Urušavanje savremenih javnih sistema

 

Moralni raspad sistema: između institucionalne nemoći i profesionalne degradacije

Sažetak

Ovaj rad analizira proces moralnog raspada savremenih javnih sistema sa posebnim osvrtom na obrazovanje, javnu upravu i radne kolektive. Polazeći od koncepta profesionalne etike, institucionalne odgovornosti i društvene kohezije, rad pokazuje kako politička instrumentalizacija institucija, kadrovska nekompetentnost i normalizacija neodgovornosti proizvode stanje moralne anomije, urušavaju radni elan zaposlenih i dugoročno razgrađuju povjerenje građana u samu ideju države.

1. Uvod

Svaka država ne počiva prvenstveno na zakonima, nego na moralu onih koji ih primjenjuju. Kada se moral povuče iz institucija, a odgovornost zamijeni lojalnošću prema stranci, počinje proces tihog, ali sistemskog raspadanja – ne spektakularnog, nego podmuklog, svakodnevnog, birokratskog.

U takvom sistemu više ne propadaju samo procedure, nego ljudi: njihov radni elan, profesionalni ponos, osjećaj svrhe i dostojanstvo. Ono što ostaje jeste formalna struktura države bez etičkog sadržaja – organizam koji funkcioniše, ali više ne živi.

2. Moral kao temelj institucije

Institucije nisu samo mehanizmi vlasti, nego moralni ugovori između države i građana. Max Weber je jasno ukazao da racionalna birokratija mora počivati na profesionalnosti, kompetenciji i etičkoj neutralnosti. Kada se ti principi razgrade, institucija prestaje biti garant prava i postaje instrument interesa.

Moralni raspad ne počinje krađom velikih razmjera. Počinje:

• imenovanjem nekompetentnih kadrova,

• tolerisanjem nerada,

• normalizacijom „snalaženja“,

• ćutanjem nad nepravdom,

• zamjenom znanja poslušnošću.

3. Politička kolonizacija institucija

U našem kontekstu, institucije su sve manje javne, a sve više partijske. Upravljanje se ne temelji na stručnosti, nego na stranačkoj podobnosti. Time nastaje fenomen institucionalne okupacije – stanje u kojem javna služba više ne služi javnosti.

Posljedice su sistemske:

• obesmišljavanje rada stručnih ljudi,

• profesionalna emigracija (unutrašnja i spoljašnja),

• gubitak povjerenja građana,

• kultura straha i šutnje u kolektivima.

U školama to znači: obesmišljavanje kolegijalnosti, urušavanje autoriteta nastavnika, administrativni cinizam i pedagogiju koja sve više liči na formu bez sadržaja.

4. Psihologija slomljenog radnika

Kada sistem prestane nagrađivati znanje, a počne nagrađivati lojalnost, radnik se nalazi pred tri izbora:

1. Da se prilagodi i odustane od sebe

2. Da ćuti i polako izgori

3. Da ode – iz institucije ili iz zemlje

Time nastaje kolektivna naučena bespomoćnost – stanje u kojem zaposleni više ne vjeruju da je promjena moguća, pa se povlače u minimalizam, pasivnost i profesionalno preživljavanje.

Ovdje moralni raspad dobija svoju najtežu dimenziju: sistem ne uništava samo institucije, nego karaktere.

5. Posljedice po društvo

Društvo u kojem institucije ne štite znanje, istinu i pravdu postaje:

• demotivisano,

• nepovjerljivo,

• fragmentirano,

• cinično.

Građanin prestaje biti nosilac suvereniteta i postaje klijent sistema, molilac pred partijskim vratima.

To je trenutak kada država više nije zajednica, nego hijerarhija privilegija.

6. Zaključak

Moralni raspad sistema nije tehnički, nego duboko etički problem. On se ne rješava novim pravilnicima, nego obnovom vrijednosti: stručnosti, istine, odgovornosti i lične hrabrosti.

Bez toga, svaki pokušaj reforme ostaje kozmetika na duboko bolesnom organizmu.

Sistem bez morala može trajati.
Ali društvo bez morala – ne može preživjeti.