravnoteže – pohlepu.
Tako je nastalo društvo u kojem se uspjeh mjeri visinom na tuđim leđima, a ne dubinom vlastite ljudskosti.
Ovaj tekst nije botanički zapis.
Ovo je dijagnoza jednog svijeta koji je zaboravio šta je priroda i život u prirodi —
i počeo da stvara odnos koji liči na pustoš.
Priroda ne grabi. Čovjek grabi.
Postoje biljke koje nikada ne ratuju.
Ne osvajaju, ne guraju, ne potiskuju.
Ne otimaju prostor nasiljem.
One rastu — zajedno.
U šumama, na livadama, pod zemljom, odvija se tiha, ali savršeno organizovana ekonomija života: sinergijska biologija.
Jedna biljka veže azot, druga ga koristi.
Jedna hladi tlo, druga čuva vlagu.
Jedna odbija štetočine, druga proizvodi plod.
Jedna daje, druga prima — ali nijedna ne ponižava.
To nije slabost.
To je viši nivo inteligencije prirode.
Šta je sinergija kod biljaka?
Nauka to zove kompanjonsko sađenje ili biološka kooperacija.
Ali u stvarnosti to je etički model života:
– biljka ne gradi sebe na smrti druge
– ne jača tako što slabi drugu
– ne cvjeta na tuđem propadanju
One ne “pobjeđuju”.
One traju.
Zato šuma nije zbir pojedinaca, već organizam.
Zato livada nije konkurencija, već harmonija.
Priroda ne poznaje koncept:
“Ako ja dobijem, ti moraš izgubiti.”
To je ljudska izmišljotina.
Čovjek je unio rat tamo gdje je postojala ravnoteža
U ljudskom društvu desila se velika mutacija:
sinergija je zamijenjena eksploatacijom.
Više ne pitamo:
Kako da zajedno rastemo?
Pitanje je postalo:
Kako da ja uspijem, čak i ako ti propadneš?
To je trenutak kada je ambicija prestala biti razvoj, a postala oružje.
Nova vrsta ljudi: parazitska elita
Danas ne dominiraju najsposobniji, nego najbezosjećajniji.
Oni ne sarađuju – oni koriste.
Ne grade – oni uzimaju.
Ne dijele – oni se penju preko leđa drugih.
To nije sinergija.
To je parazitizam sa diplomom.
Parazit ne stvara.
Parazit ne njeguje.
Parazit ne nosi život — on isisava.
Zato društvo gubi stabilnost
Biljka koja iscrpi tlo — ugine prva.
Društvo koje dozvoli parazitima da vode — raspada se.
I baš kao u prirodi, zakon je neumoljiv:
Ko gradi sebe na tuđem iscrpljivanju — dugoročno nestaje.
Ali ljudi su spori u učenju.
I tvrdoglavi u propadanju.
Razlika između rasta i uspona
Rast znači:
– svi imaju više
– svi dišu lakše
– svi imaju budućnost
Uspon znači:
– neko ima sve
– većina nema ništa
– i svi su zamjenjivi
To je razlika između prirode i imperije.
**Priroda nas ne uči kako da pobijedimo.
Ona nas uči kako da trajemo.**
I zato je najveća civilizacijska laž:
-da je konkurencija prirodni zakon.
Nije.
To je ljudska izmišljotina parazita.
Prirodni zakon je sinergija.
Priroda ne opstaje jer je jaka.
Ona opstaje jer niko ko raste u njoj ne živi na tuđem uništenju.
Нема коментара:
Постави коментар