Odnos savremenog vaspitanja - porodica i društvo

 

Rekonceptualizacija fokusa: porodica kao osnovna društvena institucija

Savremena kriza vaspitanja ne može se razumjeti ako se analizira isključivo dijete. Dijete nije izolovana jedinka, već refleksija porodičnog sistema i šire društvene strukture. Porodica je prva i najuticajnija obrazovna institucija, mjesto gdje se formiraju emocionalni obrasci, moralne orijentacije i odnos prema autoritetu, radu i drugima.

📌 Problem savremenog vaspitanja nije „teško dijete“, već dezorijentisana porodica.

Porodica danas djeluje u kontekstu:

• ekonomske nesigurnosti,

• produženog radnog vremena i emocionalne iscrpljenosti roditelja,

• delegiranja vaspitne uloge institucijama koje same gube autoritet,

• kulture stalnog pritiska na uspjeh i spoljašnju validaciju.

U takvim uslovima, porodica sve češće funkcioniše kao logistička jedinica, a ne kao etičko-emocionalna zajednica.

Porodica između sinergije i parazitizma

U zdravoj porodici odnosi su sinergijski:

• članovi se međusobno jačaju,

• konflikti se koriste za učenje,

• autoritet je utemeljen na odgovornosti, ne na strahu.

U disfunkcionalnoj porodici pojavljuju se parazitski obrasci:

• emocionalno iscrpljivanje,

• hijerarhija moći umjesto saradnje,

• instrumentalizacija djece za roditeljske frustracije ili društvene ambicije.

📌 Kao što društvo proizvodi parazitske elite, tako i porodica može proizvesti parazitske odnose, u kojima se ljubav uslovljava, a vrijednost mjeri postignućem.

Takva porodica ne priprema članove za život u zajednici, već za borbu za poziciju.

Savremena porodica i vaspitni paradoks

Današnja porodica suočena je s paradoksom:

• s jedne strane se od nje očekuje da bude temelj stabilnosti,

• s druge strane joj se oduzimaju alati, vrijeme i društvena podrška za tu ulogu.

Roditelji su istovremeno:

• preopterećeni,

• moralno delegitimisani,

• stalno procjenjivani kroz prizmu „uspjeha“ svoje djece.

U takvom kontekstu, vaspitanje se svodi na kontrolu ponašanja umjesto na razvoj ličnosti. Porodica tada postaje produžetak sistema koji nagrađuje poslušnost i rezultat, a ne integritet i odgovornost.

Porodica kao politička i etička kategorija

Porodica nije privatna stvar u društvenom smislu. Ona je politička i etička kategorija, jer proizvodi građane.

Društvo koje:

• ne štiti porodicu,

• ne edukuje roditelje,

• ne priznaje emocionalni rad u porodici,

stvara sistem koji se sam reproducira kroz nesigurnost, nasilje i nepovjerenje.

📌 Kriza porodice je uvijek najava krize države.

Zaključna sinteza

Ako želimo povratak sinergiji u društvu, moramo početi od porodice — ne kao idealizovane slike, već kao realne zajednice pod pritiskom.

Porodica koja:

• razumije umjesto da kažnjava,

• uči primjerom umjesto naredbom,

• gradi odnose umjesto hijerarhija,

postaje mikro-model društva koje ne parazitira, već traje.

Priroda opstaje jer njeni sistemi sarađuju.
Društvo opstaje samo ako porodica ostane prostor rasta, a ne poligon iscrpljivanja.

---

Literatura i reference

1. Bronfenbrenner, U. (1979). The Ecology of Human Development. Harvard University Press.

2. Bauman, Z. (2000). Liquid Modernity. Polity Press.

3. Fromm, E. (1956). The Art of Loving. Harper & Row.

4. Goleman, D. (1995). Emotional Intelligence. Bantam Books.

5. Bourdieu, P. (1998). Acts of Resistance: Against the Tyranny of the Market. The New Press.

6. Illich, I. (1971). Deschooling Society. Harper & Row.

7. Arendt, H. (1958). The Human Condition. University of Chicago Press.

8. Foucault, M. (1977). Discipline and Punish. Pantheon Books.

9. Minuchin, S. (1974). Families and Family Therapy. Harvard University Press.

10. Rogers, C. (1961). On Becoming a Person. Houghton Mifflin.

Autor: Aleksandar Bojić MSc